Žalac u Plenkovićev ego, a boli državu

Marijan Vogrinec
Autor 17.11.2021. u 10:49

Izdvajamo

  • Korupcija i pljačka javnog dobra nisu ni počeli niti će završiti europskim progonom Gabrijele Žalac, Tomislava Petrica i dvojice tzv. poduzetnika u aferi software, i to Plenković jako dobro zna, ali se pravi grbavim i odriče svaku svoju i odgovornost svoje vlade za - „pojedinačne slučajeve“. Oni koje pamćenje bolje služi sjetit će se ranih 1990-ih godina s, je li, tajnim računima u inozemstvu (poznati slučaj Villach u Austriji) na koje su se slijevale bujice kešovine hrvatske emigracije namijenjene obrani zemlje u Domovinskom ratu, afere s akterima Hrvojem Petračem (zamjena dinara u BiH za njemačke marke) i Vladimirom Zagorcem (kupnja oružja, tvrtka Alan, dijamanti u MORH-u, etc.), tajni devizni računi tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i otkup u bescjenje državne rezidencijalne vile (pet velikih i superluksuznih stanova) s kompleksom  okućnice na elitnoj lokaciji u zagrebačkoj Nazorovoj ulici, luksuzni generalski i stanovi novopolitičkog tzv. mainstreama na najboljim lokacijama u parkovnom zelenilu sjeverne gradske zone u metropoli (Pantovčak, Šalata, Šestine, etc.), prekonoćno bogaćenje nove kaste „državotvornih“ i „domoljubnih“ građana tzv. prvog reda... Slavina pogodovanja, korupcije, nepotizma te notornog kriminala - na što je nacionalno krivosuđe čvrsto žmirilo, kao što još žmiri na očite manipulacije novcem iz europskog „bankomata“ - time je otvorena do kraja tako da se lavina lopovluka što graniči čak i s nacionalnom veleizdajom valjda više i ne dâ zaustaviti tek tako.

Povezani članci

Žalac u Plenkovićev ego, a boli državu

Andrej Plenkovic i ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac – Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

Vrijeme će uskoro pokazati je li premijer Andrej Plenković s razlogom flegmatičan kada je riječ o korupciji u zemlji kojom upravlja, iako su glavni akteri korupcijskog i inoga kriminala uglavnom vrlo vidljivi ili najvidljiviji članovi HDZ-a koje je osobno ili svojom agitacijom instalirao na pozicije vlasti, moći i utjecaja. Pa im se odjednom omili život u slasti i masti, u svili i kadifi i pomisle kako sve mogu što požele. Čak i trpati u džepove novac iz EU fondova kao da im ga je namro vlastiti otac znojem na baušteli. Ili darovao bogati ujak iz Amerike. Navodno, čuje se, europski će tužitelji retrogradno rešetati sve veće projekte za koje su europski porezni obveznici dublje posegnuli u svoje džepove – eda bi na svoju sramotu pomogli sirotu? – a neki tamo balkanski kokošari…  

Marijan Vogrinec

Ništa osobito važno, još manje senzacionalno, je li, to uhićenje članice Predsjedništva HDZ-a te bivše ministrice regionalnog razvoja i fondova EU-a Gabrijele Žalac budući da je riječ o višedesetljetnom kontinuitetu pljačkaško-koruptivnih svako malo „nesporazuma“ HDZ-ovih „domoljuba“ od formata i njihova ulisičena prešetavanja od ureda istražnog sudca do neudobnog „apartmana“ u Remetincu. Uza sav popratni folklor: uhićenje usred dnevnog boravka, policijsko odvođenje uza svu tv i inu medijsku pompu, premetačinu i odnošenje izuzetih dokaza, odvjetničke izjave izravno u tv-oko u udarnim emisijama o strategiji obrane osumnjičenih… I ta parada sramote političkih, dužnosničkih i javnih HDZ-ovih uzdanica – jedine političke opcije među cca 170 registriranih u Bijednoj Našoj nakon 10 godina smiješne pravosudne sapunice napokon neki dan pravomoćno osuđene za pljačkanje vlastitog naroda – svojevrsna je redaljka koja, je li, zapasuje šaroliku družbu korupcijskih dugoprstića takorekuć od portira u izbi nekog mjesnog odbora u pasivnom kraju bogu iza nogu do samoga stranačkog/državnog sljemena.

