Zašto bi bilo dobro da Siriza bude komunistička partija

tačno.net
Autor 11.2.2015. u 22:28

Zašto bi bilo dobro da Siriza bude komunistička partija

Komunizam, naime, nikada nije bilo samo Gulag, nego nerijetko i iskreni pokušaj da se svijet učini boljim. Bio je nadahnuće koje je privlačilo hrabre idealiste i ponajbolje umove koji su vjerovali u slobodu i napredak. Nema demokrata koji ne bi potpisao riječi iz Programa SKJ da ništa nije toliko sveto da ne bi moglo ustupiti mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije. Eksperiment nije uspio što možda više govori o ljudskoj naravi nego o komunizmu. Treba imati sluha da bi se pjevalo Internacionalu, upozoravao je Krleža.

Piše: Vuk Perišić, T-portal

Je li grčku Koaliciju radikalne ljevice, poznatiju kao Siriza, umjesno percipirati kao komunističku partiju? Iako joj pripadaju neke komunističke i marksističke grupe, Solunski program Koalicije iz rujna 2014. ne doima se kao poziv na “eksproprijaciju eksproprijatora”. To je umjereni lijevi program koji se bavi socijalnom pravdom, zalaže se za javne investicije i drugačiji pristup javnim dugovima.

Ako Siriza i nije komunistička, bilo bi dobro da jest. Zašto? Zato što kapitalistička demokracija, utemeljena na tržišnoj i ideološkoj konkurenciji, ne može funkcionirati bez racionalne i suvisle opozicije. Svojedobna ideološka i intelektualna dopadljivost komunizma primorala je zapadni svijet na ubrzanu demokratizaciju i brigu nad socijalnom pravdom i tako je Zapad, zahvaljujući komunizmu, postao privlačan kao nikad do tada. I nikad kao tada.

Nakon 1989. na ljevici je nastao vakuum, a kao protivnici kapitalizma i demokracije pojavile su se beskorisne i opasne spodobe: nacionalisti i njihova opsesivno-kompulzivna državotvornost; fanatični teroristi; klerikalci koji proklinju profit, a zapravo preziru udobnost i užitak; retardirane falange koje se protive ovrhama; te zbunjeni kreditni dužnici koji su prekasno shvatili da je sklapanje kreditnog ugovora riskantan poslovni pothvat. Komunisti su, pak, dostojan, ozbiljan i razuman protivnik koji, uostalom, ima zajedničke – racionalističke, materijalističke i prosvjetiteljske – korijene s liberalizmom.

Iako se često, nepravedno i simplificirano, izjednačava s fašizmom i nacizmom, za razliku od tih političkih religija koje nisu počivale ni na jednoj jedinoj suvisloj ideji već samo na oslobađanju zločinačkih nagona, komunizam je nekim svojim zaslugama sudbonosno zadužio modernu civilizaciju.

Komunisti su dokinuli tisućljetnu patrijarhalnu represiju. Emancipacija žena, pravo na razvod braka i abortus su fundamentalne demokratske tekovine, za pojedinačne sudbine neusporedivo značajnije od ovog ili onog “načina proizvodnje”. Tek sedamdesetih godina će, primjerice, Švicarska uvesti opće pravo glasa za žene, a Italija ozakoniti razvod braka.

Obrazovanje je postalo dostupno svim slojevima društva i omogućena je iznimna vertikalna socijalna pokretljivost. Znanje je prestalo biti monopol imućnih, kao i zdravstvena zaštita.

Komunisti su bili najpouzdaniji i beskompromisni antifašisti. Kada se crvena zastava sa srpom i čekićem zavijorila nad Reichstagom bilo je u tome neke više poetske pravde, usprkos zločinima Crvene armije. Komunisti su 1945. tako temeljito isprašili fašiste da se do 1990. činilo kako je fašizam neponovljiva noćna mòra.

Bez Majakovskog, Krleže, Brechta, Camusa i Sartrea, Ejzenštejna, Godarda, Viscontija i Bertoluccija, ili Marcusea, Hobsbawma, Fromma i Kangrge, i mnogih drugih intelektualaca lijeve ili komunističke orijentacije, književnost, film i sveukupno intelektualno stvaralaštvo 20. stoljeća bili bi osakaćeni. Fašizmu skloni pisci poput Pounda, Célinea i Hamsuna ostali su u sjećanju samo kao primjeri bizarnog moralnog posrnuća.

Antikomunisti inzistiraju na staljinizmu kao suštini komunizma i sustavno ignoriraju činjenicu da se nijedna ideološka skupina nije tako hrabro i temeljito odrekla svoga zločinačkog nasljeđa kao što se znatan dio komunista odrekao Staljina. Srpski i hrvatski nacionalisti su, primjerice, i nakon četvrt stoljeća nesposobni za kritičko preispitivanje svojih zločinačkih vizija i postupaka i ne odriču se svojih samoobmana, toliko tupih i žalobnih, da se spram njih staljinske dogme doimaju bezazleno. Velika politička i intelektualna avantura destaljinizacije nepravedno je zaboravljena pa pojam “komunist” danas pobuđuje stereotipne asocijacije na kakvog staljinskog krvnika, iako na ljevici odavno nema staljinista koji sanjaju jednopartijski sustav, kolhoze, sibirske logore i cenzuru.

Komunizam, naime, nikada nije bilo samo Gulag, nego nerijetko i iskreni pokušaj da se svijet učini boljim. Bio je nadahnuće koje je privlačilo hrabre idealiste i ponajbolje umove koji su vjerovali u slobodu i napredak. Nema demokrata koji ne bi potpisao riječi iz Programa SKJ da ništa nije toliko sveto da ne bi moglo ustupiti mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije. Eksperiment nije uspio što možda više govori o ljudskoj naravi nego o komunizmu. Treba imati sluha da bi se pjevalo Internacionalu, upozoravao je Krleža.

tačno.net
Autor 11.2.2015. u 22:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija