Zaleđene godine

Gojko Berić
Autor 7.3.2013. u 11:56

Zaleđene godine

Očuvanje države i njene relativne nezavisnosti plaćeno je strahovito visokom cijenom. Bila je to cijena tripartitnog mira uspostavljenog po najgorem obrascu – na etničkoj podjeli

Ispod bilansa pljačkaške tranzicije na prostoru bivše Jugoslavije crta je davno podvučena. Preko noći su sahranjeni mnogi privredni giganti, fabrike i poljoprivredni kombinati, građevinska preduzeća, avionske kompanije i brodogradilišta, dnevni listovi i magazini – sve što je u socijalizmu zapošljavalo milione radnika. Ali, otišlo se i dalje. U Bosni i Hercegovini su počeli umirati i cijeli gradovi. Četvrtog marta Drvar je osvanuo oblijepljen osmrtnicama, na kojima je pisalo da je grad, nakon 130 godina postojanja, “umro” 1. januara 2013. U podne, u prisustvu nekoliko stotina buntovnih radnika i građana, pred zgradom Općine obavljena je simbolična “sahrana” grada. Organizatori ovog nesvakidašnjeg tranzicijskog rituala bili su radnici fabrike Finvest, čiji su pogoni ugašeni prije dva mjeseca. Njen vlasnik, hrvatski biznismen Marjan Filipović, navodno je pobjegao, ostavivši za sobom milionske dugove, a 350 preostalih radnika na ulici. U gradu rade još jedino kafane i državna uprava, ljudi žive u znaku ekonomskog i socijalnog beznađa, pa postoji stotinu razloga zbog kojih Drvar zaslužuje da bude proglašen mrtvim gradom. Kao, uostalom, i Grahovo i Glamoč. Zar Bileća, Gacko, Nevesinje ili Ljubinje nisu mrtvi gradovi? Zar stotine sela diljem Bosne i Hrecegovine nisu mrtva sela?

Ako u svjetlu ovih i niza drugih poražavajućih činjenica posmatramo obilježavanje Dana nezavisnosti BiH, suočićemo se sa dubokom provalijom koja razdvaja zamišljeno od ostvarenog. Referendum o nezavisnosti, održan prije 21 godinu, historijski je po tome što je odredio sudbinu Bosne i Hercegovine. Referendumsko pitanje je obećavalo slobodu i ravnopravnost svih njenih naroda i građana. Bila je to jedina razumna opcija za sve koji su željeli pobjeći iz smrtonosnog zagrljaja Miloševićevog režima. Ali, to nije bila i volja većine bosanskohercegovačkih Srba, koje je predvodio budući ratni zločinac Radovan Karadžić. Zemlja je uskoro napadnuta i spolja i iznutra, s ciljem da zauvijek nestane s političke mape Evrope.

Očuvanje države i njene relativne nezavisnosti plaćeno je strahovito visokom cijenom. Bila je to cijena tripartitnog mira uspostavljenog po najgorem obrascu – na etničkoj podjeli. Za književnicu Fadilu Nuru Haver krvavi rat je “postao blato zajedničke nam historije”, a davni referendumski dan posljednji sveobuhvatno vedar dan u njenoj životnoj memoriji, “zauvijek zaleđen na granici između života, suživota i ne-života” (Slobodna Bosna, 28. februar 2013). Istina je da je suživot nestao i da je život zamijenjen ne-životom. Što, naravno, ne važi za one kojima je rat osigurao berićetnu, a u mnogo slučajeva i kraljevsku egzistenciju, neovisno o tome jesu li bili pristalice referenduma ili njegovi protivnici. Drvar je “sahranjen” kao simbol ne-života. Za razliku od hiljada radnika koji su ostali na ulici, pripadnici političko-tajkunske klase žive u luksuznim stanovima, u vilama s bazenima i voze skupe automobile.

To nije jedini problem u psihološkom odnosu prosječnog bosanskog čovjeka prema 1. martu, Danu nezavisnosti. Mrlju na obilježavanju tog datuma predstavlja činjenica da BiH nije nezavisna zemlja i da ni dvije decenije nisu bile dovoljne da se ostvari istinska ravnopravnost tri naroda, a kamoli svih njenih građana. Država je obezglavljena, a građani su izloženi diskriminaciji svake vrste, uvijek tamo gdje čine etničku manjinu. Onog trenutka kad je i Sarajevo, slijedeći Banjaluku, upalo u tu nacionalističku zamku, postalo je jasno da je u cijeloj zemlji prećutno uspostavljen antievropski i diskriminatorski sistem vrijednosti.

Hrvati su glasali za nezavisnu BiH, ali ove godine 1. mart u Hercegovini nije ničim obilježen, osim što je formalno bio neradni dan. Njihovim političkim liderima taj datum je potreban samo kad žele reći da oni nisu ti koji dovode u pitanje BiH. U sarajevskim medijima godinama se povodom 1. marta oglašavaju jedni te isti ljudi. Ali i u Sarajevu jenjava ionako skroman elan sa kojim je ovaj datum obilježavan. Ni Željko Komšić nije više poletan kao nekad, pa na prijemu u zgradi državnog Predsjedništva nije imao šta reći, nego je prisutnima preporučio da slušaju muziku jednog za tu priliku angažovanog mladog ansambla. Jedino je Bakir Izetbegović ostao dosljedan svom optimizmu, uvjeren da je stvar godina, a ne decenija kad će i Srbi obilježavati 1. mart. Sutradan, baš na Dan nezavisnosti, na Baščaršiji se pojavila delegacija Republike Srpske, kako bi obilježila pogibiju srpskog svata, koja se dogodila 1. marta 1992.  U srpskoj naknadnoj percepciji tadašnjih događaja to je bio povod za rat.

Za nama je ostalo više od dvadeset “zaleđenih godina”, a naši politički lideri i dalje knjiže svoje patriotske poene na račun 1. marta, u Sarajevu tako što ga glorificiraju, a u Banjaluci tako što ga ignorišu. Ipak, ove godine je u slavu tog datuma učinjeno i nešto konkretno. Tog dana je, naime, probijen tunel Vijenac, dužine tri kilometra, najveći na budućem autoputu Sarajevo – Zenica. Posao su obavile domaće građevinske firme. Kad se s obje strane posljednje uklonjene prepreke ukazalo dnevno svjetlo, radnici sa žutim šljemovima pohrlili su jedni drugima u zagrljaj. Nostalgičan prizor, upamćen iz vremena socijalističke izgradnje. Nermin Nikšić, prisutni federalni premijer, predložio je da se tunel preimenuje u “1. mart – Dan nezavisnosti BiH”. Krije li se u tom nazivu simbolika dosadašnjeg i budućeg “dugog putovanja kroz noć”?

Oslobođenje

Gojko Berić
Autor 7.3.2013. u 11:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija