Zašto je nervozan?

Slavo Kukić
Autor/ica 3.7.2017. u 07:32

Zašto je nervozan?

Od lidera HDZ-a se nedavno, prvi put u tako otvorenoj formi, bez rukavica, moglo čuti ono što i jeste dio njegova, i političkog programa grupe koja ga okružuje. A to je promjena Ustava na način, kako reče, da sva područja koja je pokrivala Herceg-Bosna budu sastavnice prostora na kojem će živjeti Hrvati. I ustvrdi kako će se to u konačnici i dogoditi – i da u to nitko ne treba sumnjati bez obzira što Bošnjaci, i s lijeva i s desna, čine sve kako bi Hrvate podijelili i međusobno sukobili, a time i zajedničke im ciljeve rastočili.

Piše: Slavo Kukić

Zbog onih kojima je, eventualno, smisao poruke izmakao, ponovit ću ga još jednom – Hrvati bi u budućnosti trebali živjeti na prostorima, na kojima se u prvoj polovici devedesetih prostirala Herceg-Bosna. A ostali? Hrvati koji su u to vrijeme živjeli izvan nje? Što je s njima? U vezi s tim je lider HDZ-a ostao nedorečen, ali iz izjave mu se dade iščitati poruka – ili će preseliti na prostore „uskrsle“ Herceg-Bosne ili će se sami o sebi morati briniti.

Nastranu što je priča o Herceg-Bosni još jedno zamlaćivanje sirota naroda – i što je mogućnost da se pod kontrolu ponovo stavi ono što je pod šapom držano tijekom ratnih devedesetih ravna nuli. Jer, da se ne lažemo, ovladavanje Vitezom, Busovačom, Kiseljakom, Fojnicom, Novim Travnikom, pa i Stocem i Mostarom, nije moguće bez novog rata – a šanse u njemu su, za razliku od ranih devedesetih, također ravne nuli. Nastranu i što, siguran sam, u mogućnost uskrsavanja Herceg-Bosne ne vjeruje ni lider HDZ-a – i što ono ni nije njegov istinski cilj. Jer, cilj je političko talasanje koje mu, i to na platformi okupljanja oko njega kao „spasitelja“, jamči još jednu homogenizaciju hrvatskoga biračkog tijela.

Usprkos tome, međutim, vokabular kojeg je prethodnih dana lider HDZ-a koristio i neprikriveno prizivanje vremena devedesetih za posljedicu su imali seriju oštrih reakcija. No, prvi put, i to gotovo pa jednoglasno, reagiraše i mnoga, javnosti prepoznatljiva imena iz reda Hrvata BiH – lider Hrvatske stranke, prvi čovjek Napretka, da ne nabrajam – jer na ograničenom prostoru kakav imam to niti nema smisla. Ali, neke od njih bi, slikovitosti radi, grijeh bio i preskočiti. Krajnje nedvosmislen je, primjerice, prvi čovjek „devedesetke“. Nitko, poruči on, nema pravo odreći se ijednog prostora BiH gdje su Hrvati ne tako davno bili u ogromnoj većini. Nitko ih, potom, nema pravo ni zanemariti zbog njihove odluke da žive tamo gdje su im živjeli i očevi i djedovi, kamo li ih pozivati na preseljenje. Naprotiv, zaključuje Cvitanović, prema tim ljudima se mora pokazati više empatije, učiniti sve da se ne osjećaju odbačenima nego istinski političkim narodom i faktorom kao i njihovi sunarodnici u dijelovima BiH gdje su i danas većina. Ili kardinala Puljića, iako je u međuvremenu prema lideru HDZ nerijetko znao biti i benevolentan, ovakva politička ambicija prisili da još jednom ponovi riječi iz vremena zadnjeg Božića – mi još postojimo, nemojte nas žive pokopavati.

Što je ambicija „prvog“ u Hrvata znalo se i ranije. I znalo se da je to treći entitet. Znalo se, mada to nikada nije javno i priznao, da bi on bio zadovoljan i mnogo manjim komadićkom zemlje od onoga, s kojim u javnosti operira – da bi ga primirilo i, recimo, dobivanje pod kontrolu prostora od Neretve do Livna. Jer, i on mu jamči spas od kaznenih progona zbog onoga što je prethodnih petnaestak godina činio.

No, do sada svoju ambiciju za novom podjelom zemlje nije iznosio u tako ogoljeloj, i gotovo prijetećoj formi. Što je razlog tome – i sve većoj nervozi koju više ne može ni prikriti? Ne znam. Ali, istina je da mu štošta ne ide na ruku. Čime, recimo, a svo vrijeme si na vlasti – i odgovoran za sve trendove i procese – sunarodnicima pravdati podatak da ih je svake godine sve manje? Možeš, i to je i učinio, službene popise iskoristiti kako bi stvarno stanje napuhao. Problem je, međutim, što s podacima, koji su puno bliže istini, i kojima se puno više i vjeruje, u javnost izlaze i drugi, Katolička crkva posebice.  A prema njima, Hrvati iz BiH nisu curili samo tijekom rata. Naprotiv, i u vremenu od 1997. do 2012. godine ih je nestalo četrdesetak tisuća, a i nakon toga ih je svake godine barem po desetak tisuća manje, 2016. godine čak 15. A kopniti će i u godinama pred nama. Jer evo, u prva tri mjeseca ove godine negativan prirodni priraštaj zabilježen je u svim županijama s većinskim hrvatskim življem – u nekim županijskim centarima, Livnu primjerice, broj umrlih je tri puta veći od broja novorođenih. Ugledni hrvatski demograf, prateći trendove, nedavno ustvrdi – i uopće nije daleko od istine – kako bi za dvadesetak godina broj Hrvata u BiH mogao pasti i ispod granice od 300 tisuća.

Na ruku mu, potom, ne ide i sve naglašenija svijest o stranačko-rodbinskom protekcionizmu u zapošljavanju – u, dakle, sferi osiguravanja pretpostavki za biološko preživljavanje na vlastitom ognjištu. Evo što je broj onih koji imaju šansu raditi sve manji. I o čemu je nedavno u državnom parlamentu progovorila i zastupnica „devedesetke“ – kako je do početka rata u Mostaru na posao svako jutro išlo 44 tisuće ljudi, i kako ih to isto danas čini tek desetina predratnoga broja. Ali, problem je što su i ti, ako je njezinu stranačkom predsjedniku vjerovati – ili, kako on precizira, barem 99% zaposlenih u javnim poduzećima – primljeni, ne po osobnim referencama nego temeljem partijske iskaznice, i to „zna se“ koga.

Sve neizdrživiji teret na leđima lideru HDZ-a postaje i njegovo teško objašnjivo podilaženje Dodiku. Na HNS-u je, ako je medijima vjerovati, krajnje rezolutno nedavno odbio zahtjev za javnom potporom biskupu Komarici zbog napada kojima je izložen od prvog čovjeka RS-a – i to samo zbog činjenice da siroti biskup javno zbori o kalvariji koju njegov vjernički puk prolazi u ovom dijelu zemlje. Umjesto toga, on nastavlja podilaziti novom voždu pričom kako na razini države neće podržati ništa od onoga s čim se njegov banjalučki jaran ne slaže. Ne zanima ga, pri tome, ni činjenica da su dio državnog koalicijskog paketa drugi, a ne Dodik, da su oni dio na razini Vijeća ministara usuglašenih zakona i odluka itd. Sve to jeste, ali ne zastupate li slijepo stavove i rješenja Dodika, iako nije dio državne vlasti, ne računajte ni na Čovića – jer, njemu je veza s Miletom važnija i od njih i od njihove države.

Što je razlog ove veze? Najjednostavnije, interes, i to onaj najogoljeliji – i osobni dakako. Čović je, recimo, zainteresiran za promjenu Izbornog zakona, i to ne u svim detaljima o kojima u javnosti zbori, nego samo u dijelu koji regulira izbor člana Predsjedništva BiH. Još konkretnije, zainteresiran je za promjenu koja mu jamči ponovni izbor za člana kolektivnog šefa – a time i zaštitu od mogućeg kaznenog gonjenja. A Dodik je, već pri glasovanju o odlučivanju po hitnoj proceduri, dao do znanja da će ga u tome podržati. No, ne zavaravajmo se. Nije Dodik to učinio zbog ljubavi prema prvom čovjeku HDZ-a nego zbog vlastitih planova, onih o kojima svakodnevno i javno govori, planova o budućnosti RS-a izvan BiH – i očito je uvjeren da potpora Čoviću znači lakši put do njihova ostvarenja.

Budući, međutim, postaje sve očiglednije da među sunarodnicima nema potporu za takvo podilaženje banjalučkom kabadahiji, „prvi“ u Hrvata uključuje svoj gebelsovski odjel kako bi stanje u RS-u prikazao drugačijim u odnosu na stvarno, ono o kojem zbori i biskup Komarica. Prije koji dan, recimo, njegov stranački bilten, kojim se Hrvatima ove zemlje svakodnevno serviraju najmonstruoznije laži, na naslovnicu izvuče „ohrabrujuću informaciju“ kako je u RS-u od rata obnovljeno više od 5.000 hrvatskih kuća, crkve, domovi kulture. Nije, uvjeravaju nas iz gebelsovskog odjela, do tamošnjih vlasti, jer one, a i Dodik osobno, čine sve kako bi se Hrvati vraćali. Ali, problem je u njima samima. Ljudi, hoće reći, ne žele svojim kućama iako je učinjeno sve da bi se to i dogodilo. Strašno. Evo, recite sami – zar nije?

Ne ide „prvom“ u Hrvata po planu ni u politici razvijanja obrazovnog aparthejda. Od rata su, on i njegovi, činili sve kako bi podjelili djecu u osnovnim i srednjim školama kroz institut civilizacijske sramote, a kojeg oni nazvaše „dvije škole pod jednim krovom“. U prilog tome govore i 54 škole toga tipa na prostoru Federacije. No, svemu dođe kraj. Ideja o 55. školi te vrste, naime, nije prošla. U Jajcu joj se odupriješe đaci – i to i hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Takve škole su, poručiše, kao osnovnoškolci već pohađali i temeljem iskustva koje imaju su svjesni „opasnosti koja iz ‘dvije škole pod jednim krovom’ vreba po sadašnjost i budućnost jajačkog i bh. društva“. Jer, pojašnjavaju jajački srednjoškolci, u njima se odgajaju novi nacionalisti, a oni sami ne žele živjeti u društvu punom takvih osoba jer su svjedoci da nacionalizam i loše politike tjeraju mlade ljude i iz Jajca i iz BiH. I stoga, bez obzira na svoj jajački uspjeh, o zlu podjela školske djece će, poručiše, nastaviti govoriti dok god u BiH postoji ijedna škola koja, zarad tobožnjega očuvanja nacionalnog identiteta, od mladih ljudi stvara jurišnike za eventualne buduće ratove.

Pokolebala ih, na koncu, nije ni tamošnja kantonalna ministrica, iako im priši čak i epitet nacionalnih izdajnika. Jer, pita li se nje, pobunjeni jajački srednjoškolci su najobičniji „mehanizam međunarodne zajednice“ – a onda, po automatizmu, i nacionalni izdajnici. No, nije joj prošlo. Dapače, puno je vjerojatnije da je tom izjavom gospođa ministarka završila svoju političku karijeru. A, ima li pravde, i red je da tako bude. Jer, takvima je mjesto drugdje.

Sve očigledniji, na koncu, Čoviću postaju problemi i u vlastitoj partiji. Prisjetimo se samo što se u zadnjih nekoliko mjeseci izdogađa u Livnu – u vezi s utjerivanjem na stotine tisuća maraka iz državne kase u džepove vlastite obitelji, a činila je to Čovićeva pobočnica, u vezi s rodbinskim i tazbinskim nepotizmom, koji se također pripisuje gospođi Krišto, a o kojemu otvoreno govore i ljudi iz tamošnjega HDZ-a i time izravno potkopavaju temelje vlastite partije.

Sve to je, da zaključim, signal na uzbunu – i razlog sve očiglednije nervoze „prvog“ u Hrvata. I u tom kontekstu treba shvatiti i priču o uskrsavanju Herceg-Bosne. Ona, dakle, nije izraz  želje da se osigura ravnopravnost sunarodnicima, nego najobičniji pokušaj da se sa stvarnih problema skrene pžnja – i da se narodu još jednom, floskulama o nacionalnom opstanku, baci prašina u oči. Druga je stvar koliko je takva ambicija i realna. Pita li se, recimo, mene, šanse su joj danas manje nego svih prethodnih godina. Iako, ne znači da i ovaj put neće proći.

Slavo Kukić
Autor/ica 3.7.2017. u 07:32