Zašto si tako nervozna?

Nenad Bunjac
Autor 10.6.2021. u 11:29

Izdvajamo

  • Ponekad imam dojam štono bi rek'o moj duhoviti drugar Milenko, da „što ne dotuku epidemiolozi, satrati  će seizmolozi“. Osobno, imam potrebu se duboko ispričati urbi et orbi za svaku svoju samovolju, bahatost ili slabost, primiti pomirljivo kaznu, ali da bi se to dogodilo Državi potrebno je iščupati joj utrobu. Ona ne raste nego divlja kao metiljavac,  postaje sve glomaznija i gladnija. Strašne su to nemani.

Povezani članci

Zašto si tako nervozna?

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Za opće dobro, potrebno je reagirati na svaku nepravdu, ispraviti poluistine koliko god bile krive Drine i nisu ovi retci Poslanica Korinćanima nego brutalan presjek stvarnosti. Život je fluidno stanje, ponekad je potrebna privremena, a ponekad trajna anestezija. Zbacimo jaram jarosti koliko god da bol, pogledajmo u te oči.

U dosadno nedjeljno poslijepodne, u dom mi je nahrupio prijatelj, strovalio se u naslonjač kao da je pješke došao iz Nagorno Karabakha, bubnuo paket limenki piva o stol i u dahu održao monolog biblijskih razmjera. Veli, „pitam ja nju, zašto si već danima tako nervozna od zore do sumraka? Probudiš se i odmah tražiš nevolje koje ne možeš riješiti. Pitaš me gluposti, gdje je moja četka, kremica, crvene gaćice? Kako bih ja to znao ako se ne spotaknem o njih, gaćice ti ne nosim. Zijaš stalno, demonstrativno pališ i gasiš svjetlo, odeš, niti ritualni caffe ne popijemo zajedno. Kada zoveš, sva si puna briga, jesi li nahranio mace, pasti će kiša, pokupi robu, bauljam sveden na najmanju mjeru čovjeka i molim Allaha, Isusa i Krishnu da ne donese poštar neki bjesomučni račun, poziv na sud ili pristignu loše vijesti. Kada konačno stigneš, a sunca više nema, jedino ostaje tvoja puna vreća problema. Zaspemo kao stranci, želio bih te podsjetiti da smo prije ove nevolje od života bili sretni na Elafitskim otocima, pričao sam ti o ljudima koji su pod barjacima ginuli za ideale, sjećaš li se kako smo bježali od čuvara? ? Slušam dugo u noć kako duboko dišeš i to mi je jedina ugoda jer znam, ali ne poznam razlog zašto ćeš se sutra opet probuditi nervozna.“

Dobro, prika, slušaš ti mene?

Jok, kod druge rečenice sam skrenuo kod Jupitera oštro udesno. Čovječe mili, osobno sam pisao taj monolog, radim na petom nastavku, ali mi je nešto drugo palo na pamet.

Postoji davno popularna astrofizikalna tlapnja kako je „mikrokozmos samo replika makrokozmosa“. Stvarnost poput babuški, od najveće prema najmanjoj. I dobri moj nesretni čovječe, podigni glavu iz tmine svoje sudbe  i vidjet ćeš sve glave hude koje te gone.

Ti si planet, sve ostalo je orbita. No, postoji logika unutarnjeg poretka.

BLAŽENA ZEMLJA JUNKIEA

Sjećam se kad se pila C kafa i djeca igrala mirno usred dubokog mraka. Laži su bile česte, ali zaštitničke, bijele. Sjećam se i priča o Hesperiji, krajnjoj zapadnoj zemlji u kojoj je obilje toliko da je totalno glupo kačit’ se oko para. Svi su istinu znali i prihvaćali.

Danas postoji samo svakidašnja jadikovka, nisam izuzetak. Otvorim oči, a u izdržljivu materinu još sam živ i dok se moja probava budi, čitam medijsku galamu o ekonomskom pandemijskom dobu, Milijun ljudi ostat će bez posla, zbogom ljubavnice i roštilji nedjeljom. Država „ ne smije i mora“, kakav nepismeni kontrapunkt, novčano dotirati javni, privatni i ćaćin sektor da bi opstala. U suprotnom, zadužit ćemo se još koju milijardu eura na račun naše djece ako tko prihvati otrcane državne obveznice.

I narod kao da ima golemi joint u ustima i prima intravenozno heroinsku otopinu poput infuzije, Hm, dobro, tko ga jebe, fino puca stvarnost, ajde dijeli više te karte.

Budimo načisto. Hrvatska je izrasla iz dobre ideje, ali odgojena u humusu zločina, laži i korupcije. Živom su je održali mali, čestiti, radišni ljudi i umjetnici, upravo oni koji su prvi na zubu pohlepnika. I radnici, njih 1 506 732 koji uzdržavaju cijelu državu. Hrane 1 200 000 umirovljenika.

I mogu ja razumijeti brige hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, iako privatno za tog snobovskog skorojevića nemam dobrih riječi. Treba izaći pred naciju kao svojedobno Ivo Sanader i reći „ odsad smo u banani“. Nema Šengena, nema izvanrednih europskih novčanih dotacija, jebemo se za sitne pare, upravo varamo na epidemiološkim testovima kako bi spasili turističku sezonu. Zadužujte se jer vam mi sigurno nećemo dati pare. I da, nema više opijata, seciramo in vivo.

No, zato imamo igračaka za sav narod zaostao u razvoju.

IZA MENE NEĆE OSTATI BIJELI RUČNIK U RINGU

I sad, što je najluđe, kad se pokrenula crna hajka nad capom di tutti capo, imam ljudsku potrebu braniti to nesretno, pretenciozno biće. Hrvatska je zabačena provincija, navodno mi je svaki peti prolaznik rođak, kad krene zla priča gotov si, skuhan, spržen u jedinici vremena. Nema tog mora koje će te oprati, čak niti duboko.

Pita me žena: „Jeli Plenky u menopauzi ili što već pa da tako stalno jeca?“ Prava se javila. Nije, pun mu je kufer, još ga onaj štemer s Pantovčaka koji zna svaku njegovu tajnu laganini prca.

Ne, zato smo mi u ofsajdu, on nije.

I pravo da vam velim, zabole me koja ih muka točno mori, ali da od svih državnih prioriteta poput kriminalnog pravosuđa, korumpirane državne uprave ili bolesnog zdravstva akteri hrvatskog političkog života se na pas mater svađaju gdje će biti obljetnica akcije „Oluja“, u Petrinji ili Kninu, pa to je da ti pamet stane. Btw, Knin je, prije crkvenog raskola, bio srpska vazalna tvrđava. Šta mi tamo točno slavimo, činjenicu da smo hrvatskim žiteljima pravoslavne vjere oteli grad? Budničara Thompsona, ubojicu Korade, granatiranje zbjegova? Kao ratni reporter bio sam sa ministrom Jarnjakom kad je pao Knin. Pripizdina, zvizdan, zmije i gudure, vode nema do Zrmanje. Fakat me ništa tamo nije dojmilo.

Drugi svjetski rat se prelomio tenkovskom bitkom kod Kurska i bacio Treći Reich na koljena. No, čak niti u Putinovoj Rusiji nitko ne slavi nad kostima poraženih, ali eto, mi smo se našli u kao glavni protagonisti u toj stupidnoj priči.

I šta da im ja velim što nije ispucano kroz cijev ili lansirano bejzbol palicom? Kažiprstom da im ukažem na onkologinju, „isplakala sam oči“ koja mi u dnevnom boravku pripovijeda razdiruće priča o djeci što umiru od ranih varijanti karcinoma i ističe kako je u zadnjih deset godina postotak oboljele djece od tumora u Hrvatskoj porastao za 500%?! Nema viška nula.

Nešto definitivno krivo radimo, a znam i što. Za početak, bijeli ručnik poslije mene neće ostati u ringu.

TRESE, LUPA, UDARA

Ponekad imam dojam štono bi rek’o moj duhoviti drugar Milenko, da „što ne dotuku epidemiolozi, satrati  će seizmolozi“. Osobno, imam potrebu se duboko ispričati urbi et orbi za svaku svoju samovolju, bahatost ili slabost, primiti pomirljivo kaznu, ali da bi se to dogodilo Državi potrebno je iščupati joj utrobu. Ona ne raste nego divlja kao metiljavac, postaje sve glomaznija i gladnija. Strašne su to nemani.

No, braćo i sestre, neka trese, lupa, udara, još nas nitko nije bacio u knockout. Za opće dobro, potrebno je reagirati na svaku nepravdu, ispraviti poluistine koliko god bile krive Drine i nisu ovi retci Poslanica Korinćanima nego brutalan presjek stvarnosti. Život je fluidno stanje, ponekad je potrebna privremena, a ponekad trajna anestezija. Zbacimo jaram jarosti koliko god da bol, pogledajmo u te oči.

I stvarno nemalo puta izgleda da je cijeli Kozmos smješten u mom noktu.

Evo, dere mi se jopet žena: „kad ćeš u krevet, dokad misliš pisati?“.

Dok dišem, baby. Nemoj samo biti nervozna, život je to.

Nenad Bunjac
Autor 10.6.2021. u 11:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija