ZALJUBLJENI KVAZIMODO

Povezani članci

• Zašto je novinarstvo i mirovna misija?
• Božica Jelušić: Paljetkovanje jajašca
• Soba broj četiri (3)
• Šta je to “rent-seeking“?
• Mostar u navijačkom transu: Nitko ne sumnja u pobjedu Zmajeva
• Iranska ”proljeća”

Odavno me nije bilo u svijetu internet riječi, a mail krcat novim temama, zahtjevima i upitima? Onima koji razumiju, odgovorim – Umorna sam!, onima koje ne poznajem a obavještavaju me o novim događajima u sferi politike, društva, nepravde, prešutim. Uhvaćena u paukovu mrežu, zalijepljena kao i svi građani ove naše „mrtvaje“ čekam u mjestu … pauka ili Spajdermena… ostaje da se vidi!

Sarajevski sajam knjige u hali Skenderije je, možda, najvjerodostojniji prikaz naše bosanskohercegovačke zaslijepljenosti. Neću reći da je posjećenost Sajma skromna, neću komentirati ni ponudu književnog fonda, jer niti jednom od ta dva pravca nisam vična, ali ono što moram kazati jeste da su štandovi srbijanske ponude najkvalitetnije opremljeni. Da imam talenat Borisa Dežulovića, napisala bih vic, ali nemam pa ću samo zabilježiti ono što me po ko zna koji put posjeklo. Sa druge strane štanda bosanskih izdavača su prodavci bogatog sarajevskog slenga koji je jedino čime su se haman zakitili, što reče jedan profesor na skupu „U svatove, bez…“ dalje se zviždi…ni susjedi sa zapadne strane nisu ništa kvalitetniji, oni nemaju ni sleng da ih „makar vadi“ pa na štandu, specijaliziranom za ekonomske „nauke“ , u koje više ne vjerujem,  nemaju pojma, ali su se primaknuli EU što jest jest, dok su srbijanski izdavači bez mrlje! Na svakom njihovom štandu su prodavci i prezentatori svih žanrova, ponudom kojom je opremljen ne samo njihov štand, nego i susjedni… Ako nemaju to što tražiš, upute te kod onog ko ima. Posmatrah damu, prodavačicu,  na jednom srbijanskom štandu koja zamalo pa sat vremena „potroši“ na djevojčicu koja tačno zna šta želi, zna pisca, izdavača…i gđa „prodavac“, prije svega pedagog, znalac u svome poslu, sva se dade toj djevojčici i rastadoše se obje zadovoljne. Malena odnese nekoliko knjiga, a dama ostade gledajuć  za njom s nevjericom!

„Bosno moja poharana“ , ni ne znaš koliko si poharana… Kažu knjige da je Sarajevo 1650. i neke imalo 18 000 stanovnika, a Zagreb i Beograd bilježe tek drugu polovinu 1800.-te oko 14 000 stanovnika, bilježi historija i da je Balada o Hasanaginici tek poslije četrdesetak godina analize po Evropi, stigla i u Bosnu, piše fra Antun Knežević –„Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio.“  Al’ zadžaba nam svi dokazi i ćageta kad od naših vladajućih, probranih „izbornom voljom građana“, znaju samo šta je procenat i kako iznijeti novce iz države. Znaju pokrenuti i poneku peticiju, recimo ovu o Bošnjacima na popisu, mediji su skoro pa isti kao i njihove političke medsene, pišu samo onda kad je čemu vakt i sahat… , a mi sve dublje i dublje u đerizu i mulju zakićeni „džep seterskim“ epitetima, dobrim frizurama na lobanjama, jebo unutrašnjost lobanje, Swarovski kristalima oko vrata… Što reče onomad Nenad Veličković u svojoj pjesmi, „Jebo knjigu, nauku, školu i enciklopediju „ kad su nam Granoff odijela stepenice za karijeru!