Zašto EU neće da vidi gaženje upravo onih ideala koje je sama proklamirala?

Tomislav Jakić
Autor 12.10.2013. u 08:02

Zašto EU neće da vidi gaženje upravo onih ideala koje je sama proklamirala?

Foto: Alamy

Baš kao što je i u Hrvatskoj doslovno pet minuta do dvanaest da se prekine ofenziva radikalne, neofašističke desnice koja – vješto koristeći fraze o demokraciji, slobodi govora i oslobađanju iz komunističkog mraka prijeti – i to nije nikakvo pretjerivanje – da pogasi svjetla u Hrvatskoj i da nas uvede u pravi mrak, odnosno da parafraziramo jednoga od onih koji su otkrili svoj antikomunizam tek onda, kada im je to odgovaralo, da nas uvede u dugu, mračnu noć.

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

Prilike su takve da je krajnje vrijeme pozabaviti se temom, odnosno fenomenom o kojemu – kako se čini – jedva tko da razmišlja, kako u Evropi, preciznije: u Evropskoj uniji, tako i u novoj članici Unije – Hrvatskoj. Poći ćemo od golih, notornih činjenica i od logike zdravoga razuma, prepuštajući čitateljima da se sa zaključcima slože, ili ne slože.

          Krećemo se, da stvari od samoga početka budu kristalno jasne, unutar teme: korijeni i moguće posljedice netolerancije s ideološkom podlogom u Evropskoj uniji i u zemljama regije, s time što ćemo pojam netolerancije suziti na ono što bi za ovu priliku bilo najprikladnije nazvati političkom netolerancijom. Svakome, tko je dugo vjerovao u ideale što su ih proklamirali očevi ideje evropskoga ujedinjenja, čini se prilično paradoksalnim, pa i apsurdnim govoriti o netoleranciji, a pogotovo političkoj, u krugu zemalja izraslih upravo na ideji tolerancije, međusobnog uvažavanja, poštivanja i prihvaćanja razlika i različitosti. Da, jest i paradoksalno i apsurdno, ali i istinito. I pred tom istinom nema smisla zatvarati oči, dapače zatvaranje očiju pred njom bilo bi potencijalno krajnje opasno, ne samo za pojedine zemlje, nego i za Evropsku uniju kao projekt koji se – svim problemima usprkos – bliži svojemu završetku. No, ta konstatacija nameće odmah i pitanje: kakvom završetku?

          Evropska je unija nastala kao rezultat želje da se uklone uzroci mogućih novih ratnih sukoba na Starome kontinentu. Taj je cilj eminentno politički, ali sredstva što su ih oni koji su ga postavili odabrali za njegovo realiziranje, bila su primarno ekonomska. Pa smo tako mogli pratiti put od Zajednice za ugljen i čelik, preko Zajedničkog evropskog tržišta i Evropske zajednice do današnje Evropske unije. U tome razvojnom putu srećemo još jedan paradoks.

          U finalu evropskoga ujedinjenja, a trebalo bi se dogoditi nešto zaista krajnje radikalno, da do toga ne dođe, svjedoci smo činjenice da se Evropska unija, zajednica suverenih država koje su svojevoljno prenijele dobar dio svojega suvereniteta na tu zajednicu – dakle: još smo uvijek na području politike – sve naglašenije vraća ekonomskoj komponenti kao nezaobilaznome temelju evropskoga ujedinjenja.

Pri tome posve svjesno se prihvaća rastuća politička, odnosno ideološka netolerancija, osobito u novim državama članicama Unije, jer ona – kao – ne ugrožava ekonomske ciljeve.    I tu smo kod same srži teme. Ekonomski cilj – nesputana tržišna privreda neoliberalnoga tipa – postao je alfa i omega evropskoga ujedinjenja. Otvorene granice uklanjaju, doduše, želje potencijalnih (ili povijesnih) agresora za posizanjem za tuđim teritorijem, ali te se želje sve očiglednije zadovoljavaju upravo inzistiranjem na ekonomiji. Ne moramo pri tome ići dalje od primjera Hrvatske. Privatizacija pod svaku cijenu, otvaranje stranome kapitalu, to su zapravo bili ključni uvjeti u našim pristupnim pregovorima, uz onaj specifični što je proistekao iz prilika u kojima je nastala suvremena hrvatska država: dakle, kažnjavanje počinitelja ratnih zločina.

          Zeleno svjetlo što su ga dobila gotovo sva druga poglavlja krajnje je diskutabilno. Najočitiji je primjer pravosuđe na kojemu je Unija, tako se tvrdilo, krajnje ozbiljno inzistirala, a u kojemu je stanje i dalje kaotično i katastrofalno, s postupcima koji traju i dulje od dva desetljeća. I Unija šuti.

          U isto vrijeme, međutim, antifašizam – onaj sustav vrijednosti koji je ugrađen u sve demokracije zapadne Evrope, u same njihove temelje – taj sustav vrijednosti širom Evrope sve više gubi na značenju. Da se razumijemo: nitko to nikada nije javno rekao (niti će reći), ali je zato u Evropskome parlamentu donijeta rezolucija osude zločina svih totalitarnih režima kojom su fašizam i komunizam, odnosno socijalizam istočnoevropskog tipa, a implicite i jugoslavenski, stavljeni zajedno na istu optuženičku klupu. Bez ikakve diferencijacije, bez ikakvog razlikovanja, bez i najmanjeg pokušaja da se ukaže na osnovnu razliku između zločina fašizma i zločina boljševizma (to nam se u ovom slučaju čini primjerenijim izrazom i od komunizma, i od socijalizma). Boljševizam je nemilosrdno progonio, pa i masovno likvidirao stvarne, ali i umišljene političke protivnike, naci-fašizam je ostvario u povijesti jedinstveni program doslovno tvorničkog, industrijskog uništavanja ljudi samo zato što su bili pripadnici određene rase, nacije, odnosno vjere.

          Boljševizam, ma kakvi mu se grijesi mogli pripisati, a ima ih itekako, ništa slično holokaustu nije ni zamislio, ni ostvario – usprkos milijunima stradalnika u raznim gulazima i njima sličnim logorima. No, u holokaustu su prilično zdušno sudjelovale i neke od novih članica Evropske unije koje s jedne strane u nekadašnjem Sovjetskom Savezu i njegovoj ideologiji vide najveće zlo 20. stoljeća, dok se – s druge strane – ne žele suočiti sa činjenicom da su same, surađujući s nacistima, baš one sudjelovale u jedinstvenom zločinu koji je obilježio to stoljeće. Njima za volju, ali i da bi se dodatno diskreditiralo i samu ideju komunizma – makar marksizam u uvjetima sadašnje krize postaje sve privlačniji mnogima na Zapadu – pristalo se na ideju o izjednačavanju u zločinu fašizma i komunizma (posebno dragu nekima u Hrvatskoj) i odlučilo se zatvoriti ne jedno, nego oba oka na evidentni rast radikalno desnih, zapravo: neofašističkih snaga upravo u tim, nekada socijalističkim zemljama.

          Treba li nabrajati? Samo dao podsjetimo, makar u natuknicama: noćni marševi uniformiranih ljudi s bakljama – kao da su izašli iz propagandnih filmova Leni Riefestahl, stranački skupovi na kojima se diže ruka na tzv. rimski, čitaj: fašistički pozdrav, stranka koja ima zastupnike u parlamentu dijeli hranu siromašnima, ali samo onima koji su određene nacionalnosti, rasistički ispadi protiv Roma, sve do ograđivanja u novovjeka geta, obnavljanje već do kraja otrcanih priča o židovsko-masonskim zavjerama, što neminovno vodi jačanju antisemitizma.

          A u Hrvatskoj: skandiranje: „ubij Srbina“ na stadionima; neki bi nas htjeli podučiti da to nije ništa strašno, navijački folklor – kažu oni; skrnavljenja grobova, ispisivanje po fasadama velikoga slova U s križem među ušicama, znaka poslijeratnih terorista-križara kojima da danas „tepa“ kao gerilcima i borcima za slobodu; već nebrojeno puta spomenuto svjesno razaranje više od 3.000 spomenika antifašistima, odnosno žrtvama fašizma; famozni „rat protiv ćirilice“ koji će očito neslavno završiti odstupanjem od vlastitoga zakona i – a to nikako ne smije biti preskočeno – otvoreni rat vrha Katoličke crkve za poziciju partnera vlasti, a protiv svakoga tko se ne deklarira katolikom, a aspirira na neku političku poziciju, te sve otvorenije svrstavanje ustaša u kategoriju žrtava, a antifašista-partizana u kategoriju zločinaca.

          I na sve to ujedinjena Evropa šuti, zaboravljajući, odnosno praveći se kao da je zaboravila, da je sazdana na temeljima antifašizma, a uz proklamirane ideale ravnopravnosti i jednakopravnosti svih građana, međusobne tolerancije, uvažavanja različitosti, ostvarivanja osnovnih ljudskih prava, uključujući prava manjinskih zajednica. Evropa, dakle, šuti na dovođenje u pitanje – ne retorički, nego aktivnim djelovanjem, svojih vlastitih temelja. I moramo se zapitati: zašto?

          Možda će odgovor što ga nudimo na to pitanje nekome izgledati kao da je uzet iz nekoga priručnika o teorijama zavjere i tajnim društvima koja upravljaju svijetom. No, ako realno pogledamo prilike u kojima živimo, nećemo moći, a da ne prihvatimo činjenicu da je demokracija zapadnoga tipa u sve većoj mjeri samo fasada, lijepa slika koja prikazuje nešto što bi trebalo biti: vladavinu naroda preko predstavničkog, parlamentarnog sustava. Stvarnost je, međutim, drugačija i mnogi je analitičari i na Zapadu sve otvorenije priznaju i tjeraju javnost da se suoči s njome ne bi li je, tako probuđena, možda ipak promijenila. Stvarnost je, naime, vladavina kapitala u čijim rukama i vlade i parlamenti postaju samo oruđe za ostvarivanje onoga jedinoga što kapital zanima, a to je profit. A to svojstvo kapitala koje ga čini gotovo prirodnim saveznikom (i) krajnjih desničara, nije ništa novo.

          Sjetimo se samo uloge kapitala u Njemačkoj, koji je već tada objektivno bio multinacionalni, u dolasku na vlast Hitlera i nacista. Sjetimo se da su neke velike tvrtke iz zemalja antihitlerovske koalicije do duboko u rat tajno surađivale s nacistima, jer je to naprosto donosilo profit. Kapital, budimo do kraja jasan, ne zanima ni fašizam, ni antifašizam. Njega zanima profit. Ako je za volju profita dobro tolerirati neofašizam, onda će se kapital upravo tako i ponašati. A antifašizam, budući da podrazumijeva neke vrijednosti i načela, može se ukazati i kao prepreka.

          I to je situacija s kojom smo suočeni danas u Evropi. U regiji imamo još i dodatni specifikum da, naime, nikako da privedemo kraju Drugi svjetski rat. Odnosno: mi (pri čemu se misli na one koji su uzurpirali privilegiju govorenja u ime javnosti) revizijom povijesti toga rata, a to opet uključuje, odnosno podrazumijeva ne samo mirenje s desnim radikalizmom i političkom netolerancijom, nego i njihovo poticanje, pokušavamo svima reći kako nikada nismo imali baš nikakve sklonosti prema sustavu u kojemu je, ne treba biti nikakav nostalgičar da bi se to konstatiralo, mnogima bilo bolje nego im je danas i u kojem je Hrvatska bila – po objektivnim parametrima – daleko samostalnija no što je sada – kao samostalna država.

          Naravno, da bi bilo glupo misliti da to u Bruxellesu nitko ne vidi i ne zna, makar se mirne duše može reći da se, uz tek nekoliko izuzetaka, tamo okupila krema drugorazrednih političara koji u svojim zemljama nisu uspjeli realizirati karijere kojima su težili. Ipak, čak i oni vide i znaju. Ali ne mare. Vrlo su glasni i energični kada se traži obračun s tzv. komunističkom prošlošću, da bi šutke, ali očito benevolentno pratili, ne poduzimajući ama baš ništa, rušenje i antifašističkih temelja Staroga kontinenta i načela ugrađenih u osnove projekta Evropske unije. Zaključak je samo jedan: Evropska unija danas nije (više) ono što bi trebala biti, ili što je trebala biti. I mada poprima sve više konture političkog projekta, taj se projekt sve naglašenije gradi na vrlo klimavim osnovama zadovoljavanja ekonomskih interesa, interesa kapitala koji, istina je, ne poznaje granice, ali ne poznaje ni suosjećanje, a kamo li interes za građane, za njihove potrebe i prava.

          U takvom okruženju prihvaćanja političke netolerancije, kao kolateralnog pratitelja evropskoga ujedinjenja, ona – naravno – buja i u zemljama regije, kako onima koje su ušle u Uniju, tako i onima što tek aspiriraju na članstvo u njoj. Znači li to da je stanje bespovratno beznadno? Još nije, s naglaskom na riječi „još“. Nedavna hapšenja u Grčkoj čelnika neofašističke stranke čija popularnost raste s jačanjem ekonomske krize u zemlji (a to je iz povijesti poznata zakonomjernost) pokazuju da su zapadne demokracije, barem one etablirane, same sebi postavile granice do kojih će tolerirati desni ekstremizam.           Ne zbog istinske demokracije, ne zbog ljudskih prava, nego zbog slike, zbog dojma što ga ostavljaju, zbog – u krajnjoj liniji – mogućnosti da svoj model i dalje bilo „prodaju“, bilo silom nameću ostatku svijeta kao jedino mogući i najprihvatljiviji. Jer, i to je u funkciji zadovoljavanja ekonomskih interesa. Treba li u tome kontekstu spominjati tzv. uvođenje demokracije u Iraku, Libiji, Tunisu, a sada Siriji? No, to toleriranje desnog ekstremizma, odnosno politički motivirane netolerancije dvosjekli je mač. Lako, vrlo lako, stvari mogu izmaći kontroli. Ako se to dogodi, bit će kasno pitati se: zašto je Evropska unija zatvarala oči pred gaženjem načela što ih je sama proklamirala? Baš kao što je i u Hrvatskoj doslovno pet minuta do dvanaest da se prekine ofenziva radikalne, neofašističke desnice koja – vješto koristeći fraze o demokraciji, slobodi govora i oslobađanju iz komunističkog mraka prijeti – i to nije nikakvo pretjerivanje – da pogasi svjetla u Hrvatskoj i da nas uvede u pravi mrak, odnosno da parafraziramo jednoga od onih koji su otkrili svoj antikomunizam tek onda, kada im je to odgovaralo, da nas uvede u dugu, mračnu noć.

(Tekst pripremljen za Ljetnu školu demokracije u organizaciji Građanskog odbora za ljudska prava, održanu od 3. do 6. rujna u Supetru na Braču)

 

Tomislav Jakić
Autor 12.10.2013. u 08:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija