Ladislav Babić: Zamijeniti ili mijenjati narod?

Ladislav Babić
Autor 11.11.2014. u 14:24

Ladislav Babić: Zamijeniti ili mijenjati narod?

 

Slijedeći istinu, može se stići do druge istine ali i zalutati, ukoliko se ne držimo znanstvenog i etičkog, nasuprot subjektivnog diskursa.

Piše: Ladislav Babić

        Gospodin Ivan Lovrenović u “polemici” sa Draganom Markovinom, u kojoj kao treća strana nikako ne bih arbitrirao jer me posebno ne zanima, iz kojeg razloga se previše ni nisam udubio u argumente „ovana“ na brvnu, poentira na svom blogu gospodinu Markovini:

„Ali me zato – opet samo kao tip mišljenja – itekako zanima poanta gospodina Markovine. On, naime, smatra da je za bosanskohercegovačku političku stvarnost od bitne važnosti odgovor na pitanje: „kako to, npr. ja (Markovina – op. I. L.) ne osjećam nikakve tenzije zbog federalnog uređenja jednog od entiteta i te mi nacionalističke razmirice ne predstavljaju apsolutno ništa u životu“. Od ovako ekstremnoga narcizma i subjektivizma („evo, naprimjer – ja“) teško je naći bolju i rječitiju potvrdu za tezu da je prosvjetiteljska i lijevo­građanska arogancija najslabiji analitički alat, jer ona ne operira sa stvarnošću kakva jest i s narodom kakav jest, nego s vlastitim priželjkivanjima i iluzijama.“

Osvrnuo bih se samo na ovaj „tip mišljenja“ – ne uključujući se u polemiku, niti otvarajući novu sa autorom – koji je po mom sudu sasvim promašen. Kao prvo, Markovina je zamjenicu „ja“ upotrijebio u sasvim retoričkom, a nikako narcisoidnom ili arogantnom obliku, ispunjenom vlastitom nepogrešivošću. Sasvim je izvjesno da u BiH postoji još mnogo takvih „ja“ – ne tvrdim u prevladavajućem obimu – koji dijele Markovinine osjećaje. Ako se tako shvati njegovo mišljenje, onda je sasvim nekorektno, mimo bilo kakvog baratanja činjenicama na koje se Lovrenović poziva, „poentirati“ na taj način. Takvim pristupom on sam sebi izbija stav koji bi htio da čitaoci prihvate – objektivnost. Nije li – prema kriteriju primjenjenom na oponenta – još narcisoidnije i arogantnije očekivati da netko mora poznavati njegovu „cijelu malu bibliografiju“, kraj tolike hrpe članaka i literarnih djela rasutih štampanom i elektronskom Gutenbergovom galaksijom? Kad smo već kod te (kvazi)objektivnosti, interesantno je primjetiti da bi polemičari koji navodno „operira(ju) sa stvarnošću kakva jest i s narodom kakav jest“, u isti čas morali prestati istome prodavati muda pod bubrege. Jer stvarnost i „narod kakav jest“ prihvatili su rezultate raspada Jugoslavije, pa je „cijela mala bibliografija članaka i knjiga“ koju je gospodin Lovrenović napisao

„O neprihvatljivosti etnoteritorijalnoga izdvajanja kao rješenja „hrvatskoga pitanja“ u Bosni i Hercegovini, i o fatalnoj ulozi Franje Tuđmana u hrvatskoj i bosanskoj tragediji devedesetih (s trajnim posljedicama) i to gospodin Markovina sasvim sigurno dobro zna (kao i gospoda iz uredništva portala www.tacno.net….“,

sasvim jalov posao, rađen mimo opredjeljenja „naroda kakav jest (bio)“, a ni najnoviji izbori nisu pokazali značajniju promjenu. Jeli za njega podjednako neprihvatljivo bilo rješenje „naroda kakav jest“ glede raspada bivše države, to je njegova stvar – osvrćem se samo na nedosljednu upotrebu argumenata u polemici.

        Pogreška Lovrenovićevog razmišljanja je utoliko tragičnija što njegovo opredjeljenje iz devedesetih godina s kojim se u načelu slažem, izgleda kolidira s njegovim sadašnjim, ukoliko je suditi po odlomku kojim „poentira“ svom oponentu. Sasvim promašen hitac! Bug – bubicu – moramo tražiti u ne samo njegovom, no i u današnjih neoliberala prevladavajućem stavu spram ideologija. Ni jedno teorijsko razmišljanje ne niče iz vakuuma, već se gradi na dobro utvrđenim činjenicama, koje su teorijski i etički dobro obrazložene – shvaćene. Tako je barem u znanosti. Tko ne gradi na Newtonu, idući putem Maxwella pa Boltzmanna, potom Plancka i Einsteina do današnjih dana – mlati praznu slamu. Slijeđenje utvrđenih teorijskoh osnovica ne naziva se ideologijom, već znanošću. Samo u politici kao pragmatičnom transferu spoznaja društvenih i ostalih znanosti u tokove života, odnosno društvenu stvarnost, prema zamislima kojima elita nastoji kormilariti njome – kojom prilikom se u ime interesa prečesto žrtvuju etička načela i znanstvena istina – ideologija je proskribirana kao dogmatski, u sebe zatvoren sustav vrijednosti. Tome, naravno, ne mora biti tako, mada postoje zatvoreniji i otvoreniji prema promjenama ideološki sustavi. Ideologije se mijenjaju kako što se mijenjaju njihovi nositelji, a bome i znanstvene spoznaje. Uostalom, u rječnicima stoji niz natuknica za taj pojam, od kojih je tek jedan: „krivo ili ekstremno shvaćanje i tumačenje kakve ideje (zadojenost ideologijom)“, upravo onaj koji se imputira eliti neprihvatljivim ideologijama, i kao obezvrjeđenje stavova polemičkih partnera.

        Znakovito je da kapitalizam ne priznaje ideološke pristupe, kako bi apriorno obezvrijedio sva konzistentna razmišljanja koja ukazuju na njegove slabosti i nužnost promjene. Ne u okviru njega, već njega samog. Ponajprije kad se govori o ekonomskoj obespravljenosti većine i njenim suštinskim ljudskim pravima koja leže u osnovi onih kojima maše kao zastavama formalne demokracije. Već stoljećima jedan od temelja kapitalizma je stav o nepovredivosti privatnog vlasništva; stav koji se tumači koliko god je to rastezljivije moguće, čak i u slučajevima kad se uopće ne radi o tome. Primjerice, o privatizaciji društvenog vlasništva, počevši od zajedničkih pašnjaka kad su „ovce pojele ljude“ preko njenih najnovijih oblika, do privatizacije voda, prirodnih resursa i čitavih genoma bioloških organizama, čega smo svjedoci. Svejedno dali jednostavno preprodano, u stisci prodano, oteto ili bespravno uzurpirano, sve to postaje privatno vlasništvo – nedodirljivo! Samo se socijalistička ideologija (marksizam) tumači kao „oblik iskrivljene svijesti“ i u sebe zatvoreni dogmatski pristup koji kao ne korespondira sa stvarnošću. To rade upravo oni kojih je svijest o zajedništvu ljudskog roda patološki bolesna, mjerimo li humanističkim etičkim etalonom, pa nepomirljivim idejnim protivnicima podmeće ideološki pristup sramotnim i odavno prevladanim. Ne imputiram gospodinu Lovrenoviću bilo kakvu patologiju, ali se na žalost služi metodama kakve predbacuje Markovini. Sam po sebi, kapitalizam je ideološki impregniran sustav, čak i ako ga svedemo na čisti pragmatizam. Čuvena američka uzrečica „ako ga ne možeš pobijediti, pridruži mu se“ ponajbolje opisuje taj, u ime interesa kapitala do krajnosti pojednostavljen ideološki stav – tim neprihvatljiviji jer niti počiva na znanosti, niti je moralan. Spadaju li u osnove neke ideologije, primjerice, stavovi da radni ljudi imaju pravo sudjelovati u upravljanju i diobi rezultata svog rada, protivljenje ranije spomenutim privatizacijama itd. – tada se ona ne može diskvalificirati temeljem njih. Iz razloga što su posve ljudski i kao takvi pripadajući svima nama, ali na žalost „ne operiraju sa činjenicama“ o prevladavajućem stanju diljem svijeta. Prema Lovrenoviću, svjestan on toga ili ne, s tekućim stanjem se onda valja i pomiriti! Jasno je da se pridjev „ljudski“ može tumačiti u aktuelnom ili potencijalnom, razvojnom smislu ljudskosti kakvom je zamišlja Milan Kangrga, što onda dovodi do konfrontacija u tumačenjima, shvaćanjima i prihvaćanjima rečenog. Svakako da konkretni oblici primjene ideoloških stavova, mogu i moraju biti podvrgnuti kritici, naročito ako ih se krajnje nepopustljivo pridržavamo u korist manjinskog interesa na štetu većine, ili proturječe novim naučnim spoznajama, ali za to ne moraju biti krivi temelji. Kao što ni pojava staljinizma nije nužno predodređena marksističkim shvaćanjima, mada im se upravo to imputira.

        Tko bezrezervno prihvaća „narod kakav je“, samo se treba pridružiti ludostima koje isti, pod dirigentskom palicom svojih pastira, čini. Ako je to pragma, onda svaki prosvjetiteljski pristup društvu postaje izlišan – pustimo narod da se mijenja kako mu se sprdne, ili neka ide putem kojim ga interesi elita navode. Izlišno je potom Markovinino, Lovrenovićevo, moje i bilo čije pisanje. Bit je upravo u tome s kojeg se ideološkog horizonta razmatraju stvari, a neki od njih su svjetliji no drugi, dok su treći sasvim mračni. U tom smislu i treba pristupiti narodu i izabrati obzor koji je najsvjetliji i pruža najveću nadu razvoju društva na maksimalnu korist njegovih jedinki. Istina je da narod ne možemo zamijeniti, koliko je laž da ga ne treba mijenjati, što je srž prosvjetiteljskog, obrazovnog i odgojnog pristupa. Teorijski pristup društvu koji se bazira na činjenicama i etici, s naglaskom na potencijalu ljudskosti koji stoji pred nama kao svjetioniku ka kojem treba kretati, nije ideološki u proskribirajućem smislu. Napose ako ne konzervira postojeće stanje, jer bismo u protivnom još tavali prethistorijom. Zašto bi Lovrenović svojevremeno (da je bio živ) pisao protiv Hitlera, ili kasnije Tuđmana, koje je „narod kakav jest“ nosio na krilima, morao bi razriješiti sam, a da ne upadne u kontradikciju sa sobom – sudeći po gore citiranom odlomku.

        Jedan od svjetionika je i način uređenja države – po etničkom ili striktno građanskom principu. Moralnijima je očita etička prednost onog drugog (jedna od malobrojnih stvari u kojima se možemo ugledati na Amerikance), što ne znači da se narod mora silom tjerati na takav izbor, s obzirom da istina i etika njemu ionako s kašnjenjem dolaze u glavu, ali sam uvjeren da treba težiti prema njemu. Nekako u tom smislu se Markovina i očituje, izražavajući svoje nezadovoljstvo izbornim rezultatima. Kad gomile spontano reagiraju, obično im nisu jasni precizni ciljevi, pa izbacuju ad hoc zahtjeve i sve na kraju ostane na buntu koji uzrokuje više štete od koristi. Potrebno je vodstvo koje dobro shvaća i teorijski precizira potrebne ciljeve, u narodnom ili interesu elite – ovisno o slučaju. Raspad Jugoslavije, po svim dostupnim podacima i zdravim očima (ne)dobrovoljnih učesnika involviranih u njega, nije se desio spontanom, već usmjerenom akcijom etnija. Vođe su svima znane; neki su umrli, drugi sjede ili su sjedili po zatvorima, a treći još uvijek na tronu ili blizu njega. Zastupaju li Markovina i Lovrenović pogled na stvari, operirajući „sa stvarnošću kakva jest i s narodom kakav jest, s javnim neslaganjem ili njegovim odsustvom prema zbivanjima i svime što je iz njih proizašlo (pa i prema tom narodu), neka sami razriješe. Po mom skromnom mišljenju, Markovina je kritičniji dok Lovrenović, nakon prvog naleta kritičnosti devedesetih godina, prihvaća stanje kakvo jeste, rekao bih – sinhronizirano sa vladanjem većine. Ona uglavnom reagira – bačena sa zla na gore – prihvaćajući gore umjesto da uvidi kako je i zlo bilo bolje od gorega, i da nije stvar u prihvaćanju već u mijenjanju. Naprosto, inercija prilagodbe okolnostima, čega se dinosaurusi nisu držali pa su iščezli nasuprot hrpi naših „najstarijih naroda na svijetu“. Slijedeći istinu, može se stići do druge istine ali i zalutati, ukoliko se ne držimo znanstvenog i etičkog, nasuprot subjektivnog diskursa.

Ladislav Babić
Autor 11.11.2014. u 14:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija