ZAŠTO ŠUTIMO

Gradimir Gojer
Autor 18.8.2020. u 18:08

ZAŠTO ŠUTIMO

Foto: Piero Cruciatti/AFP via Getty Images

Pitaju li se progonitelji gdje naći nove doktore? Ili ih to moraju pitati građani? Zašto šutimo?

U stanju smo itekako oštro kritizirati mnoge oblasti javnog života. Samo je jedna oblast pošteđena javnih prozivki i kritika, osim pojedinih baš eklatantnih slučajeva. Radi se o iznimno važnoj oblasti, o javnom zdravstvu.

Broj oboljelih i preminulih u porastu je, usprkos nedostatnom i vjerojatno nedovoljno kvalitetnom testiranju, iako se od februara ove godine čuju sve glasniji pozivi iz inozemstva, posebno iz Svjetske zdravstvene organizacije i UN-a, da se testira što više građana u BiH, kao i na cijelom Balkanu.

Nevjerojatna je doza neosjetljivosti visokih dužnosnika kad je u pitanju kvaliteta njihovog rada i odgovornost. Kod ovolikog broja zaraženih i oboljelih (vjerojatno je odnos prijavljenih i ukupnog broja 1:10) nisam primijetio da je itko od čelnika zdravstva u Federaciji BiH osjetio potrebu da građanima saopći vlastitu nemoć u borbi sa razarajućom koronom… Pitanje je zašto šute?

Odgovori su, sasvim sigurno, mnogi i različiti. Ali, zajednički imenitelj ipak je sistem sa trinaest ministarstava zdravlja koji im dozvoljava da narodna brigo moja pređi na drugoga bude primjenjivana svakodnevno. Tromost takvog sistema, koji je pri tom i bez ikakve kontrole, potvrđuje se i samom činjenicom da ni poslije šest mjeseci od početka pandemije niti su nabavili potrebnu opremu, niti su obezbjedili dovoljno kovid bolnica, niti su obznanili famozni put pacijenata, niti kome za sve to polažu račune. Lako je šutjeti, naročito kada te nema tko ni pitati. A možda je najlakše, kako već dugo svjedočimo tome, imati apsolutnu vlast i rušiti sve oko sebe, od svojih kolega do pacijenata.

Nesretni doktori i drugi medicinski radnici, kao i svugdje u svijetu, izloženi su nadljudskim naporima da se sami, po mjeri zakletve koju su davno položili Hipokratu, bore za svakog pacijenta, najčešće pod nemogućim okolnostima, sami obolijevaju, a nerijetko i umiru. Ali, i doktori šute u BiH. Očigledno je da su omeđeni zabranama i prijetnjama…

U Srbiji se drznulo preko dvije hiljade i devet stotina doktora da Ujedinjeni protiv kovida potpišu otvoreno pismo Vladi Srbije i da u njemu traže od Vlade i nadležnih sve ono što smatraju elementarnim i neophodnim u uslovima pandemije. Ne vidim da se i jedan zahtjev i u čemu može razlikovati od potreba doktora i građana BiH. Pandemija je, kako joj samo ime kaže, svjetski fenomen. A doktori svuda u svijetu imaju iste nade, potrebe i želje. Nešto je lakše onima koji žive u visoko razvijenim zemljama, a najteže je svakako onima koji djeluju u zemljama koje su urušene korupcijom, kriminalom i bijedom (i fizičkom i moralnom).

Hajde da prepoznamo koliko je teško našim doktorima, osim onim malobrojnim u vladajućoj oligarhiji.

Većina ipak šuti, jer ima i primjere iz susjedstva da su neke njihove kolege, naročito potpisnici peticije Ujedinjeni protiv kovida, žrtve sistematskog mobinga onih koji imaju moć.

Ti isti progonitelji očigledno nigdje nisu svjesni činjenice da je potrebno preko dvadeset godina školovanja da bi neko stekao zvanje doktora medicine i mogao liječiti ljude. A samo nekoliko mjeseci je dovoljno da svaki takav stručnjak sa naših prostora nađe sebi posao u civiliziranom svijetu i brzo zaboravi zašto je otjeran iz svoje zemlje.

Pitaju li se progonitelji gdje naći nove doktore? Ili ih to moraju pitati građani?

Zašto šutimo?

Gradimir Gojer
Autor 18.8.2020. u 18:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija