Zašto smo zaboravili Stipu Šuvara?

Davor Krile
Autor 22.2.2021. u 08:12

Izdvajamo

  • Da ova zemlja i njezini politički predstavnici imaju dovoljno obraza, današnji studenti bi učili, istraživači kopali po knjiškim i novinskim arhivama, a Plenkovićevi ministri zasjedali u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici „dr. Stipe Šuvar“.

Povezani članci

Zašto smo zaboravili Stipu Šuvara?

Stipe Šuvar 

Danas je bilanca njegova doprinosa nacionalnim interesima i kulturnim fundamentima ovoga naroda u usporedbi s čitavim hordama Hrvatina, sjecikesa i pseudodomoljuba veoma lako mjerljiva: iza njih će ostati njihovi brojni privatni stanovi, kuće, tvrtke, limuzine, oteti pretvorbeni kapital i puni bankovni računi u zemlji i inozemstvu, a iza njega najkapitalnije ustanove hrvatske nacionalne pismenosti, obrazovanja i kulture.

Piše: Davor Krile – Slobodna Dalmacija

Da je živ, upravo bi navršio 85 godina. Da nije živio, Andrej Plenković ne bi imao gdje ugošćavati najviše EU birokrate, niti bi u pandemijskim uvjetima imao adekvatnu dvoranu za sjednice svoje Vlade. A slavna bi hrvatska kultura bila gotovo posve svedena na onaj Krležin čuveni „nacionalni mitos“, što se vjekovima sastojao „od  opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica; od tamburica o Božiću, od naivnoga klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, te od grobalja i zvonika.“

Stipe Šuvar bio je socijalist čiji su politički grijesi posve minorni u odnosu na njegove kulturne zasluge. Zemlju čobana, gusala i oderanih kozjih mjehova uzdigao je na razinu europskih muzejskih postava i kapitalnih kulturnih ustanova kao nitko prije, a – nažalost – niti poslije njega.

Svi hrvatski kulturni ministri u 30 godina samostalne i suverene spram njega su puki pozeri i filistri.

Bio je dijete sela i bio je zakleti nematerijalist i čovjek knjige. Prokleta perspektiva koja te tjera shvatiti vrzino kolo duboke pučke zatucanosti, gdje se jedino prosvjetljenje već stoljećima jeftino fingira s oltara.

Rezultat te spoznaje deseci su kapitalnih institucija što generacijama svjedoče o našoj narodnoj pismenosti, civilizacijskim temeljima i umjetničkim dosezima. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Muzej Mimara, državni Arhiv, Klovićevi dvori, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i Muzej sakralne umjetnosti u Zadru svoju današnju važnost i postojanje duguju upravo dr. Stipi Šuvaru, dežurnom komunističkom Belzebubu s pseudodomoljubnog tavana.

Sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku otvorena su također nekim čudom baš u njegovu mandatu. Hrvatska pismenosti, edukacije i napretka mu beskrajno duguje, no njezini ovlašteni predstavnici Šuvara već desetljećima radije etiketiraju „Bijelom knjigom“ i neuspjelom srednjoškolskom reformom, ako ga se nekad baš moraju sjetiti. Podlo brisanje Šuvareva imena iz nacionalne memorije više, međutim, govori o njihovoj sadržajnoj i mentalnoj golotinji, nego o ciničnome Stipi iz Zagvozda.

Dječak iz Zabiokovlja još kao gimnazijalac postaje i do kraja života ostaje, prostimibože, uvjereni komunist. Bio je među deset najboljih studenata Pravnog fakulteta u Zagrebu i jedan od najmlađih naših doktora znanosti. Još koncem šezdesetih u polemici sa Šimom Đodanom suprotstavlja se tezi da Hrvatska nazaduje u okviru Jugoslavije, te kao republički sekretar za prosvjetu i kulturu, što je tadašnji naziv za ministra, nastoji djelatno demantirati taj destruktivni nacionalistički diskurs.

Premda je Sabor SR Hrvatske još 1966. godine bio donio strategiju gradnje tzv. kapitalnih kulturnih objekata, do njegova mandata nigdje se po tom pitanju nije pomakao ni kamičak.

Ovaj je usukani profesor sociologije, s jednim spuštenim ramenom poput Raosova Matana, uporno drobio partijske frakcijske brane i goleme federalne blokade i podjele. Danas ga se voli percipirati kao komunističkog svemoćnika, no upravljačka slojevitost jugoslavenske federalne strukture, protkana dodatno brojnim samoupravljačkim i inim normativnim komplikacijama, svaku je neindustrijsku investiciju tada pretvarala u puku utopiju.

Kombinacijom osobne upornosti i pritisaka kulturne javnosti uspio je u samo godinu dana, čak usprkos tadašnjim propisima, sagraditi i staviti pod krov Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Na čije ga se otvaranje devedesetih Tuđmanovi „novohrvati“ nisu udostojili čak ni pozvati.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica trebala bi nositi ime po Stipi Šuvaru foto – Davor Pongračić/Cropix

Šuvarov apel za izgradnju „čuvarice hrvatske pismenosti“ osamdesetih su, među ostalima, potpisali neki od najeminentnijih naših umjetnika i kulturnih radnika: Jure Kaštelan, Jure Franičević, Mirko Božić, Dušan Džamonja, Ivan Lacković Croata, Ranko Marinković, Ljiljana Molnar-Talajić, Edo Murtić, Andro Mohorovičić, Ruža Pospiš-Baldani, Ivan Rabuzin, Kosta Spaić, Rade Šerbedžija, Fabijan Šovagović, Dušan Vukotić, Ante Topić Mimara, kao i pet predstavnika vjerskih zajednica.

Staklenu zgradu od gotovo 40 tisuća kvadrata projektirali su tad ponajbolji hrvatski arhitekti, Velimir Neidhardt, Davor Mance, Zvonimir Krznarić i Marijan Hržić.

Na prijelazu političkih svjetova, Šuvar ostaje dosljedan sebi: na Poljudu mu zborno grme „Stipe, Stipe!“ kao pandanu Miloševićevom velikosrpstvu, no on s prezirom odbija zajahati tog divljeg i već osedlanog konja.

Na položaju u predsjedništvu SFRJ ubrzo ga zamjenjuje Stipe Mesić, a on se vraća raditi na fakultet i časno prelazi u političku opoziciju, i to na samu krajnje opasnu marginu gdje uz zvuke Internacionale osniva Socijalističku radničku partiju Hrvatske (SRP).

Stipe Šuvar – foto: Karmen Mrkić/cropix

Bio je vjerojatno zadnji Hrvat na čije su konvertitstvo novi vlastodršci mogli računati, što je plaćao stalnim uvredama i čestim tjelesnim nasrtajima kukavica iz pobjedničkog čopora. U uvjerenjima ga, međutim, ničim i nikad nisu ni za dlaku pokolebali.

Danas je bilanca njegova doprinosa nacionalnim interesima i kulturnim fundamentima ovoga naroda u usporedbi s čitavim hordama Hrvatina, sjecikesa i pseudodomoljuba veoma lako mjerljiva: iza njih će ostati njihovi brojni privatni stanovi, kuće, tvrtke, limuzine, oteti pretvorbeni kapital i puni bankovni računi u zemlji i inozemstvu, a iza njega najkapitalnije ustanove hrvatske nacionalne pismenosti, obrazovanja i kulture.

Da ova zemlja i njezini politički predstavnici imaju dovoljno obraza, današnji studenti bi učili, istraživači kopali po knjiškim i novinskim arhivama, a Plenkovićevi ministri zasjedali u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici „dr. Stipe Šuvar“.

Time bi, uostalom, bio i simbolički zaokružen naš tragični politički diptih: u „dr. Stipi Šuvaru“ se čita, raspravlja i uči, a s „dr. Franje Tuđmana“ se leti u svijet, trbuhom za kruhom.

Davor Krile
Autor 22.2.2021. u 08:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija