Zašto odbijam navijati za Hrvatsku

Izdvajamo

• Kako u hrvatskoj reprezentaciji na žalost nemamo moralnu i ljudsku veličinu tipa Johana Cruyfa ja kao navijač, nogometni fanatik i dijete njegova vremena, odbijam navijati za tu i takvu reprezentaciju, jer me tako naučio veliki Johan, najveći nogometaš svih vremena, ali i najveći čovjek svih vremena, što je puno bitnije. Odbijam navijati za takve igrače i takve ljude koji slave sa kriminalcima, politikantima i jednom sredovječnom damom koja očajnički pokušava dobiti još jedan mandat preko ukazane joj prilike.

Povezani članci

• Miloš Vasić: Muke udovice Cece
• Poluge moći u sustavu obrazovanja
• TERORIZAM I MEDIJI: Mnogo straha i malo objektivnosti
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (27): HVO je onesposobio Stari most dan prije rušenja
• Tetka Meja
• Esad Bajtal: Smrtonosni otrov govora mržnje u javnom prostoru

foto: FB

“Kvaliteta bez čovječnosti je besmislena. Rezultat bez kvalitete je dosadan.”

Tog dana kada sam došao na svijet Hajduk je na svom Starom placu igrao pripremnu utakmicu za nastavak proljetnog dijela sezone 1971/1972. Stariji Splićani se slažu da će upravo ta sezona biti ključna i da će utrti put onoj slavnoj koja će pomesti sve pred sobom koju godinu kasnije. Vilson Džoni, Dragan Holcer, Petar Nadoveza bili su okosnica te momčadi koja će na koncu tu sezonu završiti na desetom mjestu, Hajduk će prvu prvenstvenu remizirati kod OFK Beograda i izgubiti u Mostaru sa 4:1, no to ionako nije bilo važno. Generacija na zalasku rekla je svoje, a Slaviša Žungul, Jurica Jerković, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Brane Oblak u novoj sezoni 1973/1974 odvest će „Majstora s mora“ konačno do toliko željene titule.

Tog dana kada sam došao na svijet u Split je došla C. Zvezda i majka se ne sjeća kako je ta pripremna utakmica završila. Ono što pamti jest kako su doktori stajali na prozorima starog rodilišta i gledali utakmicu, kao i mene koji sam na njenim grudima slušao huk sa Starog placa. Cijela moja generacija rodila se u tom starom rodilištu i barem pola nje inficirao je nogomet sa dolaskom na svijet. Nogomet kao igru i plemeniti sport tako su mnogi u Splitu upoznali i prije lica svojih majki. Nogomet kao igru, navijače kao kulisu te igre generacije Splićana upoznali su u prvim sekundama svog postojanja. No nogomet s tim nije nestao iz naših života. Dapače. Nogomet je, barem što se ovog mog tiče, postao sastavni, ako ne i ključni dio, kako odrastanja, djetinjstva, tako i doba adolescencije, a boga mi i dobrog dijela ovoga sada kojeg živim. Moj Hajduk će vratiti te sezone Veležu milo za drago, moj Hajduk savladat će Rijeku u predzadnjem kolu i u onoj šokantnoj utakmici u sarajevu sa 1:2 postati napokon prvakom Jugoslavije.

Nogomet koji je igrao Hajduk Tomislava Ivića bio je avangarda. Nogomet koji sam gledao stisnut na žicu istočnog stajanja bio je nogomet kakvog nitko do tada nije igrao. Taj nogomet, kasnije će ga struka nazvati „totalnim“ igrale su samo dvije ekipe u Europi, Hajduk iz Splita i Ajax iz Amsterdama. No taj plemeniti sport imao je i svoje opsesivne navijače, među koje smo svakako spadali ja i moj djed koji nismo tih kasnih godina sedamdesetih izostali niti jedan trening, kamo li utakmicu u Splitu. Bila kiša, snijeg ili pržilo sunce, imali smo vazda isti ritual popodne. On sa „svojima“ na tribini, ja sa „svojima“ tik uz žicu korner zastavice Starog placa. Ono „svojima“ ne govorim iz kurtoazije, moje djetinjstvo zbilja je imalo svoje kolose, svoje idole i heroje, a oni su uglavnom bili prvotimci Hajduka.

No jedan je nogometaš sam pojam nogometa i samu njegovu veličinu, nama koji smo zaljubljeni u igru, pokazao većom od same igre. Johan Cruyf tih je godina sa svojim Ajaxom tri puta za redom osvojio Europu. Njegove godine u Ajaxu svijet će zapamtiti kao Cruyfovu eru, ili kao eru totalnog nogometa, a sam Tomislav Ivić za Cruyfa će kazati kako je to igrač koji nogomet nije igrao, već se nogometa sa lakoćom igrao, lepršavo i atraktivno, i uz njeg a je svaki igrač bio 40 posto bolji. Totalni nogomet koji će Tomislav Ivić uvesti u maleni Split i postaviti taj grad na kartu Europe, zapravo je nogomet čija je filozofija bila kako bilo koji igrač može igrati na bilo kojoj poziciji u momčadi, tj. kako svi igrači mogu igrati na svim pozicijama bez obzira na dosadašnje shvaćanje nogometa kao šahovski složene igre.

Fizička sprema, tehnički i taktički ujednačena obuka, psihološka priprema, Tomislavu Iviću na koncu su dale momčad koju je mogao imati na raspolaganju pojedinačno doslovno na svakom mjestu. Polivalentnost koju je stvorio po uzoru po nizozemskoj „špranci“ Tomislav Ivić je iskoristio da se prošeta Jugoslavenskom ligom, te u stilu Rinus Michelsova Ajaxa, zareda i do četrdeset utakmica bez jednog jedinog poraza. 1974. Godina bila je ključna za totalni nogomet jer su se Nizozemci ukazali na svjetskoj smotri. Haan, Rep, Rensenbrink, Van Hanegen, Krol, Neeskens i dakako Cruyf i fizički i taktički, a najviše umno ( stalnom rotacijom i promjenama mjesta na terenu) razvalili su dosadašnje shvaćanje nogometa kao jednostavne igre. No ono najkompliciranije što je uveo Ajax bio je sam Johan Cruyf. Nogometaši su kao što znamo jednostavni ljudi. Sportaši su to koji uglavnom u ključnim godinama svog života ovise ili o svojim roditeljima, ili o svojim managerima. Cruyf je srušio i tu ustaljenu dogmu. Uvijek izravan i uvijek glasan, Johan Cruyf zapanjio je svoje sunarodnjake svojim stavovima o raznim društvenim pitanjima, a najviše o borbi za prava potlačenih, za prava manjina konkretno Katalonaca koji su stenjali pod čizmom generala Franca. Namjerno sam otišao u Barcelonu, kazat će zgranutim novinarima, i za puno manje novaca, zbog potlačene manjine u Španjolskoj. Da će i konkretizirati svoj stav potvrdio je već u proljeće 1974 godine kada je nakon 14 sušnih godina doveo Barcu do naslova sam razbivši Real sa 5:0. Da kraljevini zada konačan udarac te iste godine rađa mu se sin kojem daje ime Jordi, po katalonskom svecu zaštitniku. No ono što će napraviti Johan Cruyf četiri godine kasnije zaprepastit će cijeli svijet, a mene, dječaka opsjednutog nogometom, odrediti zauvijek kao čovjeka.

Na Svjetsko prvenstvo u Argentini, u zenitu svoje karijere, Johan Cruyf je odbio otići. Nizozemsku opsjednutu nogometom šokirao je njihov voljeni kapetan kojeg su svi vidjeli kako diže pehar prvaka u finalu u Buenos Airesu. Sama atmosfera u Nizozemskoj bila je uzavrela tih dana jer se s pravom očekivalo njihove miljenike u finalu, do kojeg su na koncu i dogurali, ali bez Cruyfa. Genije koji je zaludio naciju 74, odbio je igrati za svoje Oranje i izvjestio je zgranutu naciju kako ne želi i ne može igrati nogomet u zemlji u kojoj se na tako brutalan način propagira fašizam i krše ljudska prava, posebno prava manjina. Mundijal u Argentini, ne zaboravimo, trebao je biti kruna Cruyfove karijere, no on je mrtav – hladan odbio igrati u zemlji kojom vlada desničarska hunta i koja otvoreno propagira i veliča fašizam. Nizozemce je još peklo onih 1:2 na finalu protiv Breitnerove Njemačke 1974, no „Leteći Holandez“ je ostao neumoljiv.

Ti dani, a opistat će ih kasnije sam Cruyf, bili su pravi pakao i za njega i za njegovu obitelj. Doslovno nismo mogli izaći iz kuće po cijele dane, a prijetnje smrću bile su nam svakodnevica. Mirna, pitoma Nizozemska podivljala je zbog jednog običnog „izdajnika“ i „mrzitelja svega nizozemskog“, u svlačionicu Ajaxa upadali su i predsjednici i političari, no Cruyf je ostao neumoljiv. „Nogomet nije samo igra, nogomet je mnogo više od igre, način života, filozofija, a život se ne sastoji od kvadrature terena već od onoga kako ga i na koji način živimo. Ja ne mogu takve stvari zanemariti, ja sam prije svega čovjek, a zatuim nogometaš i kapetan svoje reprezentacije“, kazat će Johan Cruyf i svim svojim sunarodnjacima pokazati kako moraju prije svega biti ljudi, a nakon toga navijači.

Johan Cruyf ostavio je veliki pečat mom djetinjstvu, ali i mom životu uopće. Kao i besmrtni Muhammad Ali taj mi je nasmiješeni nogometaš pokazao koliko je u životu važan sport, ali da nikako nije najvažniji. Možda je najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali i dalje sporedna, kazat ću danas sam sebi pred utakmicu koju ću potpuno ravnodušno gledati, ili je čak uopće neću niti pratiti. Hrvatska je zemlja koja otvoreno veliča i propagira fašizam. Hrvatska je zemlja koja ima političare, predsjednicu, stranke na vlasti koje ne priznaju holokaust, kao što ne priznaju ulogu svog naroda u istom.

Hrvatska je zemlja koja se od strane svojih stanovnika, njiih više od 400 000, očitovala kako želi smanjiti prava svojim manjinama, te ih tim činom svrstala u građane drugog reda. Nikakva euforija, nikakvo politikanstvo ili društvena histerija ne mogu umanjiti ramjere tih užasnih činjenica. Osim njih, Hrvatska je zemlja koja diskriminira prava radnika, guši temeljne ljudske slobode, zatire slobodne medije, a po stupnju demokratičnosti drži neslavno začelje na ljestvici zemalaj Europe. Istom tom Hrvatskom vladaju korumpirani politiačri, među kojima su i osuđeni kriminalci i pomahnitala predsjednica koja je u više prigoda isticala svoje skandalozne profašističke stavove, nacionalizam i potpuni izostanak empatije prema manjinama, njihovim elementarnim ljudskim pravima.

Kako u hrvatskoj reprezentaciji na žalost nemamo moralnu i ljudsku veličinu tipa Johana Cruyfa ja kao navijač, nogometni fanatik i dijete njegova vremena, odbijam navijati za tu i takvu reprezentaciju, jer me tako naučio veliki Johan, najveći nogometaš svih vremena, ali i najveći čovjek svih vremena, što je puno bitnije. Odbijam navijati za takve igrače i takve ljude koji slave sa kriminalcima, politikantima i jednom sredovječnom damom koja očajnički pokušava dobiti još jedan mandat preko ukazane joj prilike.

Takvoj nacionalnoj vrsti ja na žalost ne mogu pružiti svoje navijačke usluge. Takvoj nacionalnoj vrsti ja mogu samo citirati velikog Johana Cruyfa:

“Kvaliteta bez čovječnosti je besmislena. Rezultat bez kvalitete je dosadan.”