Zašto državni vrh lakira sigurnosno stanje u RH?

Izdvajamo

• Je li RH sigurna zemlja u kojoj teroristi nemaju nikakvih izgleda, jer je obavještajno-policijska mreža dovoljno gusta da kroz nju ne mogu provaliti ni ubilački šleperi, ni kalašnjikovi, ni eksplozivi bilo koje vrsti, ni otrovi niti...? Hrvatske službe sigurnosti, ako ćemo pravo, nisu sposobnije, iskusnije, učinkovitije, a ponajmanje tehnički opremljenije od njemačkih, francuskih, britanskih..., pa je logičan zaključak samo jedan: hrvatski građani i njihovi gosti nisu sigurniji od terorističke ugroze od ostalih u Europi, kao ni u SAD-u i drugdje u svijetu. Možda je zerica slučajne sreće, zasad, što je RH krajnje marginalna u globalnoj politici, pa ju teroristički stožeri ne vide kao prioritetnu metu. Dok se obračunavaju s nositeljima zapadnog ekonomsko-političko-vojnog mainstreama. A to su, redom, SAD, EU, NATO i saveznici.

Povezani članci

• AMBASADORI BH MUZIKE
• Devenportov krtičnjak ispod Vlade Srbije
• Grobnica u dvorištu
• Vjeronauk u autoškole!
• Prosvjed u Zagrebu zbog dolaska Vučića
• Nema tržišne utakmice bez jasnih i strogih pravila

foto: bruce adams daily mail

Budući da i RH, kao dio „obitelji kojoj oduvijek pripada“, sudjeluje s „partnerima“ u izmišljenoj „obrani našeg načina života“ (drži vojsku u Afganistanu, na Kosovu, ima proorbanovski negativan odnos prema izbjeglicama iz islamskog svijeta…), ne može jamčiti da i hrvatski građani i njihova imovina u određenom trenutku neće biti, kao što su već bili 1995., meta terorističkih diverzija skupina iz političko-svjetonazorski ugnjetenih, ekonomski uništenih i teritorijalno razbijenih zemalja. Hrvatska, to nije novost, ima suradničke prste u tajnim CIA-inim aktivnostima ne samo na europskom Jugoistoku nego i šire. Slučajevi nestanka važnog pripadnika Al Gamma’a Al-Islamiyye Al-Qasima, rujna 1995., te prodaja oružja islamistima na Bliskom istoku nisu ni jedini niti najvažniji u toj obavještajnoj simbiozi

 Marijan Vogrinec

„Sve se manje može susresti pravog Nijemca na ulici“, pripovijeda nam u društvancu u kvartovskom kafiću susjeda Katica L., koja se upravo vratila iz Stuttgarta proslaviti Božić i Novu godinu s roditeljima u Zagrebu. „Već neko vrijeme otkako su zaredali teroristički napadi Europom i izbjeglički tsunami udario tzv. balkanskom rutom i preko otoka Lampeduse na Italiju i dublje u Uniju, domicilni se Nijemci primjetno povlače u sebe, zatvaraju se u svoje domove, ugrađuju alarme, stavljaju rešetke na prozore, ne komuniciraju više u društvenoj sredini kao nekad. Nije to samo zbog krvavog napada šleperom ovih dana na posjetitelje Božićnog sajma u Berlinu…“

„Nedvojbeno“, primjećuje netko od naguranih oko šanka, „radikalni su islamisti grubo podsjetili ‘nevjernike’ u Europi na to da su im uskratili Božić i Novu godinu, ali i mir i spokojnost bilo kada i na svakom mjestu, gdje se nekom prigodom požele okupiti u većem broju. Ljudi su uznemireni s razlogom.“

„Dugo sam u Njemačkoj i primjećujem drastične promjene u raspoloženju ljudi, koje su osobito eskalirale u zadnjim godinu dana“, pojašnjava Katica L. opasku o jačanju osjećaja nesigurnosti među domicilnim stanovništvom. „Ljudi se manje međusobno druže i manje se zadržavaju na javnim mjestima, a teme o izbjeglicama/migrantima i terorizmu dnevne su i neizostavne… Od medija do obiteljskih ili razgovora na poslu. A to samo podjaruje intiman osjećaj nesigurnosti i latentnog straha.“

Prije nego se društvance spontano „prešaltalo“ na temu o masovnom siječanjskom iseljavanju – opet, i unatoč crvenom na bankovnim karticama – blizu 300.000 Hrvata na (pri)alpska skijališta, lonce sa sarmom i cijene apartmana, policajac Hrvoje K., što se prije koji sat vratio iz noćne smjene, stavio je šaljivu točku na i priči o Nijemcima koji se „povlače u sebe, iza rešetaka na prozorima i alarmnih sustava u stanovima“.

„Mi u RH nemamo te probleme, dok nas naša murija čuva“, lupkao se Hrvoje K. po dičnim policijskim prsima i načinio grimasu na licu zbog koje su svi, pa i pipničarka Valentina Z., prasnuli u grohotan smijeh. „Ako ne vjerujete meni iz policijske branše, valjda možete vjerovati mojem šefu ministru Vlahi Orepiću, njegovom šefu premijeru Andreju Plenkoviću ili bar predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović.“

Autobomba u Rijeci

Istina, svi troje su nakon terorizma na Božićnom sajmu u Berlinu pobrzali izvijestiti javnost da je „Hrvatska sigurna zemlja“ i da su svi njezini građani i gosti „sigurni od terorističke ugroze“, jer je „razina sigurnosti podignuta na treći stupanj“. Da je stupanj sigurnosti podignut do samih nebesa i da svakog građanina na javnom mjestu čuva jedan policajac, nitko živ ne može jamčiti da je time onemogućen teroristički napad bilo kada i na bilo kojem mjestu. Nikom, nikad i nitko ne može zajamčiti stopostotnu sigurnost života i imovine. Tim su notornim činjenicama morali najviši dužnosnici RH prilagoditi svoje izjave u predblagdansko doba. A nisu. To, pak, što država (ne) čini i dužna je činiti radi sigurnosti svojih građana ionako nije za apriornu samohvalu.

Najviši hrvatski dužnosnici svjesno su, zajedno s maninstream medijima, prešutjeli svojoj javnosti notornu činjenicu – manje je vjerojatno da o njoj pojma nisu imali – da je prvi udar islamskih terorista na EU izveden 20. listopada 1995. upravo u Hrvatskoj, autobombom na Policijsku upravu u Rijeci. Bila je to osveta vojnog krila militantne skupine Al Gamma’a Al-Islamiyye zato što je Hrvatska na zahtjev američke tajne službe CIA-e uhitila i izručila SAD-u važnog pripadnika te organizacije Tal’ata Fu’ada Qassima, poznatog i pod imenom Abu Talal al-Qasimi. On je rujna 1995. nestao na putu u BiH, gdje je još bjesnio rat u kojem su se na strani Armije BiH borile fanatične postrojbe mudžahedina unovačene širom islamskog svijeta. Najviše s Bliskog istoka. Mozak terorističkog napada fiatom regatom u Rijeci bio je Muhammad Shawki al-Islambouli, vođa vojnog krila Al Gamma’a Al-Islamiyye te brat ubojice egipatskog predsjednika Anwara al-Sadata i zet smaknutog vođe Al Quaide Osame bin Ladena. Vozač-samoubojica bio je 35-godišnji John Fawza, državljanin Kuvajta, a logističku realizaciju bombaškog napada u Rijeci potpisuje terorist Essam Derbala.

Američka je tajna služba sumnjičila Al-Qasimija za umiješanost u napad 26. veljače 1993. na Svjetski trgovački centar u New Yorku, najgori teroristički čin na američkom tlu do 11. rujna 2001. kada su islamski fanatici navođenim civilnim zrakoplovima strušili čuvene nebodere „blizance“ te usmrtili više od 3000 ljudi. U Rijeci je, pak, bilo 29 ozlijeđenih – dvoje prolaznika i 27 osoba u policijskoj postaji – a samoubojica Fawza se raznio eksplozijom autobombe. RH je otad na listi terorističkih meta, pa je jako relativno – odluče li islamisti opet napasti – koliko će, ako će, protuterorističke snage biti na vrhuncu zadatka. Koliko se dade zaključiti iz serije krvavih diverzija po SAD-u, Europi i drugdje, teroristička je mašta uvijek korak ispred najsofisticiranijih tajnih službi. To se neće promijeniti ni ubuduće.

Znano je da se teroristički vođa Al-Islambouli početkom 2000., pet godina nakon autobombe u Rijeci, javio iz Afganistana priznanjem da je naredio tu diverziju. U studenom 2000. je uslijedila još jezivija prijetnja Hrvatskoj, iz koje se dalo iščitati da teroristi ne kane ostaviti RH na miru. Riječku je osvetu ocijenio neuspjelom te obećao nove, na drugim mjestima, „biti bolje planirane“ i još krvavije. Navodno, „Hrvatska će gorjeti od autobombi; bit će krvi do koljena ne saznamo li gdje je nestao naš prijatelj Abu Tala’at al-Qasimi“. A gdje je nestao, enigma je i dan-danas. Postoji više verzija i nedovoljno dokaza za svaku od njih.

Bivši je dvomandatni (2000.-2010.) predsjednik RH Stjepan Mesić nedugo nakon inauguracije pokušao anulirati  teroristički scenarij kupanja RH u krvi te se odvjetniku Al Gamma’a Al-Islamiyye Montasaru al-Zaiyatu obvezao da će RH istražiti nestanak „njihovog prijatelja“ Al-Qasimija. U cijelom tom spletu kojekakvih, ali jako tajnovitih okolnosti, 8. kolovoza 1995. je u egipatskom zatvoru umro riječki teroristički logističar Essam Derbala, što je među džihadistima izazvalo osvetnički bijes.

E sad, neki medijski analitičari, pa i Wikipedija, pretpostavljaju da bi ta smrt mogla biti u vezi sa stravičnim događajem deset godina kasnije. Naime, sinajski ogranak tzv. Islamske države je 22. srpnja 2015. u predgrađu Kaira oteo hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka (31) iz Vrpolja, oženjenog, oca dvoje djece, koji je u Egiptu radio za jednu francusku kompaniju, te ga pred očima svijeta dekapitirao 8. kolovoza 2015.  Zastrašujuća simbolika podudarnosti? Egipat, Derbalina smrt, odmazda na Hrvatu, okruglih deset godina, isti nadnevak. Vrag će znati ima li ikakve simbolike i u tome da je upravo Hrvatska izabrana za prvi islamistički napad na EU na europskom tlu i da je Tomislav Salopek prva hrvatska žrtva, koju se preko Derbale – zdravorazumski je to čisti idiotizam, ali ne mora biti za teroristički/osvetnički um – može povezati s Rijekom.

„Pogubili smo ga“, objavili su džihadisti, „ jer dolazi iz zemlje koja je sudjelovala u borbi protiv Islamske države.“ Islamistička fotografija 48 sati prije dekapitacije obišla je globus: pod crnom zastavom Salopek kleči u narančastoj odori kalifatskog uznika, iza njega stoji zakrabuljeni krvnik s velikim nožem u ruci. Nitko ga nije mogao spasiti i ništa nije pomoglo, a angažirao se cijeli državni vrh i najviši predstavnici Islamske zajednice u RH (Aziz Hasanović i Ševko Omerbašić osobno), tajne službe više utjecajnih zemalja, egipatske vlasti i svjetska diplomacija… SAD i Velika Britanija pohitale su „oštro osuditi“ Salopekovo ubojstvo i poručile da „čvrsto stoje uz Hrvatsku i ostale partnere u borbi protiv terorizma“. Ironija? Itekakva.

Oni u RH koje još nije načeo Alzheimer, sjetit će se da je Grabar-Kitarović samo desetak dana prije šlepersko-terorističke reprize Nice na Božićnom sajmu u Berlinu izazvala međunarodni skandal u regiji time što je zastrašivala građane RH i njihove goste hiperbola-izmišljotinom da se više tisuća fanatičnih ekstremista vratilo s bojišta iz tzv. Islamske države u BiH i sada izravno ugrožavaju Hrvatsku. A čim se ubrzo dogodio Berlin, Hrvatska je preko noći postala – sigurna zemlja. Reče, i ne ugrize se za jezik. RH po logici stvari nije i ne može biti sigurna zemlja, jer se otvoreno svrstala na stranu saveznika SAD/NATO/EU-a, što islamisti prepoznaju kao svoju legitimnu „nevjerničku“ metu, kao „zemlju koja sudjeluje u borbi protiv Islamske države“.

Noćna mora

Sama predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović prednjači u tom vanjskopolitičkom soliranju u korist imperijalne degeneracije kapitalističkog Zapada, a ne nacionalnih ili državnih interesa vlastite zemlje. Čak i rigidnoj desnici, da se i ne govori o najmanje tri četvrtine ostalih građana RH, ide na jetra ta pokornička politike skinutih gaća ili pudlice u predvorju Zapada. Hrvatska je preduboko umočena u agresivno „širenje vrijednosti zapadne demokracije“ te „obranu slobode i našeg načina života“, što je samo loša dimna zavjesa za kapitalističko otimanje tuđeg u američkom maršu preko mrtvih radi gospodarenja svijetom. A to je krajnje nekompatibilno mentalitetu, kulturi i tradiciji svijeta iz kojeg se novače teroristi.

Hrvatska je članica islamističke noćne more EU-a i NATO-a, otvoreno podržava SAD s imperijalnim saveznicima u nelegitimnom razaranju suverenih zemalja, članica UN-a od Sirije i Afganistana do Iraka, Jemena, Libije…, odobrava rušenje legitimnih vlasti i nasilnu promjenu režima suverenih država (Ukrajina, Sirija), na mig Uncle Sama je prodala oružje iz Domovinskog rata terorističkim skupinama na Bliskom istoku kojim fanatici ubijaju po Europi, priznaje protuasadovske buntovnike na vezi s Al Quaidom, ali i SAD-om, Saudijskom Arabijom i Katarom, maloumno se i na vlastitu dugoročnu političko-ekonomsku štetu (bez uvjetovanja kompenzacije) ubacila u prvi red deklariranih ruskih neprijatelja… Državni vrh kratkovido je drukao za ratobornu Hillary Clinton na američkim predsjedničkim izborima, debelo se zamjerio „rusofilu/putinofilu“ Donaldu Trumpu koji će, ako je vjerovati najavama, olabaviti oštar kurs prema Siriji i Moskvi te na nov način upravljati NATO-om. Ima toga još.

Iako u ključnim odrednicama marginalna i svako malo ostavljena na cjedilu zbog pogrešnih odluka sukreatora vanjske politike u odnosu na međunarodni mainstream (pitanja BiH i Ukrajine, pokušaj blokade Srbije na putu u EU), RH ima više razloga biti jako oprezna, nego nabijati na sva medijska zvona lažnu nadu da je sigurna zemlja.

Mali ptič, veliki krič. Ali dušu dao da nekom s „druge strane“, čak i ne mora biti fanatik s crnim barjakom kalifata – jelte, Allahu ekber la ilahe illallahu Allahu ekber… – pukne film zbog iritantne sigurnosne samohvale vođa RH. I onda nešto jezivo prasne usred nedužne mase, recimo na prenapučenoj srpanjskoj plaži te učas anulira na duži rok snove ministra Garija Cappellija, opsjednutog matematičkom operacijom zbrajanja iznad fantastičnih osam milijardi (kuna). SAD i EU, pa i daleka Australija (Melbourne neki dan) zastrašujuće se svako malo uvjeravaju u to da među šezdesetak milijuna nesretnika u svijetu što su ih vojnom silom i teškom životnom nevoljom dignuli na  izbjegličke i migrantske noge misionari „slobode, demokracije i našeg načina života“ uopće ne manjka uvjerenih abonenata na ugodno druženje s obećanih 70 nestrpljivih djevica među beharom dženetskih vrtova.

Imperijalna opsesija korporativnog kapitalizma otimanjem tuđeg, bez obzira na broj mrtvih i protjeranih civila, razorenih naselja i upropaštenih država licemjerno se na Zapadu imenuje „legitimnom obranom naše domovine – God Bless America“. I, što je najtragičnije, mase većinom vjeruju u tu floskulu elementarno protivnu esencijalnoj ljudskosti, istini, međunarodnom pravu i svjetskoj stabilnosti. U tome je pravi uzrok, rodno mjesto terorizma, najradikalnijeg oblika gerile protiv znatno jačeg protivnika. Bojišnica više nije samo tzv. Islamska država, samoproglašeni kalifat ili neke od zemalja u kojima SAD/NATO/saveznici namrtvo, neuspješno i duboko umočeni u ratne zločine prakticiraju nakardnu doktrinu širenja „slobode, demokracije i zapadnih vrijednosti“ (Afganistan, Irak, Sirija, Libija…), nego praktično – cijeli svijet. Tu kaotičnu zbilju zloslutnog ishoda nedavno je sam papa Mario Jorge Bergoglio imenovao početkom trećeg svjetskog rata. Je li pretjerao, pokazat će se. Možda već nakon što novi stanar Bijele kuće preuzme svoj dio odgovornosti za budućnost globusa.

Neoprostiv je krimen političara RH u prošlih četvrt stoljeća prema svojim građanima što su tzv. nacionalni interes, koji im ne silazi s jezika, dominantno podredili služenju imperijalnim strategijama Zapada koje su tragom neutažive kapitalističke gladi za sve novim i novim, a tuđim dobrima dramatično socijalno, ekonomski i politički raslojile, konfrontirale i destabilizirale svijet. Tempirana je bomba to da oko pet posto vlasnika kapitala raspolaže s 85 posto svjetskog bogatstva, akumuliranog dehumaniziranjem milijuna ljudi na kontinentima i u zemljama tzv. trećeg svijeta (Azija, Afrika…), gdje se u 21. stoljeću živi s 1,5 dolara na dan i gdje se „naš način života“ neljudski napaja krvlju i znojem čak i dječje radne snage Trogodišnjaci, četverogodišnjaci… Strašno. Kako privesti pameti impotentne svjetske asocijacije (npr. UN), SAD, EU i saveznike nego ljutom travom na ljutu ranu. A ljuta trava nekad je insajderski, nevjerodostojan Occupy Democrats, a nekad samoubilački prsluk, kalašnjikov, šleper…, što se ipak, u krajnjem, svodi na isto: ljuta rana i dalje ljuto boli. Ponekad i više i jače.

Budući da i RH, kao dio „obitelji kojoj oduvijek pripada“, sudjeluje s „partnerima“ u izmišljenoj „obrani našeg načina života“ (drži vojsku u Afganistanu, na Kosovu, ima proorbanovski negativan odnos prema izbjeglicama iz islamskog svijeta…), ne može jamčiti da i hrvatski građani i njihova imovina u određenom trenutku neće biti, kao što su već bili, meta terorističkih diverzija skupina iz političko-svjetonazorski ugnjetenih, ekonomski uništenih i teritorijalno razbijenih zemalja. Hrvatska, to nije novost, ima suradničke prste u tajnim CIA-inim aktivnostima ne samo na europskom Jugoistoku nego i šire. Slučajevi nestanka važnog pripadnika Al Gamma’a Al-Islamiyye Al-Qasima, rujna 1995., te prodaja oružja islamistima na Bliskom istoku nisu ni jedini niti najvažniji u toj obavještajnoj simbiozi.

Prekogranični kombi

Pod gušćim je konspirativnim velom navodna suradnja RH u nestancima ljudi i CIA-inim uhićenjima na Bliskom i Srednjem istoku „osumnjičenih za terorizam“, koje se potom u strogoj tajnosti, via RH i Njemačka, otpremalo u zloglasno američko mučilište Guantanamo na Kubi. Predsjednik Brack Obama, unatoč obećanju da će zatvorti taj sramotni logor, nije to učnio ni u dva mandata. Guantanamo je gutao ljude iz islamskog svijeta, „teroriste“ kojima i nije dokazano terorističko djelovanje, nestali su bez obavijesti obiteljima, maltretirani bez suđenja i na neodređeno vrijeme, bez poštivanja elementarnih ljudskih prava… Demokratskoj Hrvatskoj, kakvom ju vide premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović, zajedno sa svim prethodnicima, nije mjesto u takvom društvu. No, kaže ona pučka: u kakvom si društvu, takav si. Samo, to ima svoje posljedice, a jedna je i moguć terorizam iz osvete.

Berlinska repriza Nice ubilačkim šleperom još se nije stišala, a mediji su objavili da je sisačko-moslavačka prometna policija na autocesti nedaleko od Novske slučajno, u gluho doba noći, zaustavila kombi kojim su dvojica bugarskih vozača prevozili 67 ilegalaca naguranih poput sardina na desetak četvornih metara. Izbjeglice iz Afganistana, novodobnog američkog „Vijetnama“ u kojem hrvatski porezni obveznici financiraju svoje vojnike pod američko-njemačkim zapovjedništvom. U zemlji RH, gdje je stanje sigurnosti na trećem stupnju, taj je kombi uredno prošao  hrvatsko-srbijansku granicu na Bajakovu. A policija? A treći stupanj sigurnosti? Kombi prije toga nije bio sumnjiv, makar po službenoj dužnosti i obvezi pregleda, ni bugarskoj niti srbijanskoj policajci (na dva granična prijelaza!) i, da nije bilo gluho doba noći, strane registracije na vozilu i teške dosade u automobilu prometne ophodne, Afganistanci bi otprašili dalje prema Zagrebu. I dijelom se pogušili bez dovoljno zraka.

A što da je kombi bio pun do zuba naoružanih talibana i nakrcan eksplozivom svake vrsti, pa su teroristički indoktrinirani putnici mogli načiniti vražjeg rusvaja na potezu od Niša, Beograda i Novog Sada do Vinkovaca, Vukovara, Osijeka, Slavonskog Broda… Puki slučaj u gluhoj noći, ispostavilo se, neugodno je ismijao Orepićev treći sigurnosni stupanj. Nekako u isto vrijeme dogodile su se i dvije diverzije (podmetnuti požari) na skupocjenim automobilima u Splitu. Do dan-danas ni traga niti glasa o uzrocima, krivcima i rezultatima policijske istrage. A treći je stupanj sigurnosti. I novo: u Zagrebu snagatori dočekali i pošteno izbubetali Krešimira Bubala, bivšeg osječkog gradonačelnika i ražalovanog Glavaševog političara (HDSSB), pa je umjesto na poslu u trgovačkom lancu Pevecu (preko noći član uprave, bog te maz’o, i to gdje – baš u Zagrebu!?) završio na kirurgiji. A građani sigurni (sic), jer je treći stupanj sigurnosti.

Ako policija i tajne službe RH nisu u stanju pravodobno i na odgovarajućem mjestu spriječiti upad prekrcanog kombija s ilegalnim Afganistancima, sačuvati skupocjene automobile u Splitu i rebra jednog Bubala, kako su u stanju nositi se s teroristima iz specijaliziranih kampova za obuku, ne samo u tzv. Islamskoj državi? Kad je već tako, a jest, onda baš i ne treba lijepiti etiketu novinarskog analfabetizma novootkrivenim „zvijezdama“ informativnih i inoformatnih emisija na HRT-u, Novoj tv, N1 Hrvatska, RTL-u… koji mimo svake logike, minimalnog znanja o terorizmu i zdravog razuma uporno bombardiraju prigodne stručnjake za sigurnost jedno te istim sasvim mutavim pitanjem: „Tko je kriv za teroristički napad, tko je zatajio u sigurnosnom aparatu i je li se to moglo/trebalo spječiti?“

Trebalo je spriječiti da se moglo, a nije se moglo, jer da jest, spriječilo bi se. Smiješno zvuči naknadna pamet medijskih začinjavaca visokog mišljenja o sebi kad se upinju otkriti Pedra u službama sigurnosti te ga smjesta javno raščetvoriti. Bit će još terora, možda i užasnijeg od dosadašnjih slučajeva, dok se ne uklone uzroci i na mjestima gdje se rađa i stasa to zlo. O pravim uzrocima terorizma, koji je oteo spokoj ljudima cijelog svijeta. U srijedu se, recimo, uživo pokazalo što znači paničan strah običnih građana kad je običan ruksak s dječjim igračkama potjerao divlji stampedo u Trump Toweru u New Yorku. Tko je zatajio u CIA-i i zašto se nije odmah otkrilo da su u ruksaku igraške, a ne 30 kilograma TNT-a, pitale bi hrvatske „novinarske zvijezde“.

U principu, teroristički se napadi ne mogu spriječiti ma kakav bio stupanj sigurnosti, osim iznimno, ako teroristi u pripremi/izvedbi atak traljavo odrade posao, nešto u zadnji čas nepredviđeno pođe po krivu (slučaj?) ili protuterorističke službe imaju krticu u tim fanatičnim skupinama. Kao što se ovih dana dogodilo – i opet slučajno – u Duisburgu u Njemačkoj (dvojica atentatora s Kosova) ili u Melburneu u Australiji (isilovska ćelija pripremala diverziju u velikoj robnoj kući), gdje je spriječeno krvoproliće. U terorističko-protuterorističkom pripetavanju nijednoj strani, ma kako se organizirala i pripremila, ni uspjeh niti neuspjeh opercije nisu zajamčeni unaprijed. To je složena igra u kojoj će poštena država upozoriti građane: mi radimo što/koliko možemo, a vi otvorite četvore oči na mjestima masovnog okupljanja; čuvajte se sami pa će vas i bog čuvati. Drukčije ne ide, najmanje tako da državni vođe pretjeruju i šire famu kako je RH sigurna zemlja od terorista, jer je budnost dignuta na treći stupanj.

Nema te Babe Vange u sigurnjačkom aparatu Daiela Markića, u ministarstvima Vlahe Orepića i Damira Krstičevića, a pogotovo u Banskim dvorima i na Pantovčaku, koja može jamčiti da se u velikim gradovima RH – ne samo za masovnih javnih okupljanja u povodu Božića i Nove godine – ili negdje u mekom trbuhu turističke sezone neće reprizirati zlo tipa Berlina, prije toga Pariza, Bruxellesa, Nice, Londona, Madrida… Možda i njujorškog armagedona 11. rujna 2001. na Markovom trgu? Iz više je razloga zbunjujuće, građanima nelagodno, a politički krajnje neodgovorno zašto su se najviši hrvatski dužnosnici našli pozvanima uvjeravati javnost u nešto u što ne vjeruje nijedan ozbiljan stručnjak za pitanja javne i državne sigurnosti. I tu su nevjericu jasno eksplicirali u svim važnijim madijima. Sigurnosna je blamaža za cijelu Uniju činjenica da njezine države ne surađuju sustavno u tom području, ne razmjenjuju pravodobno bitne informacije, pa i to ide na ruku teroristima i slabi mjere sigurnosti.

Milijun rizika

Berlinski je atentat na Božićni sajam očiti primjer: na brzaka se i bez čvršćih dokaza uhitilo izvjesnog Pakistanca, pa ga se moralo osloboditi, jer se pokazalo da nije kriv. Na red za uhićenje, opet bez čvrstih dokaza, smjesta je došao Tunižanin Anis Amri, koji je pobjegao Nijemcima kroz tri-četiri države EU-a sve do Milana, gdje je slučajno zaustavljen na ulici u gluho doba noći i ubijen u puškaranju s policajcima u ophodnji. Amri je osumnjičen kao atentator u Berlinu, jer su mu nakon masakra pronađeni osobni dokumenti u kamionu i navodno neki DNK tragovi. Bez podrobne istrage, to  ne mora značiti da je Anis Amri – ubojica. Samo HTV-u istraga nije važna i redovito ga u svim emisijama imenuje berlinskim teroristom. Ako ubijeni Amri i jest šleperski atentaror, u najmanju je ruku čudno ili nekom smiješno: kakve sigurnosne službe ima EU kad se netko s policijske tjeralice može tek tako prošetati od Berlina do Milana?

Hrvatska u tom smislu nije iznimka, jer su i kroz nju inkognito, policijski nedetektirani, u izbjegličkom konvoju ili u svom aranžmanu preko tzv. zelene granice prošli neki od terorista što su se u prošlih godinu dana iskazali bombaškim i inim napadima po EU. U samoj je prirodi terorizma instalirana esencijalna prednost počinitelja u odnosu na žrtvu i njezin sigurnosno-obrambeni aparat: teroristi izabiru koga/što će, kada, čime i gdje napasti. Samo je u SF kulturi moguće nekoj sigurnosnoj službi ući u svaki ljudski mozak i nepogrešivo detektira tko je u masi poslovnih ljudi, predanih turista, lojalnih sugrađana ili tzv. mirnih/dobrih susjeda opasan terorist koji smišlja ubilački napad. To zasad nije moguće, da bi se pravodobno spriječilo. Osim iznimno, rekosmo u kojim slučajevima. Ali i tada uz milijun rizika od pogreške i promašaja.

Je li RH sigurna zemlja u kojoj teroristi nemaju nikakvih izgleda, jer je obavještajno-policijska mreža dovoljno gusta da kroz nju ne mogu provaliti ni ubilački šleperi, ni kalašnjikovi, ni eksplozivi bilo koje vrsti, ni otrovi niti…? Hrvatske službe sigurnosti, ako ćemo pravo, nisu sposobnije, iskusnije, učinkovitije, a ponajmanje tehnički opremljenije od njemačkih, francuskih, britanskih…, pa je logičan zaključak samo jedan: hrvatski građani i njihovi gosti nisu sigurniji od terorističke ugroze od ostalih u Europi, kao ni u SAD-u i drugdje u svijetu. Možda je zerica slučajne sreće, zasad, što je RH krajnje marginalna u globalnoj politici, pa ju teroristički stožeri ne vide kao prioritetnu metu. Dok se obračunavaju s nositeljima zapadnog ekonomsko-političko-vojnog mainstreama. A to su, redom, SAD, EU, NATO i saveznici.