Zašto Sarajevo Film Festival?

Autor 19.7.2012. u 18:54

Zašto Sarajevo Film Festival?

Mislim da je Sarajevo Film Festival kratkoročna, ali blagorodna kompenzacija za sve nedaće, nesreće i neimaštinu, materijalnu i duhovnu, ovog Grada i ove Bosne.

Prije par dana me je jedna strana novinarka upitala šta mislim o SFF-u. Evo šta: SFF je jedini autentično pozitivan kontekst u kojem se Bosna bilo gdje u svijetu spominje. Kad se radi o strancima, koji se tako rado šetaju po crvenim tepisima ovog svijeta, kad se spomene Bosna, sve je u “nevinim” političkim rukavicama, ali uvijek uz okretanje glave popraćeno “nerazumijevanjem”: zašto li “BiH” čuči tamo gdje jeste, a počela je zaudarati?

Bosancima je SFF donio posao i u globalnoj besparici omogućio neku zaradu, kakvu-takvu, svim vrstama uposlenih na SFF-u, a njih je ukupno nekoliko stotina. Hotelima, hostelima i prenoćištima, dućanima, restoranima, kafeima, kinima, prometu, od taksija do avioprijevoznika, različitim vrstama subjekata u industriji zabave, koje su povezane sa raznovrsnim uslugama, turizmu kao takvom, napunio je probušene džepove. Donio je svima druge i drugačije teme, usmjerenja i uprizorenja, makar za deset dana. SFF je za Bosnu ono što je pobjeda na EURO 2012. za propalu Španjolsku. Ne mijenja puno, ali znači ogromno. SFF nudi i daje energiju, kao svjetlo, u totalnom mraku tunela bez izlaza – u kojem se našla tisućljetna Bosna, i u 20 godina postala endemska (ružna) posebnost svoje vrste, kao čovječja ribica.

Šta je SFF 2012. pokazao, je li ičemu ikoga naučio?

Na ovogodišnjem Festivalu smo u filmu “Sreća” Amerikanca Todda Solondza mogli vidjeti, a posebno – ko je htio i naučiti – kakvi su ljudi. I to svugdje, u Americi, ili na nekom toplom otočju, čije ime znaju samo njegovi rijetki stanovnici. Vidjeti i pomiriti se s činjenicom, mada izgled vara, da smo svi, u nekom dijelu sebe, bolesni, perverzni i opasni po okolinu. U filmu “A gdje sada” Libanonke Nadine Labaki smo mogli razabrati vrlo rječitu lekciju: kako se treba ponašati kad rat pomrsi sve račune. Prekine prirodan tok stvari i ubije ti vlastito dijete. Većinom je ovako: žene rađaju, a muškarci ratuju. A smisao je život, a ne ubijanje. Svi frustrirani, iskompleksirani i nerealizirani muškarci ovog svijeta, od Nerona, koji je zapalio Rim, do Jadića Mladića, koji je spalio plodnost generacija i decenija Balkanskog poluostrva, mogu uzeti recept za lijek od bilo koje, a najbolje je od vlastite majke. U filmu “Ljubav”, Mihaela Hanekea – Zlatne palme ovogodišnjeg Cannesa, mogli smo vidjeti kako bi, da je puste sreće, trebao izgledati kraj svakog života. U poznim godinama svima ostaje samo – nježnost. U francuskom filmu “Nedodirljivi”, koji je do suza radosnica doveo sve gledatelje u Otvorenom kinu, a bilo je mnogo onih koji su stajali, vidjeli smo šta zdrav duh može uraditi bolesnom tijelu. Film, utemeljen na istinitoj priči, pokazao je kako je neopterećeni, neobrazovani i nezaposleni Crnac postao jedini spas prebogatom, blaziranom tetraplegičaru. Nije smiješno, ali jeste beskrajno duhovito, i podsticajno.

Imala sam privilegiju vidjeti “Mađarsku 2011” Béle Tarra i sarajevski pendant, vanredni “Krupno u totalu”, Mungiov “Iza brda” i turski “Glas mog oca” – prave male dragulje u SFF-ovoj niski dragocjenosti 2012. Ali najkorisniji film koji sam gledala je dugometražni dokumentarni film “Otpad”. Tu o našoj okolici, prepunoj otrovne plastike, i o budućnosti Zemlje, govori Jeremy Irons. Nije prvi put da nas je ovaj Oskarovac i počastio svojim prisustvom u Sarajevu. Film “Otpad” bi SFF trebao prikazati u svim školama Bosne i Hercegovine. I šire, mnogo šire.

Eto zato poštujem i podržavam Sarajevo Film Festival: jer je jedinstvena, a odlična reklama za Bosna i Hercegovinu. Istovremeno je profitabilna razbibriga i poučna, a pristupačna razonoda. Ko ovdje može bolje?

Oslobođenje

Autor 19.7.2012. u 18:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija