Zašto je policiji bitniji Nele od antifašista na Partizanskom groblju?

tačno.net
Autor 22.2.2015. u 16:27

Zašto je policiji bitniji Nele od antifašista na Partizanskom groblju?

Promocija knjige i počast mrtvim antifašistima su javna stvar, a posjete kafanama privatan život. Kad će to shvatiti oni koji to prvi trebaju znati? 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Prošlog vikenda u Mostaru, išli smo promovirati knjigu mladog intelektualca, ali već ozbiljnog doajena u oblasti promišljanja novije prošlosti dr. Dragana Markovine. On je ljevičar, potomak mostarske porodice, čijeg oca Roka oni nešto stariji pamte kao jednog od najrazboritijih i najvisprenijih poslanika SDP-a u njegovoj historiji (koju je skoro sasvim pobrisao dr. Zlatko Lagumdžija), i jedan je od onih koji nisu htjeli pristati na protofašistički reduciranu sliku povijesti koju zagovaraju kadrovi HDZ-a, od 1990. naovamo.

Markovinina sudbina je, kako se to voli kazati, vrlo znakovita: u Splitu su mu uskratili docenturu, jer je udarao po svemu onome što briše pamćenje grada pod Marjanom – od promjena imena ulica do mentalno političkog redizajna Hajduka, koji je od svenarodnog dalmatinskog pokreta pretvoren u to što je danas. Markovina je jasnim iznošenjem misli, i takvim načinom razmišljanja vrlo brzo postao popularan, uglavnom, među bošnjačkom populacijom u gradu svog rođenja, a prihvatila ga je, što bi reklo i šira društvena zajednica.

Da slučajno ne bi bilo kakve zabune, nije ga prihvatio SDA i njegovi sateliti: Markovina se sa svim kvalifikacijama koje ima – a za to su mjesto više nego dovoljne, prijavio za direktora Narodnog pozorišta u Mostaru. “Istočnom” naravno, jer bi u HNK (nije skraćenica za Hercegovačko-neretvanski kanton, nego za Kazalište, hrvatsko i narodno) prošao kao recimo kad bi se Nenad Janković alias Nele Karajlić, kandidirao za direktora, recimo, Narodnog u Sarajevu. Ili ne bi, ali o tome nešto kasnije.

Elem, Markovina nije izabran za direktora mostarskog pozorišta (umjesto njega je plasiran valjda “podoban” bošnjački kadar, pravnik Almir Mujkanović) i – mirna Bosna. Odnosno Hercegovina u kojoj se Markovini, eto, desilo i to da se nudio Univerzitetu Džemal Bijedić, znajući da nemaju kadrova, da studentima predaje besplatno, ali su ga tri puta – odbili. Stoga, nimalo bezveze ne zvuči bojazan nekadašnjeg urednika i, valjda, vječitog saborca odvjetnika Senada Pećanina, koji je na promociji kazao kako se boji za Markovinu, ako ne citiram pravo, pravo mi budi jer znam što je htio reći:

“I zato me strah da će doći onaj dan kad će bošnjački ‘establishment’ koji danas slavi Dragana Markovinu, poslije nekog teksta u kojem će osuditi bošnjački nacionalizam i korupciju unutar njega – baš kao nekad Borisa Dežulovića – proglasiti neprijateljem Bošnjaka i islamofobom.”

Tako je to, rijetko se ovdje slavi neko ko gleda i govori pravo, a pogotovo ako to radi prema svima i bez ostatka: kod nas se, uglavnom, hvale i slave, oni koji su čast i mast zaradili izvan domovine, ili pak, lokalni mudroseri, mlatiše prazne slame, i oni što se neće baviti sitnim tričarijama kakva je, da oprostiš, društvena svakodnevica.

Inače, na promociji knjige je bilo vrlo “zgodno”, tragikomično kako, valjda, samo u Mostaru može biti. U lutkarskom pozorištu, “energetski” jednoj od najboljih dvorana u koje sam ikada kročio, bila je postavljena bina, pored koje je stajao obučeni partizan i držao zastavu u stavu mirno, sve vrijeme promocije koja je trajala oko sat i petnaest minuta.

Inače, atmosfera cijele promocije odisala je nekim poluilegalnim historicizmom – poput one sa slika s, recimo, Drugog zasjedanja AVNOJ-a.

Ustvari, sve vrijeme je stvar lavirala između najozbiljnije moguće tribine, na kojoj govore zaista ozbiljni ljudi, i neke vrste Hamleta u selu Mrduša Donja, u kojoj smo svi skupa likovi u nekoj ogromnoj tragikomediji. Na početku je slikar amater, učesnik Narodnooslobodilačkog rata poklonio portret Maršala Tita koji je sam nacrtao, mi za stolom smo se malo zgledali, a ja nisam smio ni pomisliti da mi Tito na tom portretu najviše liči na Stepinca, samo kad ne bi imao onu čuvenu muštiklu, ovjekovječenu fotografijom iz 1944. godine.

Na to da nisam u vremenskoj kapsuli u kojoj mi teleportirani od Dr. Whoa glumimo stvaraoce Jugoslavije iz Jajca, podsjetilo me nekoliko lica iz publike – Tanja, Braco, Zlatko, Jasmina, Emica, Alica, Muftija, svi su dragi, rekao bi Bora Čorba, i naravno, Grada (Gojer). Ima i još jedna činjenica: prije samo sat vremena ti ljudi koji su otišli odati počast poginulima sahranjenim na Partizanskom groblju, i tamo ih je grupa navijača Zrinjskog koja se promovira uzvicima “mi smo ustaše” – gađala kamenjem. Nažalost, nisam se probudio dovoljno rano da tome nazočim, ali su mi uredno ispričali da su gore bili sve stariji ljudi, a da ih je odozdo gađala “halaša” koja u prosjeku ima dvadesetak godina. Policija je stigla s zakašnjenjem od dvadesetak minuta (“oni su ih i poslali”, veli jedan učesnik komemoracije), i malo je ublažila razjarene “ustaše”, kako mladići sami sebe zovu.

Meni, pak, nije ostalo ništa drugo nego da kažem da gledamo “nastavak” filma iz 1993: dok prije podne ruše Stari most, popodne dogovaraju primirje i zaklinju se u ženevske konvencije. Istovremeno dok se u Mostaru slavi Dan antifašističkog oslobođenja, za predsjednika Federacije se postavlja Marinko Čavara, koji se živ ubio da dokaže svoju (pravo)vjernost dočekivanjem ratnog zločinca Darija Kordića. E, jebi ga, ovdje i meni ponestaje racionalnih figura i počinjem psovati.

Mediji su dosta korektno prenijeli ono što se na promociji govorilo. Bilo je zabavno i to je da su malenkost potpisnika na TV1 potpisali kao Ahmed Burina, što me neizmjerno veseli: jer, kad Đuro može biti “Đuretić” na HRT-u, što ja ne bih mogao biti Burina na “kecu”!? Istina, kamenovanje na Partizanskom je (možda i pravilno) malo gurnuto u drugi plan, jer je ipak najvažnije bilo to da je događaj u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tacno.net, napravio vrlo potrebnu knjigu i događaj koji će je promovirati.

Ono što mediji nisu skrivali – a i što bi kad je to vijest – jeste da je nekadašnji pjevač grupe Zabranjeno pušenje i glumac u seriji Top lista nadrealista bio u Sarajevu nakon dvadeset godina. Otišao je u restoran gdje barem dvaput sedmično popijem piće, jer je preko puta adrese na kojoj stanujem, proćakulam s gazdom i personalom i nemam ništa protiv da bilo ko sjedi gdje god hoće. Druga je stvar, recimo, da li bih dijelio prostor s čovjekom koji je svojih dvadeset godina protraćio da sebe uvjeri “da Saraj’vo nije što je nekad bilo” (čovjeku da to ugotovi ne treba više od 10 minuta, gdje god živio), i da li bih smio ući u kafanu koju budnim okom čuvaju specijalci dok u njoj sjedi građanin Janković. No, to su privatne stvari i čovjek ih rješava sam.

Ono što, pak, nisu privatne stvari tiču se svih nas: od čijih novaca plaću primaju policajci? I oni koji nisu štitili stare pripadnike Saveza antifašističkih boraca narodnooslobodilačkog rata, i oni koji su štitili Neleta Karajlića u Sarajevu dok je u restoranu “Luka” nabadao lignje ili ćućao škampe? Od mojih novaca gospodo, ili od vaših, kako vam drago. To su, dakle, naše pare.

Sljedstveno tome, nemam protiv da se Nele Karajlić našetava po svim toponimima svojih pjesama od Vratnika do Vrela Bosne, ali ne za naše pare. I koji k…. u svemu tome traže naši dični policajci? Isto tako, nemam protiv da omladinca Antu, ako hoće, Mostarci s istočne strane na rukama nose od Zalika do Donje Mahale i dočekaju kao Haile Selasija, ali sam izraziti protiv da se u tome angažira policijska ophodnja. Drugim riječima, ljubite se, možete i nešto drugo, ali ne za naše pare! Ko god šta radi javno, mora imati zagarantiran minimum sigurnosti (ili ne, ali onda se skup zabranjuje): posjet Partizanskom groblju i počast borcima u određeni sat je javan događaj, dok je ćućanje školjki i nabadanje lignji, duboko privatan čin. 

A gdje bi nas još odvele spekulacije o “najavljenoj”, a neodržanoj promociji Karajlićeve knjige u sarajevskoj Slogi. Vjerovatno negdje u fantazističku metaforu da je svaki lov legitiman, pa i onaj u mutnom, ukoliko se međusobno ne love pripadnici istog roda ili zajednice.

Onda bi ispalo da lignja, zapravo, nabada lignje.

A to je, onda, bratoubilački rat.

tačno.net
Autor 22.2.2015. u 16:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija