Zašto gledam ljudske oči?

tačno.net
Autor 15.12.2013. u 09:17

Zašto gledam ljudske oči?

Piše: Amer Kapetanović

Bila je subota ujutro. Parkirah auto ispred trgovačkog centra i ispratih majku u grotlo sniženja, šokantnih akcija i još šokantnijih popusta. Kao da je, poslije svega, nekome zaista potreban šok… U ruci je držala listu koju je napravila da bude brža i efikasnija poštujući moj hronični nedostatak vremena. Znao sam ipak da neću ništa kraće čekati ni ovaj put pa sam se osmjehnuo i pomislio koliko je samo volim. Uvijek bi mi se zahvaljivala dugo nakon što bih je odveo u kupovinu, nekad i platio njen račun, kao da nije svjesna da je ona to nekada davno, još u prvim mjesecima mog života, debelo zaslužila. Kada su svi mislili da od sedmančeta od skoro pa kilu i po neće biti ništa, ona je, snagom koju mogu imati samo majke, prkosila svima i svemu da bih ja bio jači i postao normalno dijete.

I kao da sam znao da treba da se osvrnem oko sebe, kao da sam znao da pogledom trebam nesto pronaći, u masi užurbanih i unezvjerenih kupaca spazim njih dvije, jedine koje su stajale na jednom mjestu. Majka, nižeg rasta, crne kose svezane u rep i djevojčica od svojih 5 godina, toplo obučena, čista i uredna. Držala je svoju lutku i posmatrala prolaznike. Okrenuo sam glavu ne čekajući da me ošine pogled djeteta koje, umjesto da se igra u toplom, danas, kao i svake subote sa majkom stoji ispred tržnog centra u nadi da će im ljudi pomoći u preživljavanju surove svakodnevnice.

Dobro, rekoh sam sebi, nije red da idem praznih ruku. Ušao sam u obližnju prodavnicu novina i za nju kupio čokoladu, onu veliku sa lješnjacima što ima prozor sa gornje strane.

“Šta se kaže?” – pomalo postiđeno pitala je kćerku. Pognute glave, djevojčica je držala i lutku i čokoladu ali nije dizala glavu. Amela je imala 27 godina, nižeg rasta, crne kose svezane u rep, obučena u crnu jaknu i smeđe hlače. Nosila je duboke čizme, Bog zna kada ispale iz vrelog kalupa tvornice gumenih čizama negdje daleko u Kini. Nisam bio siguran da su je grijale.

Činilo se da je Romkinja ali zbunila me svjetlija put i veoma neobične, izrazito jarke oči tamno plave boje. Nije mi bilo lako da definišem boju, kao što mi nije lako ni da ih sad opišem. Sjećam se da sam nekada nekome rekao da ima oči plave poput čelika. Da, kada bi smo sivi i hladni čelik uronili pod površinu mora. Takva je to boja bila.

“Ti si Romkinja?”, upitah. “Jesam, mada je moja nana bila Srpkinja a dedo Rom. Ali evo, pogledaj nju, ona je baš ono tamna. Na oca.”

A onda vidjeh par ogromnih smeđih očiju dugih trepavica. Rekla je da se zove Almedina. Imala je 5 godina. Srećom da sam napravio fotografiiju pa ne moram potrošiti hiljadu riječi da opišem koliko je to dijete bilo slatko.

U glavi su mi jurcale misli o tome zašto toliko gledam u ljudske oči. Imam osjećaj da bih sve odgovore dobio upravo iz očiju, bez obzira na riječi. Možda su ih od mene skrivali baš oni koji me očigledno jako dobro poznaju, iz straha da oči neće lagati. Tako je jedan par očiju nekad zračio srećom i ljubavlju a onda me jednog dana više nije mogao gledati.

Amela mi je počela pričati kako žive u teškoj situaciji i da im nije lako. Nisam ni mislio da im je lako ali sam htio da je barem saslušam jer, očigledno, osim njene bolesne majke i osoblja u Centru za socijalni rad, malo koje vjerovatno htio išta da čuje. No dobro, ja sam svakako radoznao, imao sam dovoljno vremena i strpljivo slušao. I bio pomalo nespreman na ono što ću čuti.

Trpila je užasno nasilje od svog, srećom sada već bivšeg muža. Čak je i njegova porodica našla za shodno da je zlostavlja isto toliko. Dok je bila u 4. mjesecu trudnoće i svjesna da će izgubiti sve, uključujući i krov nad glavom, ma kakav on bio, tužila ga je za nasilje u porodici i pomoć potražila u sigurnoj kući. Imala je hrabrosti da se suoči i sa njim i sa njegovom porodicom znajući šta je sve očekuje kasnije. Uradila je to zbog Almedine, ali i zbog sebe. Divim joj se na snazi kojom pokušava da spasi ono malo od porodice što je ostalo. Njih tri same u baraci kraj Ilijaša.

Pitam je šta radi i odgovara mi da ne radi, nepismena je, zna napisati samo vlastitio ime i prezime kad se treba potpisati na neki dokument. U školu je išla samo dva razreda. Pogled mi pade na Almedinu i dok sam negdje u pozadini čuo Amelin glas pomislio sam da li će ovo dijete iduće godine krenuti u školu i imati bolju priliku.

“Moja majka je bila u devetom mjesecu trudnoće kada ju je napustio muž, moj otac”- rekla je. Zastrašujuća podudarnost mi odjeknu mozgom. I njena majka se borila za nju čitav život. Pomislih na sve te očeve koji bi ostavljali djecu i nikada se ne vraćali. A onda pomislih na one koji bi rado da budu očevi. Na pitanje imam li ja djecu, odgovorih da imam mačku. Od 13 godina. Perzijku.

I dok sam ih kasnije posmatrao sa druge strane parkinga počeo sam razmišljati o tome kako, zaista, nemamo svi jednake prilike. Za nekoga život postane jednosmjerna ulica bez da je imao imalo mogućnosti da to promijeni. Shvatimo jednom da nismo svi isti i da nismo svi bili u prilici uraditi sve što smo željeli i mogli.

Pored glave mi prolebdiše dva crvena balona sa novogodišnjim ukrasima. Spustih pogled i ugledah dvije djevojčice kako se vesele danima koji dolaze. Prazničnim danima. Snijeg, jelke, svjetlucavi ukrasi, čak i zvuk zvonceta Djeda Mraza, pokloni…

Tad im opet priđoh i pitah Amelu da li ima nešto posebno što Almedina želi. “Ona je vidjela kod druge djece ona kolica za lutke a ja joj to ne mogu kupiti jer od dječjeg doplatka moram platiti kiriju” rekla je. Zamislih scenu gdje Amedina gleda prema drugoj djeci koja imaju svaku igračku koju požele. Lutku koju je držala je dobila prije dvije godine. To joj je jedina. Ne ispušta je iz ruku nikada. Spava sa njom svaku noć. Kao da zaimišlja da je to njeno dijete i ne želi ga nikada napustiti, nikada joj nanijeti stravičan bol koji je i ona sama, iako jako mala, itekako dobro osjećala.

U subotu ću ih opet vidjeti. Na istom mjestu. Vrijeme ja da malo obiđem prodavnice igračaka i dobro se zabavim. Kao nekad.

tačno.net
Autor 15.12.2013. u 09:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija