HRVATSKA BRINE O INVALIDIMA I OBITELJIMA POGINULIH HVO-A, ALI IGNORIRA ŽRTVE RATNIH ZLOČINA HVO-A

Zašto Hrvatska ignorira žene koje su silovali vojnici HVO-a?

Boris Pavelić
Autor 25.1.2023. u 09:07

Izdvajamo

  • Trinaest časnika i vojnika HVO-a osuđeno je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i za zločine silovanja u BiH, koji su dokazani van razumne sumnje. Neki od tih ljudi osuđeni kao neposredni počinitelji, neki kao zapovjednici i odgovorni političari. Evo djelomičnog popisa mjesta za koje je Haški sud dokazao da su vojnici HVO-a u njima počinili ratne zločine silovanja: Ahmići, Vitez, Kiseljak, Prozor, Vareš, Mostar, Dubravica, Nadioci, Rotilj, Podgrađe, Lapsunj, Duge, Raštane... Popis nije konačan: tužitelji Haškog suda nikada nisu krili da nisu uspjeli istražiti i dokazati sva silovanja počinjena u ratu u Bosni i Hercegovini. Sudska praksa kojom je sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu dokazao i kaznio ratna silovanja, premda po minucioznosti istraživanja i količini građe jedinstvena u povijesti međunarodnog sudovanja, “ne daje ukupnu sliku seksualnog nasilja počinjenog u ogromnim razmjerima” - a to se odnosi i na zločine HVO-a.

Povezani članci

Zašto Hrvatska ignorira žene koje su silovali vojnici HVO-a?

Milivoj Petković, Žarko Keža, Tihomir Blaškić. Photo: Ante Jelavic/HISTORY

Golemu energiju hrvatsko društvo ulaže u raspravu o pravima pripadnika HVO-a. U  proteklih nekoliko dana, javnost u Hrvatskoj bavi se pravorijekom Ustavnog suda, koji je u ponedjeljak vratio na ponovno odlučivanje presudu o uskraćivanju prava bivšem pripadniku HVO-a koja hrvatski državni proračun jamči ratnim invalidima HVO-a. Istodobno, ne pamtimo da je ikada itko spomenuo da bi Hrvatska bila dužna, onako kako brine o invalidima HVO-a, i kako brine o žrtvama ratnih silovanja u Hrvatskoj, podjednako brinuti i o žrtvama ratnih zločina HVO-a, a prije svih, o ženama koje su u Bosni i Hercegovini silovali vojnici HVO-a.

Mediji u Hrvatskoj u ponedjeljak su prenijeli da je Ustavni sud “donio odluku koja bi mogla imati dalekosežne i zasad nesagledive posljedice za državni proračun”. Taj je sud prihvatio ustavnu tužbu bivšega pripadnika HVO-a, jednoga od desetak tisuća njih kojima je hrvatsko Ministarstvo obrane od 1997. do smjene HDZ-a s vlasti u siječnju 2000. dodijelilo status ratnih vojnih invalida, čime su stekli financijska i druga prava prema hrvatskom zakonu o braniteljima. Prema tumačenjima hrvatskih medija, Ustavni sud u Zagrebu svojom je odlukom – preciznije, ukidanjem pravomoćne presude Visokoga upravnog suda kojom su pripadniku HVO-a uskraćena prava po osnovi invaliditeta – otvorio vrata masovnim tužbama svih ostalih pripadnika HVO-a koji su u sličnoj pravnoj situaciji. U svakom slučaju, kada je o pravima pripadnika HVO-a riječ, hrvatska društvena elita ne štedi napora da pokaže kako joj je itekako stalo. Zakon o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, primjerice, cijelu jednu glavu, devetu, s deset članaka, posvetio je pravima invalida HVO-a i članovima obitelji poginulih pripadnika te hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini.

Nije namjera ovog teksta da raspravlja o kontroverzi je li sve to opravdano ili ne. Zdravorazumski, čini se opravdanim ustvrditi da Hrvatska jest dužna brinuti o pripadnicima HVO-a, kada ta vojska već jest – nekad za zlo, nekad za dobro – u Bosni i Hercegovini ratovala (i) za interese Hrvatske. Namjera je ovog teksta nešto posve drugo, o čemu se, ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini, naprosto nikada ne govori: kada već Hrvatska zdušno brine o vojnicima HVO-a, nije li isto tako dužna brinuti i o žrtvama seksualnih zločina HVO-a, tim više je sama usvojila zakon kojim je zaštitila svoje državljane, žrtve istih takvih nedjela u Hrvatskoj?

Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu stupio je na snagu 18. lipnja 2015. Prema podacima koje su nedavno objavili hrvatski mediji, do 11. studenog prošle godine prava iz tog zakona –  novčane naknade, pravnu i zdravstvenu pomoć, medicinsku rehabilitaciju, liječnički sistematski pregled, obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje, smještaj u ustanovu za pomoć – ostvarilo je 157 žena i 47 muškaraca, odnosno 204 osobe, od ukupno 296 zahtjeva koji su pristigli nadležnom povjerenstvu u sklopu Ministarstva branitelja. Taj se zakon odnosi na područje Republike Hrvatske, a prava koja propisuje mogu ostvariti “državljani Republike Hrvatske ili države članice Europske unije” koji su “u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja imali prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske”. Ali – što sa ženama koje su silovali vojnici HVO-a? Zašto one od Hrvatske ne mogu dobiti nikakvu zaštitu, ako to mogu invalidi HVO-a? Zašto su invalidi HVO-a za Hrvatsku vredniji od žrtava vojnika HVO-a? I zašto su žrtve silovanja, državljanke i državljani Hrvatske, vredniji od žrtava silovanja HVO-a u BiH? Kakvu to ljudsku, moralnu i političku poruku Hrvatska već godinama šalje ljudima u susjednoj zemlji, kada izdašno brine o invalidima vojske koja je ratovala za njezin račun, ali ne i o nevinim, najranjivijim žrtvama iste te vojske?

Trinaest časnika i vojnika HVO-a osuđeno je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i za zločine silovanja u BiH, koji su dokazani van razumne sumnje. Neki od tih ljudi osuđeni kao neposredni počinitelji, neki kao zapovjednici i odgovorni političari. Evo djelomičnog popisa mjesta za koje je Haški sud dokazao da su vojnici HVO-a u njima počinili ratne zločine silovanja: Ahmići, Vitez, Kiseljak, Prozor, Vareš, Mostar, Dubravica, Nadioci, Rotilj, Podgrađe, Lapsunj, Duge, Raštane… Popis nije konačan: tužitelji Haškog suda nikada nisu krili da nisu uspjeli istražiti i dokazati sva silovanja počinjena u ratu u Bosni i Hercegovini. Sudska praksa kojom je sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu dokazao i kaznio ratna silovanja, premda po minucioznosti istraživanja i količini građe jedinstvena u povijesti međunarodnog sudovanja, “ne daje ukupnu sliku seksualnog nasilja počinjenog u ogromnim razmjerima” – a to se odnosi i na zločine HVO-a.

Poznati su zločini silovanja žena u BiH koja su počinili vojnici HVO-a, a koje Haški sud nije procesuirao. Ajna Jusić, utemeljiteljica organizacije Zaboravljena djeca rata iz Sarajeva, osobno je svjedočila da su njezinu majku zlostavljali vojnici HVO-a. Ti ljudi nisu kažnjeni. Žrtve i svjedoci svjedočili su kako je Pero Vincetić iz Orašja silovao i mučio osamdesetak ratnih zarobljenika u zatvorima na području Orašja; Vincetić je, pod drugim imenom, uhićen tek u srpnju 2021., da mjesec dana kasnije, nekažnjen, umre u bolnici u Osijeku. U dokumentarnom filmu “Kao da je netko još uvijek u šumi”, koji je katalonska umjetnička skupina ‘Cultura i conflicte’ premijerno prikazala 2020., a pretprošle je godine prikazan i u Zagrebu, jedna od žrtava, Milica, poimence je nabrojala imena vojnika HVO-a koji su je silovali u zatvoru u Posavskoj Mahali; od njih petorice, prema navodima medija, pred sudom u Sarajevu osuđen je samo jedan, a i taj je brzo izašao iz zatvora.

Hrvatska te žrtve naprosto ignorira: kao da ih nema. Štoviše: nije nemoguće da neki od tih silovatelja, ako je proglašen ratnim invalidom – možda jednim od mnogih za koje se ni hrvatski sudovi ne mogu odlučiti jesu li ili nisu invalidi – prima novac iz hrvatskog proračuna i uživa druge privilegije koje invalidima HVO-a omogućava hrvatska država, a da pritom njegove žrtve za Hrvatsku – ne postoje. Zapanjujuća je ta bešćutnost hrvatskih institucija, ali ništa manje i hrvatskoga društva: pa zar ne bi Hrvatska bila dužna obeštetiti žrtve ratnog zločina silovanja koja su počinili pripadnici HVO-a? Tim više jer za to u Hrvatskoj postoji  jasan i uhodan zakonski mehanizam: ako je Hrvatska i zakonom priznala da žrtve ratnih silovanja imaju pravo na jasnu zakonsku zaštitu, i ako pravo na zakonsku zaštitu imaju i invalidi HVO-a, zašto ista takva prava nemaju i žene kojima su vojnici HVO-a u BiH seksualnim nasiljem nanijeli doživotne traume? Takva bi gesta bila više od osobne i psihološke pomoći: označila bi dosad neviđen moralni, pa i politički proboj na novu razinu dobrosusjedstva, kakva svima u regiji toliko treba. Bilo bi to najpoštenije moguće suočavanje s najtežim okolnostima vlastite bliske prošlosti, i istinsko europejstvo na djelu. No, prije i iznad svega, takvim bi činom Hrvatska i hrvatsko društvo napokon priznali da prepoznaju, razumiju i priznaju patnju koju su žrtvama, ženama prije svega, nanijeli vojnici koji su u BiH ratovali u hrvatsko ime. I da zbog toga žale, jamčeći da se ništa slično nikada više neće ponoviti.

Boris Pavelić
Autor 25.1.2023. u 09:07