ZAŠTO NAS TREBA ZANIMATI PRIVATIZACIJA U UKRAJINI?

Autor 11.6.2012. u 13:34

ZAŠTO NAS TREBA ZANIMATI PRIVATIZACIJA U UKRAJINI?

Ukratko – tranzicija je, što se privatizacije tiče, tako zamišljena da je sve što se dogodilo zapravo predvidljiv dio programa. Kako je zamišljena, tako je i ispala. Govoriti o “grešci” znači, na neki način, zamagljivati osnovnu intenciju. Ta magla zapravo omogućuje da se i danas na pitanje “What is to be done?” – praktički, kao u sapunici, odgovara: “To be continued.”

Čitam ovih dana knjigu “Kroz tranziciju”, s podnaslovom “Prilozi teoriji privatizacije” (uredili Željko Popović i Zoran Gajić; Alternativna kulturna organizacija, Novi Sad 2011), knjigu punu iznimno zanimljivih tekstova, a ovdje ću se nasloniti na tekst, zapravo studiju od 30-tak stranica, pod naslovom “Pljačkaška privatizacija u Ukrajini” Jurija Šahina. On je detaljno opisao tok privatizacije u Ukrajini, zajedno se zakonskim neredom i svim opačinama, napisavši studiju kakvu, tko zna zašto, nisam sreo o privatizaciji na našim prostorima. Ova studija bi trebala biti zanimljiva svima onima – što je, recimo, u Hrvatskoj dosta rašireno – koji misle da se “u nas” dogodila nekakva devijacija pa je, samo zbog specifičnih lokalnih okolnosti, ta nesretna privatizacija ispala tako kriminalno kako je ispala. Specifične i gadne lokalne okolnosti, naravno, postoje, o njima već i vrapci na granama živkaju svoje pjesme … Ipak, to stalno fokusiranje na specifične lokalne okolnosti donosi i specifičnu kratkovidnost, s tim da konstantni, naknadni vapaji nad lokalnim devijacijama (rat, nacionalizam, mentalitet…) u sebi kriju prešutnu ideju da je cijela stvar s tranzicijskom privatizacijom zapravo trebala ispasti dobro – samo da mi nismo zeznuli proces.

Tako neki komentatori naš osnovni problem vide u svojevrsnom, recimo tako, lažnom kapitalizmu. Mi smo takoreći zalutali na putu prema “pravom kapitalizmu”, jer nas je lokalni ološ usmjerio u specifično lokalnom pravcu pljačke. Ispada da se, naprosto, dogodila greška.

Zanimljivo je to. U ovu nejasnu ideju upisano je zapravo vrlo rašireno mnijenje. Koncept tranzicije tu ostaje intaktan kao Djeva. Tranzicijska privatizacija (u svom “zamišljenom idealnom obliku”) kao proces zapravo nije upitna, nego su upitne specifične lokalne okolnosti. Razmislimo malo o toj konstrukciji. S takvim načinom mišljenja mogli bismo opet kao devedesete, potpuno jednako krenuti u tranziciju, misleći kako će ovog puta ispasti dobro… Ali, čekaj, zar nismo navlas isto, uz dobru vjeru, krenuli i onomad?

Jesmo – a ovo što se u međuvremenu dogodilo nije djelovalo na naše mišljenje.

Da nas sad dakle pitaju o tranziciji, onakvoj kakva je “trebala biti” (a divno je, nema sumnje, zamišljena), mi bismo opet krenuli, ta zašto ne iskušati sreću, jer nikad se ne zna, možda stignemo u onaj “pravi” kapitalizam … A ako bi stvari krenule loše, to bi značilo da nas je lokalni ološ opet saletio po putu.

Zanimljivo je, ipak, da se taj ološ zna pojavljivati i mimo lokalnih okolnosti. Tako, na početku spomenuti, Jurij Šahin u studiji o ukrajinskoj privatizaciji, piše: “Tada, devedesetih godina, Ukrajina je prošla kroz duboku preraspodelu bogatstva i njegovu ubrzanu koncentraciju u privatnim rukama. Novonastala privatna buržoazija i državni zvaničnici sprovodili su tu pljačku u tesnom savezu, pri čemu su se često ove dve društvene grupe stapale u jednu.” Nije li nam to odnekud poznato? Bit će da jest, premda nije bilo rata u Ukrajini i štošta je išlo drukčije nego u eks-ju državama. Šahin, ipak, piše i ove predvidljive retke: “Kao rezultat svih ovih procesa u zemlji je nastalo mnoštvo bogatih, koji su se šepurili luksuzom i kičem, ispoljavajući potpuno odsustvo ukusa i gangsterske manire. Na drugoj strani nalazili su se milioni siromašnih radnika koji su bili primorani da vode pravu borbu za opstanak.”

Eto vidimo, i njih je saletio ološ! Ma otkud se samo uvijek stvori?! A njihovi siromašni radnici također nisu imali prilike konzumirati neki bolji kapitalizam, nego samo ovaj “divlji” koji uvijek nekako nastane greškom, greškom koja se toliko ponavlja da se treba pitati je li to uopće greška.

Nema razloga da još ne citiramo Šahina koji sažeto opisuje porijeklo jedne nove vjere: “Kriza i raspad Sovjetskog Saveza su doveli do masovnog razočarenja u ideje socijalizma i izrodili fanatično verovanje u vrline slobodnog tržišta i privatne svojine. One su bile prihvatane kao lek za sve bolesti i kao vrednost po sebi. (…) U stvari, tih godina je formirana neka vrsta liberalnog konsenzusa, koji traje sve do danas.”

Također dodaje: “Svojevrsni iracionalni religiozni odnos prema privatizaciji imao je za posledicu da se privatizacija sprovodi bez adekvatnih praktičnih i ekonomskih opravdanja.” Ona se, hoće reći, provodila kao program koji je ideološki zadan, a ne neka ekonomska nužnost. Znamo i to iz prakse – mogla je neka firma savršeno poslovati “po starom”, ali to uopće ne znači da bi je to spasilo od privatizacije. Štoviše, dobre i imovinom bogate firme bile su upravo glavna meta privatizatora. Naravno da je o tome mislio i menadžment firme – jer je on najčešće i sam težio k tome da je privatizira. I što se onda događa – menadžmentu firme bilo je u cilju firmu prikazati lošom, možda i ponešto pokvariti, da bi tvrtka izgubila na vrijednosti i da bi je mogli jeftinije privatizirati. Ponekad se s tim ciljem tvrtka temeljito rasturala, dijelila na dijelove itd. To su sve logični procesi, to ide kao 2+2, čim se privatizacija nametne kao (ideološko) pravilo, kao neminovnost, pa ljudi zauzimaju pozicije u novoj igri (jer – “ako neću ja, hoće netko drugi”). Logika samog procesa tjera ljude u određena ponašanja – a ako bi se među njima našao kakav “svetac” koji ne želi sudjelovati, on bi naprosto ispao iz igre – ako ne bio i proglašen ideološkim preostatkom starog vremena. Sve to ide logično. Gdje je tu greška?

I još nešto piše Šahin: “Nedostatak racionalnog znanja kreatora ukrajinske privatizacije nadoknađivan je uz preporuke koje su dobijane od zapadnih konsultanata koji su preplavili Ukrajinu, kako bi joj ‘pomogli’ da dostigne navodno visoko razvijeni nivo savremene civilizacije.”

Jedan od takvih konzultanata, zapravo najpoznatiji od njih, bio je Jeffrey Sachs koji je devedesete bio ekonomski savjetnik vlada Poljske i Jugoslavije, te zatim jedan od kreatora takozvane šok-terapije u Istočnoj Europi. Njegov programatski tekst iz 1990. “lenjinističkog” naslova “What is to be done?” dostupan je u arhivi The Economista. Tamo on odmah kaže da se vlade istočnoeuropskih zemalja trebaju odreći svakog oklijevanja, ili ideja o nekakvom “trećem putu”, te krenuti “ravno prema zapadnjačkoj tržišnoj ekonomiji”. Naravno, u tekstu on zaziva i transparentnost (tko ne bi?), ali i izričito savjetuje brzinu tržišne transformacije (“Governments must devise mechanisms that are rapid, but also transparent, for selling the firms.”). Da bi dočarao nužnost brzine procesa on se služi ovom slikom: ne možeš preskočiti ponor u dva skoka (“You don’t try to cross a chasm in two jumps”).

Tu, u biti, sve piše. Skok naglavačke u privatizaciju tu je zapravo programiran. Sav kaos koji je nastao već je tu posve predvidljiv. Da se danas u bilo kojoj zemlji – recimo Švedskoj – odjednom proglasi brzinska prodaja svega državnog (ili društvenog), pa i tamo bi nastao kaos i temeljita korupcija, a kamoli ne u državama koje su bile posve institucionalno i zakonski nepripremljene, te pritom još lišene ikakvog značajnog privatnog kapitala. Političari su trebali odlučivati, zapravo masovno “prodavati” opću imovinu po turbosniženim cijenama (jer opća rasprodaja sama po sebi snižava cijenu – plus u situaciji bez kapitala). Dakle, očekivalo se da vlast organizira sezonsku rasprodaju i pritom ostane nekorumpirana? Da li se moglo pretpostaviti da će zavladati ova logika – ako već prodajemo po turbosniženim cijenama, zašto i mi ne bismo nešto kupili, ili dobili svoj dio … Kao, očekivalo se da će političar serijski prodavati zlatne koke i pritom živjeti od plaće? Korupcija i krađa tu nastaju po čistoj situacijskoj logici i nije potreban neki naročito lopovski mentalitet da bi ta logika zavladala (stoga su priče o mentalitetu, kao i obično, promašene). Tko to nije mogao predvidjeti?

Naravno da se one koji su u tome sudjelovali na terenu ne treba abolirati. Ali to nije tema ovog teksta – tema ovog teksta je to kako je uopće tranzicija zamišljena… A možemo se pitati i zašto.

Na ovaj plan (“preskakanje ponora u jednom skoku”) zasigurno je utjecala želja Zapada da odmah demontira postojeći sustav i društvo, da se ni slučajno ne bi mogao dogoditi “povratak na staro”. Time je zapravo ponor stvoren prema natrag (prema starom), više nego što je preskočen. Nakon što je proces brzinski pogurnut, povratka nije moglo biti. To je bilo (politički) važno.

Drugo što je djelovalo na ovakav koncept tranzicije jest ekonomska filozofija neoliberalizma – s politikom privatizacije, liberalizacije i deregulacije – koja je u doba osamdesetih već dominirala i na samom Zapadu, a kojoj se, eto, zatim jeftino otvorio i Istok.

Istok (naravno i jugoistok) time je naglavačke bačen, ne u bilo kakav kapitalizam (svakako ne “švedskog” tipa), nego u tranzicijski neoliberalizam, i to bez ikakvih kočnica, te je Istok postao po mnogočemu “neoliberalniji” od Zapada gdje ovakav masovni privatizacijski udar nigdje nikad nije napravljen (a društvo i država također posjeduju štošta).

Naravno da ovaj proces suštinski mijenja društvo i njegov moral, naročito moral elita koje su praktički postale pljačkaške elite. Šanse takvih društava “za transparentnost” zaista su mizerne.

Tranzicijska šok-terapija pa i privatizacijski grabež bile su “umekšane” samo tamo, primjerice u Sloveniji, gdje su je određeni ljudi u vlasti donekle blokirali proces, poput Jože Mencingera, slovenskog ministra ekonomije 1990.-91., čiji je privremeni otpor šok-terapiji sustavu dao ponešto vremena za suvisliju institucionalnu organizaciju procesa. Tamo gdje nije bilo otpora, nego je, štoviše, bilo ideološkog poleta i žarke želje za obračunom sa starim sistemom – tamo su se stvari događale bez otpora, na brzinu i bespovratno, kao što je i predviđeno. U tu svrhu bio je nužan neupitni prezir spram socijalizma i njegove ekonomije – sjetimo se samo posprdne priče o “mastodontima” (tj. velikim, kompleksnim tvrtkama tipa Končar), i to, zamislite, u vremenu multinacionalnih korporacija. Taj neupitni ideološki obračun bio je nužan dio procesa tranzicijske privatizacije – njegov saveznik i propagandna pratnja, jer jedino je tako cijeli proces narodu mogao biti prezentiran kao oslobođenje – naravno, od “aveti prošlosti”– s tim što je nekako prešućeno da to oslobođenje znači i oslobođenje naroda od imovine.

Odatle temeljne podudarnosti između privatizacije u Ukrajini i Hrvatskoj. Lokalne kabadahije mogli su posebnim perverzijama “obogatiti” proces, u čemu su se, naravno, i izvještili. Oni su “izravni počinitelji” na terenu i ne treba ih abolirati. No, kad razmišljamo u kontekstu cijele Istočne (“postkomunističke”) Europe, te o krovnom dizajnu cijelog procesa, ima tu svakako i elemenata “zapovjedne odgovornosti” na drugim razinama, koje se iz perspektive lokalnih prepucavanja slabo vide. A u igri je isti onaj neoliberalizam koji funkcionira, po praktički istoj ideološkoj logici, i danas, tako da ovo nije tek priča “o povijesti”.

Ukratko – tranzicija je, što se privatizacije tiče, tako zamišljena da je sve što se dogodilo zapravo predvidljiv dio programa. Kako je zamišljena, tako je i ispala. Govoriti o “grešci” znači, na neki način, zamagljivati osnovnu intenciju. Ta magla zapravo omogućuje da se i danas na pitanje “What is to be done?” – praktički, kao u sapunici, odgovara: “To be continued.”

 Maribor 2012/zivljenjenadotik


Autor 11.6.2012. u 13:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija