Zašto su nam tako dugo skrivali Tuđmanove zločine?

Autor 25.4.2012. u 09:57

Zašto su nam tako dugo skrivali Tuđmanove zločine?

Na suđenju Tomislavu Merčepu jedan svjedok je izjavio da je Franjo Tuđman zaplakao kada je, nakon ubojstva zagrebačke obitelji Zec, čuo da je među ubijenima i dijete.

Budući da je predsjednik sudskog vijeća, jer mu to nalažu i rutina i Zakon o kaznenom postupku, nesumnjivo upozorio svjedoka da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo i budući da nemamo razloga posumnjati da je svjedok ozbiljno shvatio to upozorenje, ne ostaje nam drugo no da pođemo od pretpostavke da je svjedok govorio istinu.

Ta istina – ili pretpostavka potkrijepljena pravnim presumpcijama – ima povijesno značenje koje nije moguće dovoljno naglasiti i sama po sebi značajnija je od ishoda suđenja Tomislavu Merčepu. Na stanovit način je ta prividno sporedna anegdota značajnija čak i od kaznenih djela koja se Merčepu stavljaju na teret jer upućuje na njihove stvarne uzroke, a i otvara mnoga bitna i zanimljiva pitanja.

Ako je Franjo Tuđman zaplakao kada je čuo da je ubijena Aleksandra Zec, ostaje nejasno zašto se to do sada, posebice tada, skrivalo od javnosti. Riječ je, naime, o senzacionalnoj vijesti koja je mogla, barem prividno, ličnost Franje Tuđmana osvijetliti novim i nepoznatim svjetlom. Ipak, možda nekome nije bilo u interesu prikazati Predsjednika kao shizofrenika koji tuguje nad ubijenom srpskom djevojčicom, istodobno potiče i tolerira šovinističku kampanju protiv Srba, a i sâm se ne libi u njoj sudjelovati? Ili je možda Predsjednik, uobičajenoj predodžbi usprkos, bio kozmopolit pun sućuti, što je valjalo prikriti, ako treba i protiv Njegove Volje, kako bi šovinistička kampanja tekla glatko i nesmetano? Možda bi razotkrivanje činjenice da je Predsjednik plakao zbunilo Martićeve pobunjenike u Kninu, čiju kroatofobiju su podjednako, svaki na svoj način, poticali i zagrebački i beogradski režim? Doista, kako bi propaganda Miloševićevog režima i Srpski radio Knin izišli na kraj s podatkom da Tuđman plače zbog ubijene srpske djevojčice? Ili, što je još važnije, kako bi s tim podatkom na kraj izišla Tuđmanova vlastita propaganda?

Anegdota se može tumačiti i kao priča o ‘vođi od gvožđa u kojem kuca toplo srce’ ili kao bajka o dobrom caru koga korumpirani dvorjani pogrešno informiraju i upravljaju zemljom suprotno carevim uzvišenim i dobrim namjerama.

Takvu predodžbu o sebi poticao je, primjerice, i Staljin, pri čemu je posezao i za svojim morbidnim smislom za humor. Tridesetih godina se jedan stari boljševik požalio Staljinu zbog masovnih uhićenja, likvidacija i terora NKVD-a. Staljin ga je saslušao sa zabrinutošću i razumijevanjem i rekao da NKVD prati i njega, Staljina, i da je i on sâm u toj stvari potpuno nemoćan. Neki Staljinovi biografi tvrde da bi mu se ovlažile oči kada bi čuo da je strijeljan netko od njegovih suradnika, onih čije je strijeljanje osobno odobrio. Takve anegdote možda i nisu sasvim istinite, ali slikovito ilustriraju psihopatologiju vlasti. Nije nemoguće da vlastodršci u svojoj identifikaciji s povijesnim determinizmom postaju nesposobni razlikovati predodžbu sebe i predodžbu povijesti. Ili se u jednom trenutku mehanizam vlasti osamostaljuje od svoga tvorca i počinje funkcionirati vlastitom neumitnom logikom na koju više čak ni tvorac nema utjecaja?

Neka ta pitanja ostanu otvorena. Ovdje ionako ne tragamo za proturječjima kojima bismo dokazali da je svjedok dao lažan iskaz i da Tuđman nije plakao nad sudbinom Aleksandre Zec.

Naprotiv. Problem je upravo u tome što je Tuđman vrlo vjerojatno doista zaplakao. Problem je u tome što je – suprotno od Matoša u ‘Utjesi kose’: ‘Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao…’ – Tuđman plakao umjesto da stane zapanjen. Problem je, konačno, u tome što je stvorio sustav u kojem slučajevi kakav je bio ubojstvo obitelji Zec nisu izazivali zapanjenost.

tportal

Autor 25.4.2012. u 09:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija