Zašto se Dubrovnik boji svog fašizma?

tačno.net
Autor 7.6.2015. u 10:05

Zašto se Dubrovnik boji svog fašizma?

Tako je stvoren savršen obrat: da bi spriječio navodno vrijeđanje muslimana i eventualni posljedični terorizam (sic!), župan je zabranio predstavu i time spriječio lokalne fašiste da se u skladu s vlastitom tradicijom nastave obračunavati s lokalnim muslimanima, Srbima, Židovima…

Piše: Stjepan Grbić

Početkom 1990-ih godina sadašnji župan Dubrovačko-neretvanske županije Nikola Dobroslavić nije razmišljao o posjećivanju koncentracijskih logora u Hercegovini, u kojima su Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane držali hiljade zatočenih muslimana. O istim logorima vjerojatno nije razmišljala ni tada maloljetna ni kasnije punoljetna Ivana Medo Bogdanović, sadašnja ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara.

Dvojac je to koji je, uz zastupnike Gradskog vijeća, odlučio zabraniti predstavu “Elementarne čestice”. Zabrana je uslijedila kao posljedica županovog obrazloženja da ista predstavlja sigurnosni rizik te da bi “vrijeđala naše sugrađane” i tako “poremetila međureligijske odnose i uopće ugrozila imidž Dubrovnika kao tolerantne i sigurne destinacije”. Kako navedenom dvojcu, kao i zastupnicima Gradskog vijeća koji su jednoglasno odbili financirati dodatno osiguranje predstave, nisu smetale hiljade muslimana u logorima, a kasnije ni njihova prava kao žrtava, potrebno je spoznati odakle iznenadna briga za muslimansku manjinu i međureligijske odnose.

Prema ranijim izjavama imama Salkan ef. Herića, Islamska zajednica u Dubrovniku je pretrpila mnoštvo vandalizama i barbarizama. Oni su uključivali paljenje zastave, provalu, podmetanje požara, ispisivanje velikog slova U i križa, i tako dalje. No, da međureligijski odnosi ne bi bili ograničene poremećenosti, možemo se prisjetiti kako su i drugi “naši sugrađani” bili izloženi ekumenskom dijalogu. Tako su npr. 2013. godine nepoznati vjernici na pravoslavnoj crkvi ispisali “Srbe na vrbe” i veliko U s križem. U isto vrijeme na periferiji grada je osvanuo grafit s eshatološkom porukom “Srbe U Jasenovac”. Poznat je i slučaj katoličkog svećenika Miljenka Babaića, koji je prilikom otvaranja graničnog prijelaza prema BiH na Brgatu prokleo “sve koji oproste neprijatelju” te zapjevao ustašku budnicu “Evo zore, evo dana”. Isti svećenik će te iste godine s oltara novinarima poručiti da su “neprijatelji hrvatskog naroda, sinovi generala KOS-a, sinovi mudžahedina”. Godine 2011. lokalni medij “Dubrovački vjesnik” će se čuditi kako se na Stradunu prodaju majice i gaće, “kao da ste došli na Baščaršiju, a ne nasred Straduna”. Godine 2014. dubrovački kantautor Ibrica Jusić će izjaviti: “Nitko nije plato Srđa nazvao pravim imenom, a pravo ime je da se gore radi prvi židovski kibuc na Balkanu. Pogledajte tko najviše kupuje nekretnine u Gradu pa ćete vidjet. Oni ustvari grad pripremaju za svoj dnevni boravak”. I tako dalje, i tako dalje.

Srbe-na-vrbe-grafiti-u-Dubrovniku-2

Grafiti na zidu pravoslavne crkve u Dubrovniku, foto: RSE

Da ne bismo dalje navodili primjere skladnih međureligijskih odnosa u Dubrovniku i da istodobno ne bismo prepisivali rasističke sintagme s lokalnih portala, možemo zaključiti da je župan Dobroslavić odlučio zlo-upotrijebiti kulturu kako bi lokalnim fašistima uskratio mogućnost emancipacije. Ne poznavajući Houellebecqovo djelo, a poznavajući stanovništvo županije kojom upravlja, posegnuo je za mjerom predostrožne tolerancije kako bi spriječio eventualno nasilje. Riječ je o specifičnom tipu tolerancije koji koristi represivni aparat da bi umjetnicima oduzeo pravo na slobodno izražavanje i umjetničku slobodu. Tako je stvoren savršen obrat: da bi spriječio navodno vrijeđanje muslimana i eventualni posljedični terorizam (sic!), župan je zabranio predstavu i time spriječio lokalne fašiste da se u skladu s vlastitom tradicijom nastave obračunavati s lokalnim muslimanima, Srbima, Židovima…

1378201898TPN_3323

Foto: Tonči Plazibat

Kultura je u tom slučaju poslužila samo kao medij sretnog razračunavanja. Zabranivši predstavu, župan je lokalnim fašistima bezobrazno uskratio realizaciju njihovih ljudskih potencijala. U lokalnom kontekstu uglavnom mimetična, kultura je poslužila kao mimikrija isključivosti, agresije i regresije.

S jedne strane, kultura u Dubrovniku postoji kao strategija bezidejnosti (Dubrovačke ljetne igre) i mimetičkog lopovluka (sadašnja kandidatura Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture plagijat je programa i strategija kojima se Art Radionica Lazareti godinama bavila i pokušavala ih hipostazirati). S druge strane, ona opstoji kao permanentno isključivanje drugih i drugačijih. Vojnovićevi “Lazarevo vaskrsenje” i “Smrt majke Jugovića” te djela Milana Milišića zorni su primjeri kako se prešućivanjem homogenizirao “čisti” nacionalni književno-dramski korpus. Neki od onih koji su u tom prešućivanju sudjelovali, na primjer Matko Sršen, danas povodom svoje nove predstave govori ovako: “Preneražen sam da je Milan skoro pa izbrisan s naše kulturne scene i upravo ga zbog toga treba scenski oživjeti”. Zašto ga u zadnjih 25 godina nije postavljao na scene hrvatskih kazališta, pa Milišića danas ne bi ni trebalo oživljavati, redatelj Sršen ne kaže. O istom ne kaže ni ravnatelj Kazališta Marina Držića, Ante Vlahinić: “Čini se da je Milišićevo lik i djelo na neki način zapostavljeno, nekako kao da mu do sada nismo davali posebno značenje, a to opet izaziva nekakvu gorčinu”. Sjetimo se da je rečeni ravnatelj tri mjeseca prije dolaska na tu funkciju, točnije 5.8.2014., dakle na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i protjerivanja 200.000 Srba, premijerno predstavio domoljubnu scensku igru “Ratni dnevnik”. Stupivši na novu funkciju, svoj mandat je započeo “Prikazanjem muke Isusove”. Dnevnici, scenske igre i muke njegovih realnih drugačijih sugrađana i suvremenika očito mu nisu izazivali nikakvu gorčinu niti bili scenski intrigantni.

Estra(pa)dirana između tradicije i potvrđivanja petrificiranog identiteta, između baštine i muzealizacije te između autohtonosti i nacionalne čistoće, kultura u Dubrovniku predominantno postoji kao izraz samocentrirane zatvorenosti i moćne isključivosti drugačijih i “tuđih” te kao odraz nemoći “naših” vlastitih potencijala. Ona postoji kao refleksija segregacije, marginalizacije i kastracije s jedne, te impotencije i po(d)bačaja s druge strane.

“Gradsko vijeće izražava zabrinutost zbog skandala oko Elementarnih čestica, predstave Ivice Buljana i autora Michela Houellebecqa. Izjave i spomenuti angažman Michela Houellebecqa smatramo da nisu u skladu sa dubrovačkom tradicijom (…), kazala je u ime HDZ-a vijećnica Sanja Putica, inače ravnateljica dubrovačke gimnazije.”

“Tako je Esad Čustović, vijećnik Dubrovačke stranke u lijevoj koaliciji zaključio kako se radi o predstavi koja nije u skladu sa Igrama jer je vulgarna, a u njoj se, kazao je, pojavljuju scene koje graniče čak i sa pornografijom.”

Dakle, prema Dubrovačkim ljetnim igrama, festivalu koji je u ovom slučaju još jednom pokazao odsustvo autonomije i zavisnost od politike, te prema zastupnicima u dubrovačkom Gradskom vijeću, jedna će predstava biti zabranjena zato što “nije u skladu sa Igrama” i zato što izjave i angažman autora te predstave “nisu u skladu sa dubrovačkom tradicijom”. Vidjevši o kakvoj tradiciji je riječ i kakav međureligijski i kulturni sklad vlada Dubrovnikom, preostaje nam pitati se što to ne valja s pornografijom.

Post scriptum: da kulturno-politička nastranost sa zločinačkom prošlošću ne bi bila limitirana, pobrinuo se jedan medij. Naime, odbivši objaviti gorenapisani tekst, Tportal je svoju odbijenicu obrazložio činjenicom da su rečenu temu već obradili te da će se njom i dalje baviti. Njom su se doista nastavili baviti i to na način da su o sigurnosti zabranjene predstave pitali Matu Laušića, generala pukovnika u mirovini. Čovjek je to koji je u ratno doba radio kao zapovjednik Vojne policije, čiji su pojedini pripadnici odgovorni za mučenja, silovanja i ubojstva civila u Lori i Kerestincu. Kao zapovjednik, Mate Laušić nikada nije odgovarao za zločine koje su počinili oni kojima je bio nadređen.

I tako, dok županu Dobroslaviću muslimani u hercegovačkim logorima nisu predstavljali vitalne suučesnike međureligijskih odnosa, danas mu služe kao manipulativni alibi za zabranjivanje jedne predstave. Dok umirovljenom generalu Laušiću Srbi mučeni, silovani i ubijeni u hrvatskim logorima nisu predstavljali ništa nego vitalan cilj etničkog čišćenja, danas mu manjine služe da komentira njihovu navodnu ugrozu povodom jedne predstave. Ni jedno, ni drugo ne bi bilo tako minuciozno izvedivo bez medija kao što je i Tportal.

tačno.net
Autor 7.6.2015. u 10:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija