Žaropek sluganskog maloumlja za „Evgenija Onjegina“

Marijan Vogrinec
Autor 22.3.2022. u 10:15

Izdvajamo

  • Kao što nesposobni vlastodršci Bijedne Naše vole - karakteristično? - solirati u mnogočemu negativnom, pomodno popabirčenom sa Zapada, tako je sada i s kulturocidom u kojemu politika glumata biti papskijom od pape. Režimska tzv. javna kuća HRT objavljuje da su „diljem svijeta sukobi još izravniji“, odnosno da je „Berlinska filharmonija skinula Čajkovskog s programa, a velika sopranistica Anna Netrebko neće nastupati u dvije opere u velikom njujorškom Metropolitanu jer nije osudila Putinovu agresiju“. Zapad nevjerojatno snažno i aresivno pritišće ruske umjetnike, sportske djelatnike i sportiste, istaknute predstavnike Rusije u međunarodnim institucijama, intelektualce i istaknute strance što rade za Rusku Federaciju ili u toj zemlji imaju unosne radne ugovore, etc. da se izravno/javno suprotstave Putinu. Da ga proglase najgorim Rusom u povijesti, zločincem, čak psihički bolesnim ubojicom, genocidnim agresorom, itsl. Ako ne žele, bez milosti ih se izopćuje iz društva, uskraćuju prava, oduzimaju stečena priznanja, sportska odličja, zabranjuju nastupi pojedincima, institucijama, udrugama, sportskim klubovima, uskraćuju putovanja po inozemstvu, sudjelovanje u međunarodnim natjecanjima i aktivnostima...

Povezani članci

Žaropek sluganskog maloumlja za „Evgenija Onjegina“

Foto: metopera.org

HNK u Zagrebu, središnje nacionalno kazalište, otkazalo je izvedba u svibnju prestižne opere „Evgenij Onjegin“ Petra Iljiča Čajkovskog – ruskog i jednog od najvećih skladatelja europskog romantizma – po motivima istoimenoga slavnog romana u stihovima ruskog velikana svjetskih književnosti Aleksandra Sergejeviča Puškina. Projekt te slavne opere – Zagreb taj neizostavni biser u nisci svjetske umjetničke baštine nije vidio od 2014. godine – pripremao se gotovo 12 mjeseci, a trebala ga je realizirati etilna skupina ruskih umjetnika: dirigent Mihail Sinkevič iz Marijinskog kazališta i redatelj Juri Laptev. Rusko-ukrajinski rat kao alibi za svekolike zapadne tzv. sankcije Rusiji, u koje je Bijedna Naša uletjela nekritički, grlom u jagode (premijer Andrej Plenković: „Ponosimo se time da su Rusi stavili RH na listu neprijatelja, to je dokaz da smo na pravom putu“, sic transit), grubo je sada izbacio i bezvremensko svjetsko umjetničko blago s hrvatske kulturne scene. S prljavom je vodom izbačeno i dijete!? Zločin je uskratiti ljudima duhovnu hranu. Zbog politike. Veći zločin od ugroze životnog standarda vrlo britkim, dvosjeklim mačem zapadnih tzv. ekonomskih i političkih sankcija Ruskoj Federaciji zbog invazije na Ukrajinu. Cijela Europa, a nešto manje ostatak svijeta i SAD, itekako će bolno osjetiti, i već osjeća na svojim tanjurima i džepu svestrani bojkot zemlje za čije žito, plin, naftu, minerale, itsl. svijet nema odgovarajuću zamjenu

Marijan Vogrinec

Da se razumijemo, nitko pri zdravoj pameti, a da iz (ne)poznatih razloga nije zadrt rasistički hejter (eng. to hate, mrziti, itsl.), ne može nedajbože pljeskati ili makar samo sa strane („ne bi se štel mešat“) mirno gledati rusku invaziju na Ukrajinu u kojoj posve nedužni ljudi umiru kao muhe, ostaju trajni invalidi, u milijunima bježe pred ratnom nemani, a iza ratnog stoja ostaju spaljena i preorana naselja… Iako se itekako znaju uzroci i krivci za tu ratnu grozu, kojima će povijest suditi jer pravedno nitko drugi neće, a nesretne će posljedice trajati desetljećima, osvetnička nemoć tzv. mainstream dijela zapadnog svijeta posve neprirodno, agresivno do gadljivosti i kulturocidno u najširem smislu latila se umjetnosti, znanosti, sporta, religije, socijalnih odnosa i čak najosjetljivije ljudske privatnosti kao oružja za protuudar na cijeli jedan (veliki, cca 150 milijuna jedinki) „agresorski“ narod i njegovu povijesnu baštinu. Bez koje bi – znanosti, kulture, umjetnosti, sporta, etc. – svjetske civilizacijske vrijednosti bile siromašan torzo, a sadašnjost i budućnost ljudskog roda defektni do upitnosti. Toksična politika arogantno je ustala protiv civilizacijskog duha i nezamjenjive upućenosti ljudi jednih na druge, što već ima i imat će još tragičnije posljedice od ratnih.

Zločin je uskratiti ljudima duhovnu hranu. Veći zločin od ugroze životnog standarda vrlo britkim, dvosjeklim mačem zapadnih tzv. ekonomskih i političkih sankcija Ruskoj Federaciji zbog invazije na drugu po veličini europsku zemlju. Cijela Europa, a nešto manje ostatak svijeta i SAD, itekako će bolno osjetiti, i već osjeća na svojim tanjurima i džepu svestrani bojkot zemlje za čije žito, plin, naftu, minerale, itsl. svijet nema odgovarajuću zamjenu. Pa bi Zapad, je li, izostavio plin i naftu iz sankcija i nešto glumatao u stilu – pazi, tako da ostanem nevina. A to ne ide.

Iz HNK u Zagrebu, središnjega nacionalnog kazališta, upravo je javljeno da je otkazana izvedba u svibnju prestižne opere „Evgenij Onjegin“ Petra Iljiča Čajkovskog – ruskog i jednog od najvećih skladatelja europskog romantizma (porijeklom iz ugledne ukrajinske čečenske obitelji Čajka) – po motivima istoimenoga slavnog romana u stihovima ruskog velikana svjetskih književnosti Aleksandra Sergejeviča Puškina. Puškinov roman se smatra i jednim od najznačajnijih djela ruske književnosti. Projekt te slavne opere – Zagreb taj neizostavni biser u nisci svjetske umjetničke baštine nije vidio od 2014. godine – pripremao se gotovo 12 mjeseci, a trebala ga je realizirati etilna skupina ruskih umjetnika: dirigent Mihail Sinkevič iz Marijinskog kazališta i redatelj Juri Laptev, bivši Putinov savjetnik za kulturu i nositelj titule narodnog umjetnika Ruske Federacije. Rusko-ukrajinski rat kao alibi za svekolike zapadne tzv. sankcije Rusiji, u koje je Bijedna Naša uletjela nekritički, grlom u jagode (premijer Andrej Plenković: „Ponosimo se time da su Rusi stavili RH na listu neprijatelja, to je dokaz da smo na pravom putu“, sic transit), grubo je sada izbacio i bezvremensko svjetsko umjetničko blago s hrvatske kulturne scene. S prljavom je vodom izbačeno i dijete!? Zbog politike. Samo zato što je iz ruskog izvora te u realizaciji ruskih umjetnika!

Ma, dajte najte!

Jesu li kultura i umjetnost, sport i svekolike još socijalne i ine djelatnosti zaslužili političke manipulacije zbog tzv. viših razloga i ciljeva trusnih globalnih odnosa, grubu zloporabu na opću štetu i otvaranje političkih bojišnica u duhovnim zabranima, gdje je mjesto samo muzama i tzv. ljudima nazbilj (dum Marin)? Dakako da nisu. Ali umjetnici i umjetnost nemaju političku moć, iako nose itekako snažne i političke poruke, pa ih vlasti „smiju“ zlorabiti kad im se god prohtije. Nasilno uskraćuju duhovnu hranu ljudima i plemenite prinose kulture i umjetnosti civilizacijskim vrijednostima trajnog značenja. To jest kulturocid, jednako nedopustiv kao i agresija na drugu zemlju. No, univerzalne kulturne i umjetničke blagodati za ljudski rod nemaju državne/nacionalne/političke/ideološke granice ni kalupe, pa je zločin svaka zločesta manipulacija budući da svaki takav metak najprije pogađa toga što ga je ispalio i one koji su mu to neodgovorno dopustili.

Koga će prvoga pogoditi HNK-hrvatski metak otkazom izvedbe opere „Evgenij Onjegin“? Ruskog predsjednika Vladimira Putina, pa će sav ušporkana donjeg rublja smjesta narediti obustavu ukrajinske invazije? Ma, dajte najte! U nekom tamo „neprijateljskom“ Zagrebu neki tamo HNK ne želi operu „Evgenij Onjegin“ na svojoj sceni? Ne želi priuštiti svojim ljubiteljima umjetnosti nešto vrijedno i neprolazno, što nisu doživjeli već osam godina? Pa, što onda!? Zagrebački, time i nacionalni/hrvatski otkaz operi će baciti u očaj vrhunske ruske reproduktivne umjetnike, ako već ne može pokojne autorske velikane? Ma, dajte najte! Dobro, neće ni to „ekskluzivno“, intelektualno osviješteno i boljestojeće operno općinstvo u Zagrebu popadati u grozan očaj zato što se toliko radovalo izvedbi, a kvarna mu je politika sad nekulturno uskratila radost/užitak. I vrag zna dokad će još čekati i hoće li ikada uopće dočekati „Onjegina“ in vivo u svom gradu, na svojoj pozornici, u izvedbi makar približno tako elitnih umjetnika kakvi su u svibnju trebali biti Rusi.

FT montage/Getty Images/Bloomberg/EPA-EFE/Kremlin

„Upravo u trenutku kada je autorski tim trebao doći ovamo kako bi realizirao scenografiju i kostime i kada su trebale početi probe, počeo je rat u Ukrajini“, pokušala je političku direktivu, je li, izjavom tv-medijima intendantica HNK (na odlasku s dužnosti) Dubravka Vrgoč zakrabuljiti tzv. operativnim razlozima. „Oni nisu došli do Hrvatske i bilo je potpuno nemoguće realizirati taj projekt i mi smo od njega odustali.“ Politika, a ne objektivni razlozi, samo što se inače sposobna i zaslužna intendantica to ne usudi javno kazati. A tko i bi u okolnostima žestoke političke/medijske eskalacije proturuskog javnog raspoloženja svake vrsti, mrzilačkih do krajnosti istupa na društvenim mrežama, poziva na bojkot svega što ima makar samo „r“ u nazivu, neskrivenih animoziteta prema Rusima, ruskoj kulturi i pismu… Ruse i rusofile „treba mrziti“ ništa manje no Srbe, je li, i sve srpsko i što ima makar samo „s“ u nazivu. Rusi = Srbi!?

Predviđeni termin u zagrebačkom HNK za ruskog „Evgenija Onjegina“ neće ostati prazan. Politika koja ga je prognala (ne)izravno se pobrinula popuniti termin operom „Tosca“ talijanskog skladatelja Giacoma Puccinija, čiji su libreto napisali Luigi Ilica i Giuseppe Giacosa prema istoimenoj drami („La Tosca“) Victoriena Sardoua. „’Toscu’ ćemo napraviti tako da ćemo pozvati ukrajinske pjevače i dirigenticu, jer želimo izaći u susret i imati pogled na ovu situaciju“, dopunio je intendanticu Vrgoč ravnatelj Opere HNK Giorgio Surian. Pa sad ti reci da politika ne maše kulturom i umjetnošću kao svojom prljavom krpom!? Jest da je Pucinijeva „Tosca“ također djelo vrijedno umjetničke pozornosti ne samo tako malog naroda kao hrvatski i tako kulturno relativnog europskog središta kao Zagreb, nego cijeloga umjetnosti predanog svijeta, ali tešku sjenu na događaj baca upravo ono što ravnatelj Surian podrazumijeva pod „pogledom na ovu situaciju“. Ta naprasna i umjetničkim razlozima posve neopravdana zamjena ruskog „Onjegina“ ukrajinskom izvedbom talijanske „Tosce“ čista je politička manipulacija – u širem kontekstu društveno-političkog ponašanja kulturocidne poruke – koja zlokobno i zvuči i izgleda.

Kao nebrojeno puta dosad od 1990-ih godina, takvo kulturno-umjetničko zlo povremeno izbija na vidjelo u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj pa su, je li, lanci hrvatskih knjižnica preko noći ostali bez kontejnera i kontejnera „nepoćudnih“ knjiga i inih tiskovina (djela srpskih autora, na ćirilici, izdanja nehrvatskih nakladnika, itsl.), galerije bez umjetnina srpskih autora, muzeji bez „nepoćudnih“ artefakata, audiovizualne pak ustanove, kina, radio („krugovali“, sic transit), televizije („dalekovidnice“, sic transit) bez srpskih/jugoslavenskih filmova i pjesama u kojima se čuje „srpski instrument“ harmonika… Prosječan ugostiteljski objekt niže srednje kategorije na Zagrebačkoj cesti na brzaka je tih ratnih 1990-ih godina zamijenio „srpski“ natpis u ponudi „Grill“/“Roštilj“, je li, čistim „hrvatskim“ od stoljeća sedmog – „Žaropek“. Partizanske su narodne heroje iz NOB-a u nazivu ulica, trgova, škola, kojekakvih inih ustanova zamijenili ustaški krvnici tipa Mile Budaka, Rafaela „viteza“ (sic transit) Bobana, Jure Francetića… Jer, kad se „domoljubi“ u Hrvata dohvate pravovjernosti, tzv. nacionalnih gena, protusrpstva, svršavanja nad tzv. europskom obitelji kojoj oduvijek pripadamo, „blagotvorne“ posljedice prakse „kad čujem riječ kultura, hvatam se za revolver“ debelog Hermanna Göringa i Maove „kulturne revolucije“ prava su limunada.

Valjda nekom ludom srećom nisu prognani, nego samo gurnuti u novohrvatski zapećak „domoljubnog“ interesa nametnutog javnom životu Srbi Nikola Tesla (najveći svjetski znanstvenik svih vremena), Josif Runjanin (skladatelj hrvatske himne), Petar Preradović (najdomoljubniji pjesnik u hrvatskoj književnosti), Vojin Bakić (najveći kipar suvremene hrvatske plastike) i još neki im sunarodnjaci što spadaju u svjetsku, je li, svevremensku civilizacijsku baštinu. Zato pak dugo nije mao sreće s nacionalnom lektirom za djecu simpatični dobrica Ježurka Ježić, maloumno tretiran „toksičnim“ za um hrvatskih klinaca i klinceza samo za to što ga je izmislio Srbin Branko Ćopić. U to doba olovnog „domoljublja“, kakvo sada diže labuđu glavu kulturocidom, sportocidom, znanstvenocidom i kojekakvim još proturuskim cidima na štetu umjetničkih, sportskih… potreba vlastitih građana, globalnih vrijednosti ljudskog duha i svekolikih postignuća Ćopić jamačno nije bio dorastao „snažnoj vokaciji“ jedne npr. č.s. bl. Marije Petković od propetoga Isusa kojoj je Gospodin osobno diktirao nadahnuće!?

Nepoželjna umjetnost, kultura, sport…

Kao što nesposobni vlastodršci Bijedne Naše vole – karakteristično? – solirati u mnogočemu negativnom, pomodno popabirčenom sa Zapada, tako je sada i s kulturocidom u kojemu politika glumata biti papskijom od pape. Režimska tzv. javna kuća HRT objavljuje da su „diljem svijeta sukobi još izravniji“, odnosno da je „Berlinska filharmonija skinula Čajkovskog s programa, a velika sopranistica Anna Netrebko neće nastupati u dvije opere u velikom njujorškom Metropolitanu jer nije osudila Putinovu agresiju“. Zapad nevjerojatno snažno i agresivno pritišće ruske umjetnike, sportske djelatnike i sportiste, istaknute predstavnike Rusije u međunarodnim institucijama, intelektualce i istaknute strance što rade za Rusku Federaciju ili u toj zemlji imaju unosne radne ugovore, etc. da se izravno/javno suprotstave Putinu. Da ga proglase najgorim Rusom u povijesti, zločincem, čak psihički bolesnim ubojicom, genocidnim agresorom, itsl. Ako ne žele, bez milosti ih se izopćuje iz društva, uskraćuju prava, oduzimaju stečena priznanja, sportska odličja, zabranjuju nastupi pojedincima, institucijama, udrugama, sportskim klubovima, uskraćuju putovanja po inozemstvu, sudjelovanje u međunarodnim natjecanjima i aktivnostima…

Vrhunska umjetnost, kultura, sport, itsl. nisu pošteđeni pritisaka i suspenzija. Po cijenu povratka u špilju!? A, recimo, nijedan međunarodni sportski rezultat nije vjerodostojan niti može biti globalno natjecateljski relevantan, ako u određenoj disciplini nije usporediv s odgovarajućom ruskom konkurencijom zato što je političkom odlukom isključena s istog ogleda najboljih. Isto vrijedi za umjetničku i kulturnu dostupnost najvećih vrijednosti čovječanstva svim ljudima bez obzira na njihovu državnu pripadnost, političko uvjerenje ili koju već razliku. Hoće li sada nekomu nastranom idiotu pasti na um – kako se sada globalno počelo raditi sa silnima ruskim umjetnicima i velikim glazbenim blagom te svjetski zaslužne kulture – zabraniti knjižnicama posuđivati sladokuscima/đacima neprolazna djela Dostojevskog, Tolstoja, Jesenjina, Puškina, Čehova, Gorkog…? Iz galerija skloniti u trezore – nedajbože opet u kontejnere! – velikane ruske likovne umjetnosti, oštro priprijetiti kazalištima da slučajno (što se u Bijednoj Našoj nedavno dogodilo Radi Šerbedžiji u Vinkovcima, a prošlih godina srpskim autorima/djelima širom zemlje) ne postave na pozornicu neku rusku dramu…? Jer, kad se idiotizam i nekultura, primitivizam jednom zakotrljaju politikantskom strminom gluposti i osvetničkog bezumlja – piši kući propalo je. Lavina je nezaustavljiva. Gladan si, a iz inata ne želiš jesti s punog stola delicija? Pa budi gladan, sebi ćeš nauditi.

„Treba imati zrnce zdravog razuma i gledati sa zrnom soli“, kazao je glazbeni kritičar Branimir Pofuk HRT-u u komentaru slučaja „Evgenij Onjegin“. „Svaki je slučaj pojedinačan. Recimo, u Varšavi je skinuta, odgođena za neka bolja vremena, opera Musorgskog ‘Boris Godunov’. To je opera koja je zapravo idealna za ovu situaciju. Govori o jednom poludjelom vladaru, koji maltretira, u prvom redu vlastiti narod i sve okolo, svojom tiranskom moći.“ Medij pravilno zaključuje kako „umjetnost sve više podliježe politici“, pa „svatko mora po vlastitoj savjesti donijeti odluku, ali je važno da promišljeno djeluju oni koji odlučuju, kao i sami umjetnici. Upravo umjetnost može najbrže graditi porušene mostove među kulturama i nacijama“. Sport također, ali društveno-politička je zbílja trenutno takva da su rušitelji mostova glasniji od graditelja, a graditelji pak pod mlinskim kamenom kvarnih politika, pa…

Dokaz je tomu i Deklaracija solidarnosti s ukrajinskim narodom, što su je bili donijeli ministri kulture država EU-a neki dan u Angersu, gdje upravo dirigirana proturuska politika nije ostavila ni minimum prostora ne samo umjetničkoj širokogrudnosti i slobodi nego ni svima spremnim istog trena graditi mostove među kulturama i narodima. Čak i unatoč ratu. Kultura i umjetnost su po svojoj prirodi miroljubive i posticajne vrijednosti koje ne trpe proratnu manipulaciju, jer onda nisu to što moraju biti. Mržnja i zlo su sada neusporedivo glasniji, a time pogubni za budućnost civilizacijskog duha kada jednog dana oružje zašuti, a jastrebovima dođe iz stražnjice u glavu. Mržnja i zlo nisu opcija ni kratkoročno, kamoli dugoročno. E sad, razuman bi čovjek morao staviti prst na čelo kad čuje kako hrvatska ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek „mudro“ zbori o tomu na što je i, je li, zašto pristala na skupu s kolegama u francuskom Angersu: „Iznimno je važno zaustaviti rusku medijsku propagandu, ali istovremeno i poduprijeti slobodu izražavanja“. Sic transit. HDZ-ova ministrica, poznata inače po šupljezvonećemu mudroslovlju tipa „kaže, kažem, kiseli smiješak, a ništa ne kažem“, nije objasnila „logiku“ od koje se Aristotel okreće u dvoipolmilenijskom grobu: kakva je to sloboda izražavanja u kojoj je zaustavljeno izražavanje ili pak propagirati zaustavljanje propagande!? Pa to zaustavljanje smatrati slobodom!? Sic transit. Nešto tu gadno škripi.

„Tosca“ izbacila „Evgenija Onjegina“

I tko je taj autoritet koji će povući crtu: ovo jest, a ovo nije propaganda? Ovo jest, a ovo nije sloboda izražavanja. Ovo jest, a ovo nije sloboda. Obuljen-Koržinek je autoritet, njezina francuska kolegica Roselyne Bachelot-Narquin ili netko treći iz Unije? A kad je riječ o ruskoj umjetnosti i umjetnicima, europski su ministri za to da se „ne smije podcijeniti važnost suradnje s onim ruskim umjetnicima koji se protive režimu“ i samo tima, je li, nikom drugom Rusu, „dati snagu u njihovom djelovanju“. A ruski vladarski autoritet Vladimir Vladimirovič Putin nije isto što i ruska kultura i umjetnost, vrhunski ruski sport, znanost, etc., da bi bilo razumno atakirati na neprolaznu svjetsku baštinu/umjetnike ruskog predznaka po kriteriju političke potpore/protivljenja režimu u Kremlju. Ili samo neopredjeljivanja, što je također legitimno osobno stajalište koje ne zaslužuje bilo čiju anatemu. Međutim, potpora Putinu i neutralnost u odnosu na rusku invaziju – koju pak Zapad lažno kvalificira „ničim izazvanom“ (sic transit) – službeno su toliki „grijeh“ da nikakve ruske civilizacijske vrijednosti u znanosti, umjetnosti, kulturi, sportu, etc. nisu, je li, vrjednije od politički nametnute apstinencije tzv. sankcijama. Pa je smiješno prognati iz Zagreba elitne ruske umjetnike i „Evgenija Onjegina“ u zamjenu za nižerazredne ukrajinske iz „Tosce“. Medvjeđa usluga Ukrajincima i opernim šmekerima iz hrvatske metropole? Itekakva.

No, intendantica HNK na odlasku i ministrica kulture – polit-ideološki poslušno, a kultur-politički neodgovorno/nesavjesno – vežu konje kako im gazde kažu. A baš su kultura, umjetnost, sport i takve neke neprolazne vrijednosti najmanje krivi za to što ih trenutnici od položaja i moći gaze i gnjetu kao najgore smeće. Histerija protiv Rusa i svega što je rusko poprima nenormalne razmjere. To je izravna i dugoročno negativna posljedica sustavno kvarnih, mazohističko-proturuskih politika  SAD/NATO-a i „partnera“. Bijedna Naša nije jedina među zemljama tzv. treće/četvrte EU-brzine koja uzima nekritički, zdravo za gotovo sve što od nje traži/očekuje Washington via Bruxelles, a još se ni približno nije oprala od izrazito toksičnog protusrpstva opravdavanog tzv. nezaraslim ranama iz velikosrpske agresije na RH 1990-ih godina. Mnogi od tih šovinista i ksenofoba – ne štedeći ni vrhunsku umjetnost i umjetnike, sport i sportiste… – sasvim javno sada dovlače sve nove i nove količine hejterskog kerozina na rasplamsalu proturusku histeriju. Zahtijeva se bojkot ruske robe, anatemizira sav ruski narod i njegova postignuća, ruši drvlje i kamenje na Ruse što žive u drugim zemljama, sabotira se rad udruga i klubova prijateljstva, zagorčava im se život prisiljavanjem na osudu Putina i invazije na Ukrajinu… Ljudi su ljudima najgori – neljudi. Vukovi u ovčjoj koži?

Marijan Vogrinec
Autor 22.3.2022. u 10:15