ZAJEDNIČKA EUROPA

Povezani članci

• Nikola Vučić: Jesmo li sigurni?
• IZLOŽBA I PROMOCIJA FOTO-MONOGRAFIJE “ŽENE OPKOLJENOG SARAJEVA” U OKVIRU PROGRAMA “NOVOGRADSKI DANI 2018”
• Dačić: Srbija ne predstavlja ništa u svetu
• NOĆNI LJUDI
• Život otpisanog Damaska
• Bosanskohercegovački političari moraju napokon početi djelovati proeuropski, zaključeno je na konferenciji.

Septembra 1981. sam bio student. Na predvidljiv način, dakle optimistično, imao sam osjećaj da nam uopće ne ide slabo. Stari kontinent je bio podijeljen na Zapad pod američkim pokroviteljstvom i Istok pod sovjetskim. Mi smo živjeli u zemlji negdje između. Jugoslavijom je Tito vladao tako da je izvana upotrebljavao politiku nesvrstanih, a iznutra politiku ugnjetavanja i popuštanja. U oblike popuštanja spadale su otvorene granice.

Od vršnjaka iz istočne Europe smo se mi mladi Jugosloveni razlikovali i po tome što smo na putovanjima po zapadnim državama prispijevali na izabrani cilj – doduše istina dignutim palcem, ali vlastitom voljom.

Bili smo siromašni. Siromašni su bili i mladi Poljaci, Madžari i Česi. Skupa smo tražili sezonske poslove u francuskim vinogradima, njemačkim fabrikama i švedskim čistionicama riba. Mnogi su ih našli. A tu se završavala svaka sličnost. One iz Istočne Europe je tjerao motiv koji nije imao veze sa mojim. Sve te prebjege, emigrante i egzilante iz realno postojećeg socijalizma tjerao je strah od političkog režima.

To je bila Europa juče.

Mene je tjerala radoznalost. Svake jeseni sam se vraćao u Ljubljanu. Sa mladim piscima, kritičarima i onima koji su uvijek bili tu, a niko ne zna šta rade, večeri sam provodio u studentskom disku FV u Rožnoj dolini i u kavani Union na Miklošičevoj cesti. Putovanja puna života na kraj noći smo nemalo puta završavali kod kioska na peronu željezničke stanice. Debatirali smo, pušili i povremeno čak i pjevali.

Nemam sluha. Pjevušio sam malo i sramežljivo. Čitao sam puno i strastveno. Čitateljsku glad sam tažio na ljetnjim putovanjima u Amsterdam i London, povremeno u Beč, a posebno dobro sam poznavao ljubljanske knjižnice i knjižare. Bilo ih je manje nego danas, to je tačno, ali nudile su i autore i knjige koje je na policama na tadašnjem europskom Istoku bilo zaman tražiti. Ideološka cenzura u narodnim demokracijama ih nije propuštala kroz sito: američki beatniki i francuski strukturalisti, njemački kritični marksisti i latinsko-američki magični realisti, ruska avangarda i češki egzilanti, madžarski disidenti i poljski prebjezi.

Čitanje je usamljenička djelatnost, razgovor o čitanju je nešto potpuno drugo. Doslovno uzbudljiv postane ako u tome sudjeluje Tomaž Šalamun. Postali smo prijatelji ranih osamdesetih. Prijateljstvo traje i danas.

Traje i sjećanje na naš aprilski ručak u ondašnjem Alkaru, ribljem restoranu uz Ljubljanicu, na razgovor o tematici koja me je uznemiravala u mozgu i stomaku: egzil, emigracija, inostranstvo.  Tada su me zanimale alternativne biografije i srodni načini distance prema samom sebi. Šalamun je nekoliko godina živio u Americi, poslije je tamo često bivao: zašto nije ostao? Zašto nije postao američki državljanin, kao što su postali ruski – Vladimir Nabokov i Josip Brodski – i poljski pisci – Jerzy Kozinski i Czeslaw Milosz?

Iz Šalamunovih usta u moje uši: “Tito nije Staljin. Vratite se, mladiću!” Upravo to je Czeslaw Milosz savjetovao Šalamunu, kad su se sreli na nekom pjesničkom festivalu u Americi.

Milosz je 1980. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Malo nakon toga smo ga čitali i na slovenačkom. Počeo sam sustavno tražiti njegove knjige, i u srpskom, a posebno na različitim američkim prijevodima. Čitao sam dirljiv roman o dolini rijeke Ise, u kojem se prisjeća djetinjstva u Litvaniji, pronicljivu studiju o društvenoj psihologiji staljinizma ‘Zarobljeni um’ i eseje o kulturi u ‘Zemlji Ulro’, najzanesenije sam čitao njegove pjesme.

Koračao sam kroz pejzaže magle i šume dugih stihova, hodio sam putevima koji vode put djetinjstva: Milosz se rodio 1911. u familiji poljskog nižeg plemstva u litvanskom mjestašcu
Šeteniai, pisao je na poljskom jeziku, u Vilniusu je studirao, objavio prvu knjigu pjesama, ustanovio reviju i kumovao pokretu katastrofista; koračao sam putevima koji su me vodili u okupiranu Varšavu, gdje je djelovao u partizanskom pokretu otpora i 1942. godine uredio i objavio Nepobjedivu pjesmu, zbornik antinacionalističkih pjesama; šetao sam ulicom Descartes u Parizu, prijestolnici europske umjetnosti, za kojom je Milosz čeznuo, tamo je nastavio studije nakon bijega iz poljske diplomatske službe i živio deset godina; slijedio sam pagansku mistiku i odpadničko katoličanstvo; predavao sam se sanjarenju i moraliziranju, otkrivao sam rodnu Europu.

Rodna Europa – tako je Milosz na poljskom jeziku nazvao 1959. godine objavljenu knjigu u kojoj je pisao o litvanijskom kraju i studentskim godinama u predavaonicama Vilnuusa. Knjigu o zajedničkoj europskoj domovini je zapadna javnost, naslonjena na tradicionalne predstave o viševrijednoj i manjevrijednoj Europi razumjela kao izvještaj iz egzotičnih zemalja.

Nije čudno što je francuski izdavač ustrajao na promjeni naslova. Umjesto ‘rodne Europe’ tražili su ‘drugu Europu’. U promjeni se skriva više od uredničke mušičavosti. Druga Europa: to nisu samo male usrane države koje imaju tu nesreću da nisu Francuska. Druga Europa: to je okorjela predrasuda cijelog Zapada.

Druga Europa naime povjesno predstavlja negativnu oznaku. Označava prostor koji nije više barbarska Azija i još nije (prava, dakle zapadna i ) civilizirana Europa. Na srednjevjekovnim zemljovidima su ga označavali divljinom, ubi leones (op.prev: lat. tamo gdje su lavovi). U prosvjetiteljstvu su ga smatrali seljačkom čekaonicom Europe. U suvremenoj zapadnoj svijesti se tradicija nastavlja. Pretvorila se u predstavu o prostoru nasilnih režima, tupavih ljudi i malovrijednih kultura.

Iz druge, a zato ništa manje rodne Europe, maja 1985. sam otišao u Ameriku. Od New Yorka do San Franciska autobusom sa mnogim zaustavljanima između: poklonio sam si upotrebljivu nagradu za neupotrebljivu diplomu. Prvi put sam doživio mnogo štošta.

Prvi put sam uživo vidio Czeslawa Milosza. Bio je u knjižari Black Oak Books u Berkeleyu u Kaliforniji, gdje je Milosz na sveučilištu predavao književnost. I stajaća mjesta su bila zauzeta. Hladili smo se mišlju na otvorena vrata i ublažujući dah.

Milosz je pjesme, prijevode na američki engleski, čitao sa jakim slavenskim naglaskom. Stajao je tamo na maloj bini i ritmu stihova davao tjelesni naglasak rukama koje je od sastavljanja za molitvu dijelio list papira. Papir se drhtajem odazivao na takt izgovorene pjesme, a ja sam zatvorio oči. Nadam se da sam se neprimijetno povijao u potrazi za nedosežnim sazvučjem. To mi je bilo dovoljno. Kad se nakon završetka recitala oko majstora okupila gomila obožavatelja, već sam koračao pločnikom kroz otpalo lišće sa drveća i zgužvane listove novina.

Godine 1988. bio sam postiplomac u New Yorku. Kad su se ulice zabijelile, došao me je posjetiti Šalamun. Na popisu nastupa na američkim sveučilištima imao je i Manhattan. Nakon nekoliko dana sam ga ispratio na aerodrom JFK. U jednom od neonskih hodnika na izlazu iz čekaonice naletjeli smo na Czeslawa Milosza. I prije nego sam rekao ‘keks’ Šalamun me je oduševljeno predstavio. Kratak susret, duboko poštivanje. Zapamtio sam Miloszev pozdrav u odlasku: klimnuo je i rubom desnog dlana dotaknuo šilt na smeđoj kapici.

Takvo pokrivalo je nosio i na konferenciji pisaca o Europi, koja se 1994. godine održavala na sjeveru Poljske, na Miloszevom robinskom posjedu Krasnogruda. Došao sam ispred okruglog stola, na kojem smo sudjelovali. Ljubazno me se sjetio i odmah mi poklonio knjigu. Tamnoplavim, skoro crnim naliv-perom napisao mi je posvetu u Knjigu svjetlećih stvari: međunarodnu antologiju pjesama. Knjiga je izašla u Krakowu gdje je Milosz nakon hladnog rata većinom živio. Tu je umro 14. avgusta 2004.

Godina 2011. protiče u znamenju stogodišnjice rođenja Czeslawa Milosza.

Septembra 2011. više nisam student. Na predvidljiv način, dakle melanholično, posmatram one koji to jesu. Vidim: to su djeca jedne, slobodne i udružene Europe. Skupa sa vršnjacima sa Zapada  i Istoka mogu neometano putovati. Od straha od političkih režima nikome ne treba u egzil (osim Bjelorusima).  Ne paralizira ih ni jedna ideološka cenzura, mogu čitati ono što žele. Slobodno mogu tražiti ljetnji ili sezonski posao. Kakav god posao. Mnogi ostaju praznih ruku.

To je Europa danas.

DELO, Sobotnja priloga, 10.09.2011.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič