Zar zaista samo Ukrajina?

Tomislav Jakić
Autor 28.8.2022. u 12:33

Izdvajamo

  • Doslovno je infantilno opravdavati današnje poricanje/brisanje prošlosti činjenicom da su ruske trupe napale Ukrajinu. Da, jesu, danas. Ali sovjetske su trupe 1945. oslobodile i Ukrajinu i baltičke zemlje, pa i dobar dio Evrope (onaj u koji nisu prije njih ušli zapadni Saveznici, ili Jugoslaviju koja se oslobodila sama, svojom Narodno-oslobodilačkom vojskom, uz materijalnu pomoć Saveznika - tek od 1943. – a onda i uz prostorno i vremenski ograničenu pomoć na terenu Sovjeta i Britanaca). Poricati prošlost za volju sadašnjosti, to je nedopustivo. Napokon, kada bi se pogledale brojke, vidjelo bi se da je kako u baltičkim zemljama, tako i u Ukrajini, daleko veći broj ljudi sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na strani Saveznika (konkretno: SSSR-a), nego na strani nacista (iako je kolaboranata bilo i iako su oni, odnosno njihovi potomci, mada manjina, danas vrlo glasni i agresivni i daju ton. A jednako je nedopustivo i krajnje jednostrano, što će reći: lažno izvještavati o sadašnjosti,

Povezani članci

Zar zaista samo Ukrajina?

Foto: Jakson Martins-Pexels

Ratna orijentacija Evrope, fiksiranje na rat u Ukrajini kao na praktično jedini svjetski problem, dovodi već do toga da je ostvarivanje teškom mukom postignutih međunarodnih dogovora o sprječavanju katastrofalnih posljedica klimatskih promjena, najozbiljnije ugroženo, ako ne i onemogućeno. Tako dugo dok svi znaju za 12 milijuna ukrajinskih izbjeglica, a pojma nemaju o rogu Afrike, Somaliji, Jemenu, o stotinama milijuna gladnih, o neimaštini što je prosječnom Evropljaninu nepojmljiva, a koju neće shvatiti ni naredne zime kada će se smrzavati i suočavati s nestašicama ne samo energenata, tako dugo dok ‘zaboravljaju’ kršenja ljudskih prava širom svijeta (pa i u Americi), tako dugo dok nikoga ne zanima sudbina Juliana Assangea kojemu zahvaljujemo što smo stekli uvid u američku politiku iza njezinih kulisa, tako dugo dok propagandistima i PR stručnjacima bude uspijevalo nametnuti rat u Ukrajini kao temu dana (bilo kroz ‘otkrića’ masovnih grobnica, bilo kroz uzbunu oko prijeteće nuklearne katastrofe, bilo kroz priče o teško bolesnom ruskom predsjedniku, ili o ukrajinskoj protuofanzivi koja samo što nije počela, a odbacit će Ruse ‘do Moskve’, tako dugo treba iz dana u dan, u ime zdravog razuma i u ime budućnosti svijeta koja je na kocki, ponavljati uvijek isto pitanje: zar zaista samo Ukrajina?

Neki budući, nadajmo se: objektivni, kroničar rata u Ukrajini morat će kao možda najvažniji čimbenik u procjenjivanju uspješnosti ove ili one strane (ma koliko to na prvi pogled bezdušno moglo izgledati) navesti činjenicu da je taj rat punih pola godine, iz sata u sat, iz dana u dan bio prva tema medija u zapadnoj Evropi. Ukrajina i ništa drugo! Slava Ukrajini, kliču evropski lideri kojima nikada ne bi palo na pamet uzvikivati ‘Sieg heil’, mada je to ista stvar (jedno je pozdrav Hitlerovaca, a drugo – ukrajinskih kolaboracionista). Dakle, medijski kreatori slike sukoba u Ukrajini, a kada to kažemo ni na koji način ne dovodimo u pitanje činjenicu da je Rusija napala Ukrajinu i prekršila time norme međunarodnoga prava i Povelje Ujedinjenih naroda, odradili su ‘dobar posao’. S propagandnog stanovišta, naravno. Zapad ne samo što je u sklopu sankcija nametnutih Rusiji uspio građane svojih zemalja naprosto odrezati od ‘ruske slike stvari’, onemogućavajući im praćenje ruskih tv kanala, nego su PR stručnjaci Zapada u tome aspektu nedvojbeno odnijeli pobjedu. Uspjeli su u odnosu na rat u Ukrajini javnosti onih zemalja koje naoružavaju Ukrajinu i primaju izbjeglice iz te zemlje, nametnuti – kako se to danas kaže – svoj narativ. Do te mjere da je, vrijedi ponoviti, taj rat pola godine bio tema dana. Taj rat i ništa drugo.

Nije li onda napokon došlo vrijeme da se postavi pitanje: zar zaista samo Ukrajina?

Ne zanemarujući ljudske žrtve, stradanja izbjeglica, materijalna razaranja, ne zanemarujući čak ni ono o čemu se na Zapadu upadljivo ne govori i ne želi govoriti, a to su dublji uzroci rata i njegov širi kontekst, kao i bumerang efekt sankcija što su trebale (ali nisu) skršiti Rusiju, pitanje: zar zaista samo Ukrajina, itekako je na mjestu.

Jer, svijet u kojemu živimo bremenit je krizama. I to krizama što nisu počele jučer, krizama koje nije izazvala Rusija i koje bi čak i najmaštovitiji zapadni propagandist teško mogao pripisati Rusiji i Vladimiru Putinu. Neke od njih rat u Ukrajini je, doduše, dodatno zaoštrio, ali sve su one postojale, odnosno počele prije toga rata, sve one postoje i danas, a svijet (čitaj: Amerika i zapadna Evropa) koji im je i ranije poklanjao taman toliko pozornosti da mu se ne bi moglo predbaciti kako zatvara oči pred patnjama milijuna i stotina milijuna, unatrag pola godine o njima praktično šuti. Kao da ih nema. A ima ih. Ne ginu ljudi samo u Ukrajini, ne bježe ljudi samo iz Ukrajine, ne ruše se zdanja pod granatama i bombama samo u Ukrajini, No, prosječni ‘konzument informacija’ u zapadnoj Evropi, odnosno na području Evropske unije, dnevno je izložen bombardiranju ne informacijama, nego golom i prozirnom propagandom kako iz ukrajinskih službenih izvora, tako i iz ključnih zemalja što podupiru Ukrajinu (nakon što su je praktično ‘servirale na pladnju’ ruskim trupama najavljujući primanje Ukrajine u Atlantski pakt). Pa tako kao da nikoga, na primjer, ne čudi da posebni dopisnici iz Ukrajine u svojim izvještajima navode podatke što ih o tome ratu objavljuje u Londonu (!) britansko ministarstvo obrane, umjesto da izvještavaju o onome što sami vide i čuju.

I nikoga niti čudi, niti sablažnjava podatak da se broj ljudi koji se suočava s akutnim nedostatkom hrane u svijetu od godine 2019. više nego udvostručio. Sada iznosi, zapamtite dobro, 345 milijuna, a od njih 34 milijuna ljudi bilo je, odnosno jest izloženo akutnoj opasnosti smrti od gladi. Prema podacima nekih nevladinih humanitarnih organizacija broj onih koji gladuju penje se čak do 800 milijuna! Razloge ovakvome stanju treba tražiti u posljedicama pandemije, regionalnim sukobima i klimatskim promjenama (ne kaže ovaj autor, nego Svjetski program za hranu, WFP). A koliko je ono ljudi izbjeglo iz Ukrajine? Između 9 i 12 milijuna. U svijetu trenutno ima nekih 100 milijuna izbjeglica, ali o onih 88 milijuna koji nisu Ukrajinci sada nećemo, zar ne?

Rat u Jemenu, da spomenemo samo jedan od aktualnih regionalnih konflikata s višegodišnjom poviješću, odnio je ne samo tisuće ljudskih života, nego je i veći dio populacije te zemlje izložio gladi. Ono, dakle, čime bi se svijet trebao baviti, uz rat u Ukrajini – naravno, to je glad u zemljama prije svega Afrike, ali i srednjeg istoka, to su regionalni sukobi, to su – prije svega i iznad svega – klimatske promjene koje ne samo dugoročno, nego sada već i vrlo akutno prijete životu na Zemlji.

I sve je to postojalo i prije rata u Ukrajini, sve to postoji (i pogoršava se) i danas, a ipak Evropa se punih pola godine bavi samo Ukrajinom. Šalje li Evropa pomoć nerazvijenima, trudi li se pomoći gladnima u Africi, radi li Evropa išta da bi se popravio položaj nerazvijenih zemalja i onih u razvoju? Ne, Evropa baca stotine milijuna i milijarde eura za naoružanje što ga dijelom šalje Ukrajini, a dijelom puni njime vlastite arsenale (i blagajne američkih proizvođača oružja) kako bi spremna dočekala ‘rusku agresiju’, jer da Rusija neće stati u Ukrajini, to danas ‘zna’ i svako malo dijete u Evropi. A zna li to dijete, na primjer, da na rogu Afrike već četvrtu godinu za redom izostaje kišna sezona (neobično: nitko još nije optužio Rusiju i zbog toga), da suša uništava ljetinu, da stoka ugiba što od gladi, što od žeđi, da – prema podacima jedne njemačke humanitarne organizacije – širom svijeta kronično gladuje 149,2 milijuna djece, a to je – pazite sada – 22% djece cijeloga svijeta, a da cijene namirnica rastu? Zna li to evropsko ‘dijete’ (jer propaganda je prosječnog građanina svela na razinu djeteta kojemu se pričaju priče, a ono u njih vjeruje) takve podatke, je li svjesno stanja u svijetu? Odgovor je: ne! Niti zna, niti je svjesno. ‘Zna’, međutim, što je bilo u Mariupolju, ‘zna’ da pripadnici bojne (ili pukovnije?) Azov nisu neonacisti, ‘zna’ da je u Zaporižju najveća nuklearka u Evropi što je dnevno granatiraju Rusi koji je drže već mjesecima pod svojom kontrolom (i to da Rusi sami sebe granatiraju ne bi li izazvali nuklearnu katastrofu koja bi pogodila i dobar dio Rusije, to očito nikome nije čak ni čudno).

Prosječni Evropljanin zna, suvišno je i spominjati, da se u Rusiji krše ljudska prava i ubijaju protivnici vlasti, poglavito novinari. Možda se mutno sjeća onog nesretnog Saudijca Kashogija kojega su ubili i raskomadali u saudijskom konzulatu u Turskoj; ili ga je zaboravio nakon što se američki predsjednik Biden srdačno rukovao sa saudijskom princem kojega je upravo on, Biden, ne tako davno optužio kao inicijatora toga ubojstva. Ne zna, međutim, to naše evropsko ‘dijete’ sigurno koliko je samo novinara ubijeno u jednoj godini u, na primjer, Meksiku.

Ne zna, naravno (jer, tko bi mu to rekao?) da među neprikosnovenim pravima nije samo pravo Ukrajine da uđe u NATO, nego i pravo svakoga čovjeka (svakoga, bilo gdje na Zemlji) na to da ima dovoljno hrane i vode, da može ostvariti medicinsku zaštitu i da ima pristup obrazovanju. A dodali bismo nešto, što postaje sve aktualnije upravo u svjetlu rata u Ukrajini. To je pravo na istinu, kako o sadašnjosti, tako i o prošlosti. Upravo to pravo na istinu (mogli bismo reći i na informiranost) grubo se ne samo krši, nego i uskraćuje stotinama milijuna ljudi u Evropskoj uniji (o Americi nećemo, jer ona je uvijek primarno zabavljena sobom i u tome kontekstu zapravo provincijalna, koliko god da je projekcija njezine moći globalna). Nema nikakve koristi od toga da zastupnica u ruskome parlamentu, Dumi, pita voditeljicu britanske televizije Sky News: ‘Pa zašto se vi toliko bojite naše strane priče? Zašto ne dozvoljavate svojim građanima da saznaju i ono što im vi ne govorite?’ Odgovor je bio: ‘U Rusiji je danas uhapšen jedan oporbeni političar.’ Koliko je ljudi iz oporbe zaglavilo u zatvorima, koliko ih je izgubilo posao (a riječ je o tisućama!) u Turskoj nakon onoga što je opisano kao pokušaj državnog udara, o tome se na Zapadu koji iz strateških razloga treba Tursku, govori ili vrlo dozirano, što će reći oprezno, ili se naprosto šuti.

Obračun s prošlošću, točnije s istinom o prošlosti, nesmiljenom se žestinom vodi zato u baltičkim državama i u samoj Ukrajini. Ruše se spomenici Crvenoj armiji koja ih je 1945. oslobodila od nacističke okupacije, mijenjaju se imena ulica i trgova kako bi se zatro svaki trag uloge tadašnjeg Sovjetskog Saveza u pobjedi nad naci-fašizmom. Mijenja se, da posegnemo još jednom za danas toliko modernim izrazom: povijesni narativ. Puno jednostavnije rečeno: lažima se zamjenjuje istina. Jer, istina jest da je Sovjetski Savez (što znači i Rusija, ali i Ukrajina) podnio najveći teret i prinio najveću žrtvu u ljudskim životima, kako bi bio skršen nacizam kojemu je u samo dvanaest godina na vlasti uspjelo svijet baciti u Drugi svjetski rat, provesti (srećom ipak ne do kraja) monstruozni plan istrebljenja Židovskog naroda na tlu Evrope i razoriti praktično cijeli Stari kontinent (koji će se oporavljati zahvaljujući američkoj pomoći, a tu će pomoć potom otplaćivati desetljećima).

Doslovno je infantilno opravdavati današnje poricanje/brisanje prošlosti činjenicom da su ruske trupe napale Ukrajinu. Da, jesu, danas. Ali sovjetske su trupe 1945. oslobodile i Ukrajinu i baltičke zemlje, pa i dobar dio Evrope (onaj u koji nisu prije njih ušli zapadni Saveznici, ili Jugoslaviju koja se oslobodila sama, svojom Narodno-oslobodilačkom vojskom, uz materijalnu pomoć Saveznika – tek od 1943. – a onda i uz prostorno i vremenski ograničenu pomoć na terenu Sovjeta i Britanaca). Poricati prošlost za volju sadašnjosti, to je nedopustivo. Napokon, kada bi se pogledale brojke, vidjelo bi se da je kako u baltičkim zemljama, tako i u Ukrajini, daleko veći broj ljudi sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na strani Saveznika (konkretno: SSSR-a), nego na strani nacista (iako je kolaboranata bilo i iako su oni, odnosno njihovi potomci, mada manjina, danas vrlo glasni i agresivni i daju ton.

A jednako je nedopustivo i krajnje jednostrano, što će reći: lažno izvještavati o sadašnjosti,

Sumarno: za građane Evropske unije (jer većina svijeta ne ponaša se tako!) unatrag pola godine svi su svjetski problemi bačeni u drugi plan. Tim je građanima, uz to što im ‘pišu novu povijest’, najprije sugerirano kako se u Ukrajini odlučuje o sudbini ‘slobodnog, demokratskog svijeta’; i to nakon što je ruskim medijima onemogućen pristup tim građanima, a da se nitko nije pobunio zbog kršenja slobode medija (ne, glatko je prošla priča kako je sve što dolazi iz ruskih izvora propaganda, pa je onda valjda bilo logično vlastite građane ‘zaštititi’ od te propagande, ili možda ipak od toga da vide i drugu stranu medalje?). A potom im je sugerirano, i to se uporno ponavlja iz dana u dan, kao ‘treba platiti cijenu’. Pri čemu jedva da se itko usudi reći – pokušaja tu i  tamo ima, ali ih političke vrhuške i mainstream mediji ignoriraju, ili dočekaju s gnušanjem, kako to neće biti cijena slobode i demokracije, nego cijena promašene politike koja je rezultirala time da se usred Evrope vodi rat u kojemu jedna od izravno zaraćenih strana javno poručuje kako njezin cilj nije mir, nego pobjeda. I usuđuje se pozvati papinskog nuncija da bi izrazila nezadovoljstvo izjavom Pape, gotovo jedinoga zagovornika ‘mira sada’ koji je progovorio o ‘kolektivnom ratu’ Zapada protiv Rusije (a što je, usput budi rečeno, notorna činjenica).

Ratna orijentacija Evrope, fiksiranje na rat u Ukrajini kao na praktično jedini svjetski problem, dovodi već do toga da je ostvarivanje teškom mukom postignutih međunarodnih dogovora o sprječavanju katastrofalnih posljedica klimatskih promjena, najozbiljnije ugroženo, ako ne i onemogućeno. Tako dugo dok svi znaju za 12 milijuna ukrajinskih izbjeglica, a pojma nemaju o rogu Afrike, Somaliji, Jemenu, o stotinama milijuna gladnih, o neimaštini što je prosječnom Evropljaninu nepojmljiva, a koju neće shvatiti ni naredne zime kada će se smrzavati i suočavati s nestašicama ne samo energenata, tako dugo dok ‘zaboravljaju’ kršenja ljudskih prava širom svijeta (pa i u Americi), tako dugo dok nikoga ne zanima sudbina Juliana Assangea kojemu zahvaljujemo što smo stekli uvid u američku politiku iza njezinih kulisa, tako dugo dok propagandistima i PR stručnjacima bude uspijevalo nametnuti rat u Ukrajini kao temu dana (bilo kroz ‘otkrića’ masovnih grobnica, bilo kroz uzbunu oko prijeteće nuklearne katastrofe, bilo kroz priče o teško bolesnom ruskom predsjedniku, ili o ukrajinskoj protuofanzivi koja samo što nije počela, a odbacit će Ruse ‘do Moskve’, tako dugo treba iz dana u dan, u ime zdravog razuma i u ime budućnosti svijeta koja je na kocki, ponavljati uvijek isto pitanje: zar zaista samo Ukrajina?

Pa čak i ako na to pitanje ne bude odgovora. U tome slučaju – pogotovo!

Tomislav Jakić
Autor 28.8.2022. u 12:33