Riječ je o vrlo grubom sukobu „domoljuba“ sa zakonom koji obavezuje dužnosnike i svaku inu javnu osobu na iznimno odgovoran, pošten i nadasve domaćinski odnos prema javnom novcu, ali i dignitetu pozicije u instituciji moći i utjecaja. Na odgovornost prema poreznim obveznicima koji čak i manje vidljive dužnosnike i bezvezne lokalne/regionalne vojnike političke opcije opskrbljuju vrijednim nekretninama/pokretninama što ih „ne znaju“ upisati u imovinsku karticu, gurmanski hrane i dizajnerski oblače, omogućuju im obiteljski komfor i stil života neusporedivo udobniji i raskošniji od najvećeg broja onih koji im sve to plaćaju iz svog džepa. I dostatno blagostanje za nekoliko im novih naraštaja. Što je onda jedna Gabrijela Žalac – do ministarskog ukazanja anonimna u široj javnosti provincijska ekonomistica s osječkom diplomom, sramotno zbog aferâ zglajzala 2019. godine pod pritiskom javnosti – prema bivšim stranačkim kapitalcima tipa Ive Sanadera ili Nadana Vidoševića da bi mediji izvan državne/HDZ-ove kontrole i svekoliko općinstvo imali padati u nesvijest od čuđenja jer su Žalac te ravnatelj Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU-a Tomislav Petric u kompi s dva poduzetnika navodno kriminalno oštetili EU i državni proračun za, je li, „pišljivih“ 1,8 milijuna eura?

Pa je europski tužitelj morao izvlačiti ispod hrvatskog tepiha slučaj koji su tamo neodgovorno gurnule domicilne pravosudne institucije koje ne rade svoj posao? DORH i USKOK, kojima HDZ neformalni gazda, je li, „po službenoj dužnosti“ u upravljanju državom, nisu našli ništa sporno u tomu da je Žalac dvaput dizajnirala drastično skuplju kupnju stanovitog softwarea od privatne tvrtke Ampelos – realna vrijednost od 2,2 milijuna kuna nabildana je i plaćena 13 milijuna iz europskog „bankomata“. Taj je unosan posao glatko prošao službeni antikorupcijski sitnozor u Bijednoj Našoj, pa će se sada ravnateljica USKOK-a Vanja Marušić u šturoj izjavi medijima lakonski posipati pepelom: „Teze da je afera Software blamaža su zlonamjerne“. Sic transit. Pa će, je li, slijedom te nelogičnosti europski tužitelj biti zlonamjernik nad zlonamjernicima, jer je tražio hitno uhićenje i pravosudni progon aktera prenamjene javne nabave za privatne potrebe, odnosno pronevjere novca europskih poreznih obveznika?

Rojs bolji od Babe Vange

I, da nije bilo te europske intervencije, Žalac bi uživala na slobodi, Petric bi ostao častan čovjek udobno zavaljen u unosan ravnateljski fotelj, trgovci „zlatnim“ softwareom mirno bi spavali zbog dobro obavljenog posla, a agresivni suprug uhićene Žalac se ne bi morao na očigled tv-javnosti otimati policiji pred obiteljskom kućom u Vinkovcima i prijetiti uglednom istraživačkom novinaru Dragi Hedlu neka si „na Sisvete upali svijeću“. Nastavila bi se „domoljubna“ trulež rojsovske zbílje u Bijednoj Našoj – „tko je jamio, jamio je“. Redikulozni HDZ-ov kadar s dna kace Ljubo Ćesić-Rojs, bivši saborski zastupnik, umirovljeni general s dva ratna puta istodobno (u BiH i RH, u HVO-u i HV-u, dvije ratne apanaže, sic transit), koji je često medijima bio metom kritike, čak sprdnje, osobito nakon što je prostoseljački hrabro i izravno bubnuo to da nijedna CRO vlast sa svim svojim i najstrožim antikorupcijskim službama i represivno-pravosudnim tijelima nikad neće oduzeti ratnim profiterima i političkim lopovima sve što su pokrali državi i opljačkali vlastitom narodu. Nikakva Vangelia Pandeva Gušterova, nadaleko znana Baba Vanga, nije Rojsu do koljena po dalekovidnosti uistinu utemeljene ironije: „tko je jamio, jamio je“. Učinit će ama baš sve da mu to nitko ne oduzme.

Rojs nije napamet prorekao to što je rekao. On bolje od ikog zna tko je s kim i kakve tikve sadio u ratu i poraću, kako su i zašto doratni gologuzi, monteri centralnoga grijanja, vozači, konobari, strani plaćenici, emigranti, bivši kriminalci, čak i osuđeni međunarodni teroristi, etc. – a prekonoć uskrsli okorjeli hrvatski „domoljubi“ i nacionalni „idealisti“ – postajali, je li, „hrvatski šeici“, vlasnici tvornica, stambenih kompleksa, hotela, tajkuni na tuđim milijardama ili životnim osiguranjima, bankari, ministri, diplomati, vlasnici najviših vojnih činova, odličja, „vječni“ šefovi politički utjecajnijih među cca 1300 tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga, etc., pa… Čak i da europski tužitelj istjera mak na konac u aferi Žalac-Petric i družba i prisili HDZ-ovu/Plenkovićevu vlast vratiti u europsku blagajnu pronevjerene eure, kao što je novi predsjednik Vrhovnog suda RH Radovan Dobronić nakon 10-godišnje pravosudne sampunice bio pravomoćnom presudom prisilio HDZ vratiti opljačkanih u aferi Fimi Media cca 14 milijuna kuna u državni proračun, ništa se bitno neće promijeniti u Bijednoj Našoj. „Tko je jamio, jamio je“, a iznimke tu i tamo tek karikaturalno potvrđuju Rojsovo pravilo. Ako je vjerovati nekim odokativnim procjenama, a svojedobno ih se nije libio ni dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić, u Bijednoj je Našoj ratnim profiterstvom, kriminalnom pretvorbom tzv. društvenoga ili „ničijeg“ vlasništva u privatno te kasnijim koruptivnim, nepotističkim i tzv. ortačkim/rodijačkim kriminalnom opljačkano i većim dijelom izneseno u inozemstvo cca 300 milijardâ eura. Koliko je stajao Domovinski rat.

2019. Ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Zalac, predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic, gradonacelnik Zagreba Milan Bandic, ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butkovic, ravnatelj Sredisnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU (SAFU) Tomislav Petric Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Predsjedniku Republike Mesiću su trebala dva mandata u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku i respektabilno, je li, povjerenje biračkog tijela da pojmi kako je njegovo prvomandatno obećanje da će „vratiti Hrvatskoj i hrvatskom narodu opljačkano“ puka proturojsovska tlapnja; što bi 1996. godine kazao genijalni Brian de Palma – mission impossible. Ni premijer se Plenković, sudeći po darovitosti za polit-birokratsko okretanje logičke pile naopako, neće zacrvenjeti u licu pri susretu s prijateljicom Ursulom von der Leyen i bliskim joj suradnicima u bruxelleskom staklenjaku zato što je europski tužitelj naciljao bolan navodno koruptivni Žalac u hrvatski antikorupcijski dignitet i njegov ego. Drži da je dokazano impregniran besprijekornom odanošću Unijinu činovničkom tzv. mainstreamu, koji može na njega računati u svako doba i u svim okolnostima, te je osobna odgovornost za izbor Gabrijele Žalac na ministarsku dužnost nevažna. A neće biti svejedno, je li, glumatati Davida Copperfielda pred domaćom publikom i uvjeravati ju o svom prolasku kroz Kineski zid i istim se falšim iluzionističkim trikom prsiti pred europskim poreznim obveznicima koji i inače „nesolidarno“ prozivaju neodgovorne Unijinim razvojne fenjeraše zbog bankomatskog tretiranja EU-a: „Pomozi sirotu na svoju sramotu“.

„Afera software još nije odjeknula u Bruxellesu, jer je Europski ured javnog tužitelja nova institucija“, kazao je europarlamentarac SDP-a Tonino Picula u Studiju uživo televizije N1 Hrvatska. „Osnovan je s pravim razlogom jer je već duže vremena jasno da u pojedinim zemljama članicama EU-a postoje manipulacije s novcem koji bi trebao pomoći u razvoju manje razvijenih dijelova EU-a. Umjesto da novac odlazi tamo gdje treba, odlazi u privatne džepove. Mi smo u Hrvatskoj dugo bili pri dnu ljestvice korištenja fondova. Očito je razina apsorpcije tih sredstava na pojedinačnoj razini puno bolja. Afera software će vjerojatno potaknuti ozbiljnije retroaktivne analize projekata što se sufinanciraju iz europskih fondova no teško je reći hoće li ugroziti dogovorene projekte. Ovo je opomena svima koji imaju takve ambicije, da to ne prolazi, a nadam se da će potaknuti i razmišljanje o odgovornosti tijela koja su propustila procesuirati ono što je bilo bjelodano jasno. Vjerujem da će i USKOK dobro razmisliti kako se odnosi prema ovoj kategoriji predmeta. Što se tiče premijerovih istupa (‘nitko nije imao takvo znanje o EU fondovima kao Žalac, bila je sjajna ministrica’, op. a.), to je strategija relativizacije toga što je loše učinila jer je bila njegov osobni izbor. Ovo će sigurno imati kazneno-pravni epilog, a mora dobiti i politički. Govoriti da je sjajna u svom poslu je politički neodgovorno, jer se kompromitirala. Put političke odgovornosti vodi pred Plenkovićeva vrata.“

Bjesni, gubi živce, vrijeđa…

Na stranu post festum neutemeljeni Plenkovićevi hvalospjevi u korist uhićene Žalac budući da to u boljih poznavatelja stanja stvari izaziva podsmijeh. Njezin dužnosnički izbornik i politički mecena nije pomaknuo ni malim nožnim prstom sve vrijeme dok su mediji razvaljivali njezinu ministarsku (ne)odgovornost i problematizirali joj vrlo vrijednu privatnu imovinu (uključivo skupocjeni Mercedes za koji nije imala uvjerljivo objašnjenje), odnosno neodgovorno ponašanje u prometu (automobilom je pregazila 10-godišnju djevojčicu, pobjegla s mjesta nesreće, a tri godine je vozila bez važeće prometne dozvole). Međutim, nikako se više ne smije ostavljati po strani Plenkovićevu nekontroliranu agresivnost i bezobrazluk prema tzv. sedmoj sili kad mu novinari postavljaju neugodna pitanja. Nije slučajna ta patološka averzija prema dijelu medija i novinara izvan financijski (i na ine načine) povlaštene, režimske tzv. javne kuće HRT-a, gdje jedino izabrani HDZ-ovi/Plenkovićevi trbuhozborci imaju neograničenu susretljivost trenutno najvidljivijih urednika/novinara u svim udarnim terminima i polit-ideološkim formatima. Čak i u dokumentarnim, obrazovnim, zabavnim…

Nakon što je Plenković na unutarstranačkim izborima više no uvjerljivo eutanazirao tzv. tvrdodesničarsko krilo Mire Kovača i Davora Ive Stiera te se potom dohvatio i drugoga premijerskog mandata, sve se više sili dokazati inventivnijim i od samoga HDZ-ovog „uzora“ Franje Tuđmana u anatemiziranju predsjednika RH Zorana Milanovića, političke oporbe i novinara kojima – po demokratskim pravilima slobode izražavanja svojih stajališta i uzusima novinarske profesije – nije u stanju staviti soli na rep. Pa primjetno bjesni, gubi živce, prosipa aroganciju bez pokrića i vrijeđa. Zbirka krajnje nekulturnih i ad hominem epiteta na Milanovićev račun nije vrijedna usporedbe s intelektualnim ili pak načelima tzv. boljega kućnog odgoja ne zato što je dio tog ubilačkog baraža zapravo odgovor na istu vrst prekomjernoga granatiranja s Pantovčaka, a politička ga oporba ne štedi ni u sabornici niti u medijima, pa… Ali to s novinarima… Kao da mu nije jasno – a jamačno nije – kako je bolje da ga pecne australski kopneni taipan, no da se ozbiljnije zamjeri novinarima. Najveći dio tzv. sedme sile već po profesionalnoj vokaciji nisu i ne smiju biti zlopamtila, ali…

Pa se, recimo, premijeru nije zamjerati ni „stogodišnjem prijatelju“ s Nove TV Mislavu Bagi, koji je jednom „transmiter“, a drugi put „kampist“ prema kojemu je na presici dopušteno von oben, je li, posprdnom grimasom na ljutitom licu pokazivati rukom i okretati od njega glavu: „Još jedan iz kampa, kampist!“ A Bago ga je samo pitao zašto Žalac još nije ministrica kad je tako sjajna te smjesta postao kampist. „Gospodine Plenkoviću, ne možete tako sa mnom razgovarati, nisam kampist“, upozorio ga je Bago, a sva je tv javnost mogla razgovijetno čuti odlazećeg s govornice šefa tzv. light HDZ-a i vlade da osorno mrmlja u bradu: „Mogu, mogu, itekako mogu…“ Istina, sada može, može što hoće, ali ne može koliko hoće. Ni novinari Hrvoje Krešić i Ivan Hrstić, marljiv dvojac s kritičkim kormilarom eutanazirane u bivšeg operatera televizije N1 Hrvatska, osobito Krešić, nikako Plenkoviću nisu po volji. Ima ih još, da ne nabrajamo, pa premijer tu i tamo karikaturalno pobrka lončiće svojih inače vrlo širokih ovlasti te se upusti u dociranje novinarima o tomu što, kako i zašto imaju pisati o njegovim i vladinim nevjerojatnim postignućima.

Kojima se, je li, ne mogu podičiti svi prethodni premijeri i vlade zajedno? Sic transit. Tko ne vjeruje, neka pita Plenkovićeve ministre iz obaju mandata i stranačke uzdanice instalirane na vlast od mjesnog odbora u dalekoj provinciji negdje bogu iza nogu, općina i županija do državnih institucija i poduzeća ili da neka pročita nedavno objavljenu „analizu“ oca mu Marija, kontroverznoga umirovljenog profesora komunikologije, gdje se raščlambom 40 tiskovina s 296 novinarskih priloga obračunava s medijima i novinarima koji kritiziraju vladu i njegova sina. „Zbog načina na koji vodi stranku, ali i zbog percepcije da je izrazito osjetljiv na svaku, pa i malu kritiku“, primijetio je svojedobno tjednik Nacional. „Plenkovića već dugo neistomišljenici unutar HDZ-a nazivaju ‘veliki vođa’, implicirajući time njegove totalitarističke tendencije odnosno stvarni manjak demokratskih načela i vrijednosti za koje se nominalno zalaže i za koje bi se trebao zalagati HDZ kao dio Europske pučke stranke.

Među tim HDZ-ovcima se sve otvorenije govori da je po pitanju bahatosti i egocentrizma Plenković daleko nadmašio nekadašnjeg premijera Ivu Sanadera. Svojim napadima na medije Plenković je dodatno potpirio takve percepcije, a među neistomišljenicima i dojmove da ima problem s karakterom i da nosi u sebi klicu autoritarnog vođe koji više nalikuje nekim nedemokratskim sistemima, uključujući i onaj bivši, HDZ-ovcima obično omraženi komunistički sustav. Što je u suprotnosti s onim kakvim se Plenković želi prikazati – kao jedan od vodećih i najsposobnijih političara Europske unije, vrlo vjerojatno s ambicijama da nakon završetka mandata u hrvatskoj vladi preuzme neku važnu funkciju u Bruxellesu.“ Plenkovićevo nedolično i agresivno ponašanje prema medijima i novinarima koji mu ne idu niz dlaku, ne prešućuju mu pogreške i ne zaboravljaju neispunjena obećanja, pa postavljaju neugodna pitanja – što im je uostalom profesionalna obaveza prema javnosti, ali i HDZ-ovom biračkom tijelu – višekratno je isprovociralo oštra reagiranja Hrvatskoga novinarskog društva (HND). Sukob s novinarima Bagom i Hrstićem na presici o aferi software, kulminirao je novim HND-ovim priopćenjem kojim se upozorava javnost na premijerovo opet – nedopustivo i skandalozno ponašanje.

„Nisu mediji ti na koje bi premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković smio i trebao usmjeriti svoj gnjev zbog problema sa stranačkim kadrovima“, tvrdi HND. „Premijer je u svom dociranju medijima istaknuo kako postoji ‘gro ovih dobronamjernih komentatora koji žive u tzv. okvirima, ne prenose sve i kasnije citiraju jedni druge krivo bez da vide što je bilo izvorno’. U tu skupinu uvrstio je i kolegu Marina Veršića, novinara Aljazeere, nakon što ga je kolega pitao ‘misli li da mu građani Hrvatske vjeruju kada kaže da je predan borbi protiv korupcije, dok je članica predsjedništva njegove stranke uhićena, a istražitelji će za nju tražiti istražni pritvor’. Premijer je pritom prozvao i novinara N1 televizije Ivana Hrstića. HND daje punu podršku kolegama i još jednom upozorava kako ovo nije prvi put da najmoćniji političar u državi docira novinarima, da ih praktički vrijeđa i da im tumači kako bi trebali raditi svoj posao. Za HND je to neprihvatljivo. Pravo je svakog novinara da postavlja pitanja, a dužnost je premijera da na njih odgovori bez vrijeđanja onih koji rade u interesu javnosti.“ Ma koliko mu bilo nelagodno.

06.06.2019., Dubrovnik – Predsjednik Vlade Andrej Plenkovic, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, gradonacelnik Mato Frankovic i ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Zalac prosetali su Stardunom. Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

Korupcija i pljačka javnog dobra nisu ni počeli niti će završiti europskim progonom Gabrijele Žalac, Tomislava Petrica i dvojice tzv. poduzetnika u aferi software, i to Plenković jako dobro zna, ali se pravi grbavim i odriče svaku svoju i odgovornost svoje vlade za – „pojedinačne slučajeve“. Oni koje pamćenje bolje služi sjetit će se ranih 1990-ih godina s, je li, tajnim računima u inozemstvu (poznati slučaj Villach u Austriji) na koje su se slijevale bujice kešovine hrvatske emigracije namijenjene obrani zemlje u Domovinskom ratu, afere s akterima Hrvojem Petračem (zamjena dinara u BiH za njemačke marke) i Vladimirom Zagorcem (kupnja oružja, tvrtka Alan, dijamanti u MORH-u, etc.), tajni devizni računi tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i otkup u bescjenje državne rezidencijalne vile (pet velikih i superluksuznih stanova) s kompleksom  okućnice na elitnoj lokaciji u zagrebačkoj Nazorovoj ulici, luksuzni generalski i stanovi novopolitičkog tzv. mainstreama na najboljim lokacijama u parkovnom zelenilu sjeverne gradske zone u metropoli (Pantovčak, Šalata, Šestine, etc.), prekonoćno bogaćenje nove kaste „državotvornih“ i „domoljubnih“ građana tzv. prvog reda… Slavina pogodovanja, korupcije, nepotizma te notornog kriminala – na što je nacionalno krivosuđe čvrsto žmirilo, kao što još žmiri na očite manipulacije novcem iz europskog „bankomata“ – time je otvorena do kraja tako da se lavina lopovluka što graniči čak i s nacionalnom veleizdajom valjda više i ne dâ zaustaviti tek tako.

Tucet ministara u „crvenom“

Premijer Plenković i neupitni gazda tzv. light HDZ-a nije uvjerljiv kada odriče odgovornost „stranke opasnih namjera“ (Račanova dalekovidna procjena HDZ-a 1990-ih godina) za sve što je ZNA SE opcija učinila i što je tih prvih desetljeće i pol na vlasti dopustila zlo učiniti tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, odnosno kada ne priznaje bilo kakvu vezu svog HDZ-a (od 2016. godine) i HDZ-a bivšeg premijera Ive Sanadera. Istina, Plenković nije kriv za kriminalnu sanaderovštinu kada čak nije ni bio član HDZ-a, još manje za kriminalno razdoblje veleizdajničke pljačke države i njezinih žitelja za Tuđmanovog HDZ-a u ratu i poraću, ali jest sukrivac za nevjerojatne koruptivne, nepotističke i kriminalne nepodopštine HDZ-ovih političkih/upravljačkih uzdanica u oba svoja mandata i Banskim dvorima i na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. HDZ je ista stranka od Tuđmana, preko Sanadera do Plenkovića i jedina je među cca 170 registriranih političkih stranaka u Bijednoj Našoj pravomoćno osuđena za pljačkanje vlastitog naroda. Njezin bivši predsjednik i premijer Ivo Sanader s već tri pravomoćne presude za kriminal sjedi u prdekani, a neki dan je prošao lišo u slučaju HEP-DIOKI jer je jedan sukrivac u međuvremenu umro, a dio višemilijunski vrijedne optužnice otplahutao u – zastaru. Sic transit.

Tucet ministara iz njegova prvog premijerskog mandata prisilno je otišao iz vlade pod pritiskom javnosti – zbog raznih kriminalnih i inih nezakonitih djela – a Plenković je do zadnjeg daha branio svaku/svakog od njih, a neke po nečasnom odlasku debelo nagradio, Recimo, „oko sokolovo“ Goran Marić i Lovro Kuščević zbrinuti su na debeloj apanaži saborskih zastupnika HDZ-a, potpredsjednica vlade Martina Dalić je uhljebljena na čelu prehrambenog diva Podravke u Koprivnici, Gabrijela Žalac čak u Predsjedništvu HDZ-a, a Damir Krstičević – vojnoakademski obrazovan u Beogradu (JNA) nije znao popisati svu silnu svoju imovinu u imovinskoj kartici – ostavljen je baviti se privatnim inicijativama. Nikomu dlaka nije pala s glave zbog šteta koje su nanijeli vlastitoj zemlji kod kuće i u svijetu i debelokožnom HDZ-u. Dapače, valjda je samo hrvatski ekskluziv to da „što je više (medijskih) kleveta i laži, HDZ je biračima (cca 50 posto ih ne izlazi na izbore, sic transit) miliji i draži“!?

Glede&unatoč svom kriminalu, „pojedinačnim“ skandalima i gadnim aferama (npr. dvije milijarde kuna u aferi vjetroelektrane s također Plenkovićevom miljenicom Josipom Rimac, etc.) otprilike trećina anketiranih u svakomjesečnom istraživanju rejtinške agencije Promocije plus glasala bi za HDZ – „da su danas izbori“. Ili, za 87 milijuna kuna zdrobljenih u aferi Planinska, HDZ-ov je poljoprivredni ministar dobio cca 700 sati tzv. rada za opće dobro u Iloku, u svom zavičaju, gdje HDZ ima kontrolu nad svime živim i neživim, pa ispada Čobankovićevo „guljenje krumpira“ u staračkom domu pljuskom u lice HDZ-ovoj „nultoj toleranciji na korupciju“. Kao što je i Ustavni sud RH stranački nepristran/neovisan budući da je bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Miroslav Šeparović ovih dana opet izabran za predsjednika tog sudišta koje već godinama drži u ladici neke škakljive predmete tipa ćirilice u Vukovaru, zakonske norme o pobačaju, etc. Državno sudbeno vijeće (DSV) je pak 2017. godine – baš Plenkovićevom intervencijom, zbog sukoba s tadašnjom predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović oko kandidata za predsjednika Vrhovnog suda RH – ubačeno u Zakon o sudovima kao „poštanski ured“ (raspisuje javni poziv, sic transit) koji šalje predsjedniku/ci RH kandidate za šefa Vrhovnog suda RH. Pitanje za milijun eura: tko kontrolira DSV?

E sad, koliko god nevažna sama po sebi afera software i neka Gabrijela Žalac kao članica Predsjedništva HDZ-a – zbog čijeg „vrhunskog znanja o EU fondovima“ i „sjajnog ministrovanja“ (sic transit) premijer arogantno vrijeđa novinare – nastavak priče o tome da nije isto krasti novac svojih i europskih poreznih obveznika jamačno će premijera primorati da počne gutati prilično jake sedative. Hrvatski dugoprstići, zaigrani oko europskog „bankomata“, ali i premijer odgovoran za funkcioniranje pravde i istine u zemlji koju predstavlja u Bruxellesu demokratskom, pravno uređenom i netolerantnom prema korupciji i svakom inom lopovluku, namjerili su se na tvrde eurotužiteljske orahe. Na mjestu prve europske javne tužiteljice, je li, rumunjski „penicilin“ u liku bivše antikorupcijske državne odvjetnice Laure Codruţu Kövesi, a u ljetos osnovanom eurotužiteljskom uredu za RH u Zagrebu Tamaru Laptoš, bivšu ravnateljicu USKOK-a i zamjenicu glavne državne odvjetnice. U opisu su posla Ureda europskog javnog tužitelja, neovisnog tijela EU-a, istrage malverzacija novcem EU fondova, kazneni progon i podizanje optužnica za kaznena djela kojima se šteti financijskim interesima Unije (prijevare, korupcija, pranje novca, prijevare PDV-om u prekograničnom poslovanju, itsl.), pa…

Unije nije slučajno na ta važna/odgovorna eurotužiteljska mjesta izabrala baš Lauru Codruţu Kövesi, a u Bijednoj Našoj Tamaru Laptoš. Obje su se itekako dokazale da imaju jaki osjećaj za pravdu i poštivanje zakona te nemaju milosti prema muljatorima čak i na najvišim pozicijama vlasti. Prva europska javna tužiteljica ima iza sebe respektabilan antikorupcijski skor: podignula je u Rumunjskoj optužnice protiv 14 ministara ili bivših ministara, 43 parlamentarna zastupnika i više od 260 lokalnih političara te, pisali su mediji, „postala strah i trepet za iskvarene političke elite. U antikorupcijskim istragama 2013.-2018. istraženo je i optuženo više tisuća članova rumunjske korupcijske mreže“. Codruţu Kövesi se nije libila 2015. godine pokrenuti istragu protiv rumunjskog premijera Victora Pontea zbog sumnje na kriminal i utaju poreza. Prema izvješću, njezin je antikorupcijski ured u Rumunjskoj istragama i procesima zaplijenio 431 milijun pokradenih eura, što je uspjeh nad uspjesima. U samo prvih 100 dana na čelu nadnacionalnoga Europskog ureda – osnovanog prije dvije godine – pokrenula je 1700 kaznenih prijava i otvorila 300 istraga pod sumnjom na pronevjeru cca 4,5 milijardâ eura iz EU fondova, pa…

Što Plenković (ni)je?

Laptoš je pak za petogodišnjeg mandata na čelu USKOK-a pokrenula opsežne istrage protiv „gazde hrvatskog nogometa“ Zdravka Mamića i gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, koje su završile podizanjem optužnica. U Mamićevom je slučaju proces završio pravomoćnom osudom. Sa sadašnjom je ravnateljicom USKOK-a Vanjom Marušić (kojoj je bila zamjenica) vodila istragu i zastupala optužnicu u višemilijunskoj aferi INA-MOL protiv bivšeg HDZ-ovog premijera Ive Sanadera. Kao tužiteljica je radila i na aferi Space te optužbi vladina potpredsjednika Damira Polančeca (HDZ), a nedavno je izjavila HRT-u da bi uskoro „dvadesetak uskočkih predmeta uskoro moglo prijeći u nadležnost Ureda europskog javnog tužitelja“.

Vrijeme će uskoro pokazati je li premijer Andrej Plenković s razlogom flegmatičan kada je riječ o korupciji u zemlji kojom upravlja, iako su glavni akteri korupcijskog i inoga kriminala uglavnom vrlo vidljivi ili najvidljiviji članovi HDZ-a koje je osobno ili svojom agitacijom instalirao na pozicije vlasti, moći i utjecaja. Pa im se odjednom omili život u slasti i masti, u svili i kadifi i pomisle kako sve mogu što požele. Čak i trpati u džepove novac iz EU fondova kao da im ga je namro vlastiti otac znojem na baušteli. Ili darovao bogati ujak iz Amerike. Navodno, čuje se, europski će tužitelji retrogradno rešetati sve veće projekte za koje su europski porezni obveznici dublje posegnuli u svoje džepove – eda bi na svoju sramotu pomogli sirotu? – a neki tamo balkanski kokošari…

Premijeru Plenkoviću – kad se sve zbroji i oduzme u njegovih pet godina mandata i rasta „neronovske“ egocentričnosti nespremne na bilo kakvu kritiku – ipak još nije isteklo vrijeme kada Neronovu umjerenost u doba Seneke, Bura i Oktavije više nije raspoznati od ludosti nakon što je filozofa natjerao na samoubojstvo te, među inima, dao skratiti za glavu i  pretorijanskog prefekta i suprugu u „savjetničkom timu“. Čak i vlastitu majku, Agripinu Mlađu. Andrej Plenković nije Neron jer nikoga nije ni politički ubio niti se smatra umjetnikom (osim žurnalističkim, je li), nije ni Tuđman na kojega se poziva s figom u džepu, ni Sanader nije kojega ne može smisliti živa niti priznaje ikakvu pupčanu vrpcu s njegovim HDZ-om, nije ni… A što Plenković jest? Jamačno ni samomu to nije jasno.

Marijan Vogrinec
Autor 17.11.2021. u 10:49