Zaštitu djece ništa ne smije priječiti, pa ni ispovjedna tajna

Autor 31.3.2012. u 10:24

Zaštitu djece ništa ne smije priječiti, pa ni ispovjedna tajna

Prije nekoga vremena bio sam s jednim odvjetnikom na piću, čovjek mi se hvalio kako mu je ukradeni auto vratio njegov poznanik, diler droge po zagrebačkim zakutcima. 

Bilo mi je to malo čudno pa sam ga upitao ne predstavlja nije li moralno dvojbena tako intimna suradnja s pripadnicima podzemlja? 

“Gle stari, nakon kaj sam ovaj tjedan branio jednog svećenika i dva obična pedofila, mislim kako ovaj napad na moral i nije najstrašniji!”, uzvratio mi je. 

Ovih se nekoliko tjedana intenziviralo pitanje pedofilije u svećeničkom pozivu unutar crkava koje imaju zapovjedan celibat, a u većini se to odnosi na Rimokatoličku crkvu i sakrament svećeničkog reda. O celibatu se u Bibliji govori tek periodično, nalazimo samo Pavlove preporuke o celibatu kao osobnome izboru. Zabrana sklapanja braka uvedena je 1074. godine na sinodu koji je sazvao papa Grgur VII. u Rimu. Iako je tih pojava bilo i ranije u monaškim i redovničkim zajednicama, na ovom je sinodu celibat uveden kao zapovjedni za sve svećenike zapadnoga obreda, a kako bi isti bili vjerni samo Crkvi. Kasnije su Crkvi pripuštene neke crkvene organizacije istočnoga obreda poput pripadnika Križevačke, grkokatoličke, biskupije u nas, koji ne podliježu celibatu. U novije vrijeme u Rimokatoličku crkvu pristupili su i neki bivši oženjeni anglikanski svećenici. 

Pedofilija je bolest, seksualna sklonost prema djeci istoga ili suprotnoga spola. Dr. Mijo Nikić, isusovac i psiholog za Glas Koncila, u članku “Duhovna obnova za svećenike”, pedofile opisuje kao izvana blage i nježne osobe koje su u svojoj biti potpuno zaljubljeni u sebe. Često, kaže, biraju zvanja koja su blizu djeci jer nad njima mogu lagano imati kontrolu i pri tome se igraju Boga. Nisam proučavao povijest pedofilije u crkvi i neznam je li celibat pogodno okruženje za razvoj pedofilije, no neosporna je činjenica kako pedofili biraju profesije u kojima će biti što je moguće bliže djeci. Nisu toga pošteđene niti pedagoške profesije, a niti svećenička zvanja koja nemaju celibata. Ipak, ostaje činjenica kako su Rimokatoličku crkvu potresli skandali pedofilije u mnogim regijama, nije toga ostao pošteđen niti papa kojega mnoge žrtve optužuju za prikrivanje počinitelja iz vremena kada je bio predstojnik Kongregacije za nauk vjere. 

Kada su u pitanju djeca svi smo zgroženi, naprosto u tome trenutku zaboravljamo na svoja uvjerenja i savjest i poželimo sami riješiti slučaj pedofilije ako treba i prijekim sudom. Što se tiče žrtve tu nam je svima jasno što je potrebno napraviti, postoje državne ustanove koje se bave rehabilitacijom i liječenjem žrtava, postoje sudovi koji su zaduženi za procesuiranje, no postavlja se legitimno pitanje što s počiniteljem? Naime, ukoliko osoba zlostavljača prijavi nadležnima u crkvi, bi li crkva trebala alarmirati državne službe? Što ukoliko počinitelj sam ispovijedi počinjeno? Što je s pravom počinitelja na pravedno obeštećenje ako se pokaže kako je uzbuna bila lažna?

Upravo problem ispovijedi je ovih dana došao na dnevni red u svjetlu velike kampanje za reviziju državnih ugovora s Vatikanom. Ispovijed je jedan od sedam sakramenata Rimokatoličke crkve kojom se vjernik izmiruje s Bogom. Pater Tomislav Ivančić je naziva higijenom duše. Kroz povijest je doživljavala razne oblike, no od vremena Tertulijana možemo je smatrati stalnim dijelom rimokatoličke teologije. Pojednostavljeno, za ispovijed je potrebno pokajanje, priznanje i zadovoljština. Protestantske crkve poput evangeličke i reformirane odriču taj sakrament te smatraju kako nije potreban posrednik prilikom ispovijedi. Ispovijed se često kroz povijest koristila kao oblik kontrole podanika, a u tu su svrhu u nedostatku ispovijedi kao sakramenta protestantske zajednice uvele zajedničke molitve za grijehe, no to je jedna druga tema.

Ugovorima je legalizirana, pred zakonom RH, ispovjedna tajna koju ispovjednik ima obavezu nositi u grob prema pravilima Rimokatoličke crkve, baš kao što je to slučaj s nekim drugim profesijama poput odvjetnika ili liječnika. Međutim, problem je u tome što kod tih profesija postoje metode kojima država može doći do podataka, kod svećenika to nije slučaj jer je Ugovor s Vatikanom iznad državnoga pravosuđa. U slučaju svećenika, ako se ne varam, samo papa može istoga osloboditi čuvanja tajne, što ima svoje obrazloženje u vidu kontrole ranijih zloupotreba, a Vatikan tijekom svih ovih skandala šalje poruke javnosti kako su oni u stanju riješiti problem sami.

Ratzinger je u nekoliko stvari u pravu. Naime, unutar Rimske crkve postoje dosta dobri mehanizmi rješavanja pitanja “težih” grijeha. Drugo, i onaj koji je počinio prijestup jest čovjek i kao takav griješan. Rimokatolička je crkva mnoge slučajeve sama riješila, obeštetila žrtve i potpuno izolirala iz svijeta prijestupnike.

Slaba je to utjeha za one čiji su slučajevi prikriveni i za one koji sutra trebaju dijete poslati u crkvu. Kako vjerovati organizaciji koja skriva makar i jednoga prijestupnika protiv onih koji se zapravo ne mogu braniti? 

Kad je Aristotel pisao o moralu rekao je kako je moral ono što rade moralni ljudi, iz te perspektive nitko nikada ne bi definirao moral, no Augustin piše o moralu kao o preslici dva kamena Zapovijedi Božjih, čudorednosti u odnosu na Boga i ljude. Uostalom sam je Krist rekao, parafraziram: “što učiniš jednome od ovim najmanjih učinio si meni!” Kažu naši stari: “Lopov je onaj koji je krao, ali i onaj koji mu je držao ljestve!”.

Pitanje, prijaviti počinitelja usprkos ispovjednoj tajni ili ne, stoga, ne bi trebalo uopće biti teško za riješiti. Odgovor ne znači odbacivanje Kristocentričnog morala, cijele kršćanske teologije i pristajanje uz onu Schopenhaurovsku tezu: “Ja sam Bog!”. Vlasnik portala Križ Života, Hrvoje Cirkvenec, o ovoj mi je temi neki dan rekao: “Zaštita djece uvijek mora biti prioritet. O tome je govorio i Krist, dok o ispovjednoj tajni nema ni jedne rijeci u evanđeljima. Prema tome, sakrament ne može služiti u svrhu zataškavanja velikih zločina, posebno onih prema maloljetnicima.”. 

Zaključimo, pokajanje u slučajevima kada u pogreškama i prijestupima ima oštećenih nije dovoljno, nije dovoljno niti priznanje, potrebno je pružiti zadovoljštinu, posebno kada se radi o maloljetnima, ali i kada se radi o instituciji koja ima tendenciju brinuti se o moralu, metafizici i eshatologiji.

SEEbiz.eu

Autor 31.3.2012. u 10:24