Zamke nove vlade: manjinska ili manjkava?

Dr. Srđa Pavlović
Autor 23.1.2022. u 14:28

Zamke nove vlade: manjinska ili manjkava?

Ko god da na vlasti zamijeni sadašnje popovske miljenike, mora prvo uraditi ozbiljnu popravku sistemskih elemenata i svega onoga što je u Crnoj Gori do sada sprženo pod budnim okom svetosavskih osvetnika. Ova popravka se ne može započeti oprostom štetočinama.

Piše: Dr. Srđa Pavlović

Prijedlog manjinske vlade koju je političkim partijama ponudila crno-bijela koalicija nije iznenađenje. Nedavno potpisivanje Memoranduma s partijama koje predstavljaju brojčano manje nacionalne zajednice je bio uvod u ponudu koju su obznanili Abazović i Pavićević.

Pošto se eksperiment s ekspertskom vladom na meritokratskoj platformi pokazao kao fijasko, Ura i njeni sateliti su odlučili da se vrate svojoj prvoj ljubavi: političarima koji vode vladu. Tu odluku nastoje prodati kao svoju snažnu i patriotizmom nadojenu akciju spasavanja Crne Gore iz ruku nesposobne vlasti, jer kada je u pitanju dosadašnje učešće u vlasti, Ura nije ,,ni luk jela, ni luk mirisala“!

BARAŽNA PALJBA

Uslijedila je baražna vatra iz svih oružja pod komandom odlazećeg premijera i, kako sada stvari stoje, takođe odlazećeg predsjednika crnogorske Skupštine. Zahtjevi za ostavkom Abazovića i prijedlog za skraćenje mandata Skupštine, začinjene su uvredama i epitetima lažova i izdajnika. Agilni i ljutiti aktivisti su prijetili „šiptaru“ da im neće naređivati, a odlazeći predsjednik Skupštine je obznanio svoj ponos djelovanjem aktivista.

Prijedlog manjinske vlade odlaže neminovno: kažnjavanje crno-bijele koalicije na vanrednim izborima, koji još uvijek nijesu isključeni. Njihov strah je osnovan, jer se radi o političkoj grupaciji koja je zauzela važne pozicije u vlasti kao posljedicu postizborne kalkulacije i pregovaranja sa istinskim pobjednicima izbora 2020: sveštenicima Srpske crkve u Crnoj Gori.

Najsvježija potvrda utemeljenosti ove konstatacije je stigla od samog Abazovića, koji je u političkom oktagonu na Nemanjinoj obali podsjetio Zdravka Krivokapića da je postavljen za predsjednika Vlade na sastanku u manastiru Ostrog, i to na prijedlog samog Abazovića.

Imajući ovo u vidu, isprazno i neutemeljeno zvuče nedavna medijska uvjeravanja Živka Andrijaševića da se ne treba plašiti ,,Srpskog sveta“, jer na prošlim izborima nije pobijedila kleronacionalistička politička opcija koja predstavlja interese Srpske crkve u Crnoj Gori, nego je izborni pobjednik bila Ura!? Interesantno je sjetiti se da je, prije nepunih osam mjeseci, Andrijašević nudio nešto drugačiju ocjenu ove partije koja, po njegovom mišljenju, drži ključeve vlasti ,,uz podršku nekog izvan Crne Gore“, i koja je već ,,izgubila sljedeće izbore“, jer je pokazala ,,da nije ni crnogorska, ni građanska stranka, niti stranka reformske orijentacije“.

Bivši lider ove partije Žarko Rakčević složio se s bizarnom političkom konstatacijom (željom?) o izbornoj pobjedi Ure. Ovo slaganje, međutim, nije proizvelo ni slovo o mogućoj odgovornosti bivših članova Političkog savjeta Ure u dizajniranju kohabitacione strategije s kleronacionalistima i postizbornom predavanju Crne Gore u njihove ruke.

KREČENJE BLISKE PROŠLOSTI

Ovdje se, bez sumnje, radi o grupnom naporu da se postignu tri stvari. Prva je da se okreči ukaljani politički obraz ove partije. Druga je da se zabašuri odgovornost doskorašnjih vodećih ljudi iz Ure, koji su u panici napustili savjetodavno tijelo ove političke olupine. Treća je da se Ura prikaže zapadnim partnerima kao nevoljki i neznaveni učesnik u velikosrpskom razvlačenju Crne Gore „konj’ma na repove“.

Kreiranje funkcionalne manjinske vlade će biti težak posao. Neće biti lako održati sadašnji ,,brak iz računa“ koji vlada Crnom Gorom, ako se za njegov opstanak traži podrška DPS-a i DF-a, dok im se istoveremeno onemogućava učešće u vlasti!

,,Pobjednički“ scenario zahtijeva kombinatoriku na kojoj bi pozavidio i Bobi Fišer: da se Ura predstavi zapadnim saveznicima kao jedini efektni politički akter koji je istovremeno spreman da potpiše Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije u Crnoj Gori; da domaćoj i međunarodnoj javnosti predstavi lidera SNP-a Jokovića kao prihvatljivu kratkoročnu zamjenu za sadašnjeg predsjednika Vlade; da nastavi da zadovoljava veliki apetit DF-a za pozicioniranjem ,,po dubini“; i da drži DPS na poslovičnom puškometu od poluga vlasti.

OPCIJE

Originalni model manjinske vlade predočen domaćoj javnosti je bio pogodan okvir da se u njega umetne nekoliko korisnih, populističkih i pitkih narativa, kao što su onaj o pomirenju u Crnoj Gori, te revitalizaciji procesa evropskih integracija.

Od vremena konferencije za štampu kada je najavio opciju manjinske vlade, do danas, Abazović je proširio lepezu svojih ponuda i uključio tehničku vladu i moguće raspuštanje Skupštine kao opcije o kojima vrijedi pregovarati. Takođe je naglasio da će prvo razgovarati s liderima DF-a. Ovo može biti pokazatelj snage DF-a, odnosno, slabosti Ure i njenog lidera kada je u pitanju politička konfrontacija s ovom desničarkom koalicijom.

Možda su, istini za volju, ovakve bravure suština ,,dritanizacije“, ali meni na pamet pada škotska uspavanka iz 1628. godine: ,,Kad bi želje bile konji, prosjaci bi mogli jahati“. Usput, ne smijemo zaboraviti da privremena rješenja najduže traju.

PAX AMERICANA

Važno je napomenuti da su savjeti američkih izaslanika fokusirani na manjinsku vladu kao najpoželjniji model izlaska iz dugotrajne krize političkog legitimiteta. Njime se uskraćuje ministarska pozicija liderima desničarskog DF-a i isključuje DPS iz direktne personalne vlastodržačke kombinatorike. Zato je Ura samo lokalni pismonoša, Filipides koji crnogorskim glasačima donosi ponudu dizajniranu s druge strane Atlantika.

Svi pomenuti elementi ,,pobjedničkog“ scenarija su samo integralni dio crnogorske edicije Pax Americana.

Skeptici i poznavaoci istorije bi upozorili na činjenicu da nigdje u svijetu, nijedna od ranijih edicija ovog načina američkog rješavanja kriza nije donijela mnogo dobra lokalnim zajednicama, zato što je zaštita lokalnih interesa sekundarni elemenat ovog modela.

Lokalni politički glasovi koji agituju za račun marginalizovanog suverenističkog političkog izraza u Crnoj Gori se jedva čuju od buke grlatih tribuna demokratije i samodeklarisanih zaštitnika izborne volje građana. Ovi glasovi su zaboravljeni od skoro svih učesnika sadašnjeg političkog pozorišta, pa Belveder i Cetinje pokriveno suzavcem služe samo kao patriotske poštapalice kada neko dovede u pitanje njihovu iskrenost i posvećenost Crnoj Gori.

Taj suverenistički izraz danas ima najmanju i najslabiju političku podršku od partija koje su decenijama njime barjačile i od njega dobro profitirale. Ovo je razlog da se njima uputi upozorenje da dobro promisle prije nego istrče na livadu dajući bezuslovnu podršku prijedlogu manjinske vlade. Treba pažljivo odmjeriti darove koje nosi Abazović i procijeniti da li će njihovo prihvatanje nositi veći rizik od odmjeravanja političkih snaga na nekim skorašnjim izborima.

OPASNOSTI ZA SUVERENISTE

Onaj ko daje bezuslovnu podršku određenom političkom projektu nema što da ponudi osim sebe, i to kao statistu u tuđem pozorišnom komadu. Takvi politički akteri podsjećaju na suštinu (istovremeno humornu i tužnu) davnošnjeg odgovora iz zbirke dječijih bisera, Olovka piše srcem: „Čemu služi vojnik? Vojnik služi da ga šišaju i da viče razumijem“.

Bezuslovni pristanak je više od znaka političke nemoći. On može da vodi u politički skupu i etički problematičnu poziciju: legitimisanje do sada učinjene štete i oprost štetočinama zarad tobožnje zaštite nacionalnih interesa. Pitanje je da li bilo koja politička partija iz sadašnje skupštinske opozicije može sebi dozvoliti takvu avanturu?

Ko god da na vlasti zamijeni sadašnje popovske miljenike, mora prvo uraditi ozbiljnu popravku sistemskih elemenata i svega onoga što je u Crnoj Gori do sada sprženo pod budnim okom svetosavskih osvetnika. Ova popravka se ne može započeti oprostom štetočinama, kojih je u Crnoj Gori nekoliko.

Ako obratimo pažnju na šture detalje koje su Abazović i Pavićević ponudili javnosti, postavlja se legitimno pitanje njihovog odnosa prema klero-nacionalističkoj strukturi kojoj su omogućili da do sada vlada u Crnoj Gori.

Napomena da bi isti ministri (ako ne svi, onda makar neki) zadržali svoje pozicije u manjinskoj vladi, kao i naknadno umnožavanje ponuđenih opcija izlaska iz krize, predstavljaju razlog za oprez i brigu. Postavlja se legitimno pitanje da li su ove korekcije Abazovića dio pregovaračke strategije sa DF-om, srpskim biračkim tijelom i Srpskom crkvom u Crnoj Gori? Što god da je odgovor, lider Ure ostatku građanstva šalje dvije opasne poruke.

Prva je da će se veoma malo (a i to na nivou političke kozmetike) promijeniti u načinu upravljanja zemljom. Druga je da su predlagači manjinske vlade pobornici oprobanog modela hibridnih režima proto-demokratskog tipa: promjena forme, kako bi suština ostala netaknuta.

Nijedna od ovih poruka nije upućena kao ohrabrenje i nada za oporavak građanima koji već dugo vremena ukazuju na pogubne posljedice rada amaterske sekcije što je vodi Zdravko Krivokapić.

Ove poruke bi trebale da zabrinu i inostrane dizajnere, koji svoju reputaciju i uticaj širom svijeta grade na narativu o jednakosti i pravičnosti njihove projekcije demokratskog razvoja društva. U ovoj tački se vrijedi sjetiti pomenute strukturne karakteristike američke mirovne vizure: sekundarnog značaja zaštite lokalnih interesa.

Pobjeda.me

Dr. Srđa Pavlović
Autor 23.1.2022. u 14:28