Zašto su politički disidenti osuđeni na propast?

tačno.net
Autor/ica 7.10.2015. u 10:32

Izdvajamo

  • Tako da su očigledno svi oni shvatili da nekakv politički cilj kojem su težili prilikom stvaranja svojih opcija je zapravo fiktivnog karaktera i nemoguć za ostvariti bez drugačijeg i realnijeg pristupa, posebno uzimajući u obzir konstelaciju političkih odnosa u BiH. Zato je poželjno da se stvore dva kvalitetna politička bloka na probosanskoj političkoj sceni kao odgovor unutrašnjem neprijatelju i realna ponuda običnom čovjeku, bez šupljih i jeftinih patriotskih trikova. Dvadeset godina smo presipali iz šupljeg u prazno dok smo tonuli ka dnu, ovi potezi ma koliko izgledali nezreli u konačnici mogu proizvest dosta pozitivnih efekata. Kako reče Don Miroslav Bustruc
  • „Realisti prolaze kroz zid, tek kada ga idealisti probiju vlastitom glavom“

Povezani članci

Zašto su politički disidenti osuđeni na propast?

Personifikacija političke opcije sa njenim liderom i osnivačem je pogubna za istu. One stranke koje su stvorili širi društveni krugovi ljudi sa jasnom idejom i distancom od onih drugih, mogu opstati duže jer u takvom okruženju grupa ljudi će uvijek iznjedriti pojedinca liderskih karakteristika, dok lider koji prvo stvori sebe pa partiju gubi se u autokratiji i sopstvenoj nemoći racionalnog poimanja politike.

Piše: Irfan Tabaković

Posljednjih nekoliko dana pa i mjeseci svjedoci smo novih političkih i međustranačkih turbulencija na našoj političkoj estradi. Obična raja ona koja je uglavnom na marginama interesa velikh moćnika i kreatora naše stvarnosti sama sebi postavlja mnoga pitanaja? Otkud Sefer i Fahro opet sa Bakirom? Kako je Željko koji je bio crven, pa narandžast pa sad opet počeo da crveni kao kasni paradajz? Niz je upitnika iznad glava običnog čovjeka koji kao da je sit i sretan u ovoj zemlji pa nema prečeg posla nego razmišljat o starim ljubavima naših političara koje se izgleda ponovo bude.

Ja sam u nekim svojim ranijim tekstovima pisao kako nikada politički disidenti, nisu uspjeli izgraditi ozbiljne političke platforme niti pokrenuti bilo kakve društvene i političke promjene. Isto tako sam uvijek bio svjestan da u Bosni i Hercegovini postoje samo dvije političke opcije koje su zasnovane na nekoj ideji, ideologiji ili principu. To su SDA i SDP. Sve ostale stranke ili partije su mladunčad ovih dviju i svaka je nastala tako što je pojedinac zbog neslaganja sa većinom umjesto borbe za svoje principe linijom manjeg otpora izlazio i formirao svoju političku organizaciju. Tako su iz Alijinog gnijezda u bh političko nebo prvi odlepršali Haris Silajdžić formiranjem svog SBiH-a koji je danas filijala SDA i manipulativno sredstvo potkusurivanja te Sefer Halilović prvi ratni zapovjednik TO RBiH koji je nakon godina pljuvanja i emitovanja ogromne količine mržnje prema SDA među prvima priskočio u pomoć istoj kako bi bili dio većine u Vladi FBiH. Sjetimo se nakon toga spektakularnog osipanja SDA u Krajini i formiranja A-SDA koja je danas zajedno sa BPS-om ruka za spas Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću. Posljednji u nizu koji se iz Alijinog jata odvojio i napravio svoju političku stranku je Fahrudin Radončić. Vlasnik Avaza, godinama jedan od glavnih finansijera SDA itd, u želji da preuzme političko liderstvo u Bošnjačkom narodu izmislio je nove termine u ionako prljavom vokabularu naše političke zbilje; „Bošnjačka mafija“ „Erdoanizacija BiH“ „Čamparizacija pravosuđa“ i sl. Danas nakon godina napadanja, blaćenja i čega sve ne, SBB Fahrudina Radončića je podrška SDA-u i HDZ-u prvo deklerativno u HNK, a uskoro i na nivou FBiH. Sve mi se čini da je poprilično empirijski zasnovana i naučno dokaziva ona da „Prva ljubav zaborava nema“.

Ništa bolje stanje nije ni na ljevici, samo što je prostor za djelovanje ljevice u dejtonskoj BiH poprilično limitiran pa je i obim političke disidencije manji. Nakon kongresa SDP-a 2002. godine partiju napuštaju oni koji su joj udarili temelje; Nijaz Duraković, Miro Lazorvić, Bogić Bogičević, Ivo Komšić i dr. Formiraju SDU pa onda se ona raspada na dva djela i stvara se USD, koja je nedavno napravila ujedinjenje sa SDP-om pa tako ponovo u vrhu te partije imamo njene osnivače, samo je njihova kredibilnost i politička odgovornost danas krajnje upitna.

Jedan od najzvučnijih „transfera“ u našoj politici bio je izlazak Željka Komšića iz SDP-a 2012. godine, koji je u velikom stilu  najavljivao novi politički projekt, koji se raspao prije nego što je i zaživio. Demokratka Fronta koju je Željko osnovao je pokušala da bude dio vlasti, ali da pri tome ne preuzima nikakvu odgovornost, što je samo po sebi apsurdno. Nakon svih dešavanja i udaranja u zid koji su mu odavno pripremili Izetbegović i Čović, Željko je ponovo najbliži SDP-u i uz Nermina Nikšića jedan od glavnih zagovarača ujedinjenja ljevice u BiH što priznat ćemo ne zvuči loše, bar nama koji naginjemo u lijevo.

Nakon svega gore navedenog, i dalje stoji pitanje kako je sve to moguće? Otkud takvi obrati? Promjene partnera, boja, majica i čega sve ne? Suština cijele priče je ta, da je dugoročni opstanak jedne političke opcije usko vezan za ideju i program koji moraju postojati i biti ispred ljudi koji čine tu opciju. Ona stranka koju iz bjesa, zavisti ili nekakovog egoizma formira pojedinac, bez obzira na njegov individualni potencijal osuđena je na propast. Ona će trajati koliko i taj koji je osnovao. Zamislite SBB bez Radončića na čelu, BPS bez Halilovića, ili DF bez Komšića, nestali bi u trenu kao što je skoro nestao SBiH bez Silajdžića. Personifikacija političke opcije sa njenim liderom i osnivačem je pogubna za istu. One stranke koje su stvorili širi društveni krugovi ljudi sa jasnom idejom i distancom od onih drugih, mogu opstati duže jer u takvom okruženju grupa ljudi će uvijek iznjedriti pojedinca liderskih karakteristika, dok lider koji prvo stvori sebe pa partiju gubi se u autokratiji i sopstvenoj nemoći racionalnog poimanja politike.

Tako da su očigledno svi oni shvatili da nekakv politički cilj kojem su težili prilikom stvaranja svojih opcija je zapravo fiktivnog karaktera i nemoguć za ostvariti bez drugačijeg i realnijeg pristupa, posebno uzimajući u obzir konstelaciju političkih odnosa u BiH. Zato je poželjno da se stvore dva kvalitetna politička bloka na probosanskoj političkoj sceni kao odgovor unutrašnjem neprijatelju i realna ponuda običnom čovjeku, bez šupljih i jeftinih patriotskih trikova. Dvadeset godina smo presipali iz šupljeg u prazno dok smo tonuli ka dnu, ovi potezi ma koliko izgledali nezreli u konačnici mogu proizvest dosta pozitivnih efekata.

Kako reče Don Miroslav Bustruc; „Realisti prolaze kroz zid, tek kada ga idealisti probiju vlastitom glavom“

tačno.net
Autor/ica 7.10.2015. u 10:32