ZBILJA, ŠTO NAM SE DOGODILO?

Izdvajamo

• Krivnja poput upozorenja na opasnost obavija hrvatsku prošlost iz koje je proizašla, sadašnjost koja je njome obilježena i budućnost koja je njome opterećena. Izuzetno je važno da to shvatimo kao narod. I pokušamo barem – biti ljudi.

Povezani članci

• KRAJ SVIJETA U SJENCI BOROVA
• Aleksandar Vučić: „Ja se bojim našeg mentaliteta“
• Konak knjeginje Slavice
• TITO – TVORAC HRVATSKE DRŽAVNOSTI
• Emir Suljagić: MUP RS prešao sve granice, vrijeme je za reakciju građana
• Zločeci HDZ-a

Poratna literarizacija krivnje i moralnog kolapsa u Njemačkoj, poratna generacija obilježila je u veličanstvenim romanima Žena kojoj sam čitao – B. Schlinka, Izbubljeni – H. U Treichela i Leteće lisice – Morbusa Kitahara. Franz Werfel pita se u svom djelu Hage – 1999, kada je saznanje o tome što se dogodilo doprlo do njemačkog naroda? Književnost tada nije bila spremna na takvo što, napisao je Bertolt Brecht u jednom neobjavljenom izvješću, a Theodor W. Adorno izravno je optužio Nijemce za potpuni sunovrat morala u kojem su se našli, izrazivši uvjerenje kako je nemoguće, dapače nedopušteno, o Auschwitzu pisati pjesme, što je izazvalo godinama detaljne analize stanja nacije, tj. njena potpuna moralna posrnuća. Njemačka poratna književnost teško se nosila sa činjenicom da je upravo izostanak morala bio okidač kasnijih zbivanja, i sam diskurs o nacionalsocijalističkoj prošlosti stavljao se u taj užasan kontekst, a potpuno nov način sjećanja na prošlost obilježiti će roman Hannsa – Josefa Ortheila (Abschied von den Kriegsteilnehmern) koji je moralno posrnuće postavio kao poseban književan koncept istaknuvši kako može i mora stati pred svoju djecu i pripovijedati im o prošlosti. Kako da se odnose prema njoj, kako da im prošlost uopće nešto predstavlja, ali i da uče na užasnim greškama da se nikada ne ponove.

Ernestine Schlant u Die Sprache des Schweigens, 2001., Günter Butzer u Fehlende Trauer, Verfahren epischen Erinnerns in der deutschsprachigen Gegenwartsliteratur – 1998. i Stephan Braese u In der Sprache der Täter (Neue Lektüren deutschsprachiger Nachkriegs-und Gegenwartsliteratur 1998.), bave se sličnim temama, ne tražeći krivce ni posljedice, već uzroke i uzročnike moralnog posrnuća Njemačke u drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća. Vrijedna su to i znamenita književna djela koja se razračunavaju sa moralnim i kulturnim pamćenjem, jasno naglašavajući šutnju njemačke posljeratne književnosti.

No najveći uspjeh, djelomično i zbog ekranizacije romana polučio je Bernhard Schlink sa – Ženom kojoj sam čitao koji je preveden na 45 jezika te je 1999. Proglašen romanom godine u SAD-u i kao bestseller New York Timesa analiziran upravo sa tog aspekta, aspekta morala koji je kroz konjukturu književne proze i formalno pokrenuo proces analize koja je, istaknut će Karl Jaspers u svom Pitanju krivnje – izuzetno bitna za Njemačku. Sunovrat morala tako je književnost jasno i kirurški precizno secirala kroz uzroke i posljedice, istaknuvši matricu izostanka empatije i suosjećanja kao okidač budućih zbivanja, ali i važnost tog fenomena za naredne generacije. Transgeneracijska trauma u psihologiji je fenomen, a kao alternativu književnost nudi proces odgovornosti kod transgeneracijskog prenošenja kao ključ, drugim riječima nužnost odgajanja novih generacija i budnost, analitičnost, kako kroz politiku, tako i kroz medije koji su se pokazali iznimno bitnima u odgoju generacija.

Krivnja poput upozorenja na opasnost obavija njemačku prošlost iz koje je proizašla, sadašnjost koja je njome obilježena i budućnost koja je njome opterećena, kazat će Antonia Grunenberg, definiravši krivnju kroz savjest i društvene norme običnih ljudi nad kojima su mediji sustavno indoktrinacijom izvršili eutanaziju od emocija, a prema Psihologijskom rječniku: neprijatan emocionalni doživljaj koji prati spoznaju o kršenju ili narušavanju moralnih normi i pravila ponašanja, a javlja se kada osoba prekrši usvojene norme koje čine njenu savjest; to nije strah od kazni iz vanjskih izvora ili samo stid pred drugima, nego neprijatni doživljaj umanjene i ugrožene osobne vrijednosti. Osjećaj krivnje dovodi do pojave obrambenih mehanizama i reakcija usmjerenih na smanjivanje ili otklanjanje neprijatnog stanja, kazat će Ratimir Pilja i time staviti točku na sramotno poglavlje njemačkog naroda.

U jednom dijalogu sa vozačem automobila, dok se vozi prema logoru Natzweiler-Struthof, Bernhard Schlink opisuje masovna strijeljanja Židova na Istočnom frontu i ravnodušnost glavnokomandujućeg oficira, koji stoji pored iskopanog rova sa zapaljenom cigaretom i kao da čeka da mu prođe radno vrijeme, te da s mirom ode sa gubilišta. Moralna pitanja kroz odnos Michaela Berga i Hanne Schmitz u „Ženi kojoj sam čitao“ jasno oslikavaju temeljno pitanje kojim se današnja književnost bavi, a ono je kako se kolaps morala, kao bolest uspio proširiti na čitavu jednu naciju?

Upravo na ta djela podsjetila su me zbivanja u mojoj domovini, tj. niz događaja koji su se zbili u vrlo malom vremenskom periodu od niti dvadesetak dana. Jedan dnevni portal uočivši matricu sličnu onoj Njemčke tridesetih godina sastavio je niz komentara na tekstove o žrtvama Holokausta na njegovu obljetnicu u Hrvatskoj zanimljiva naslova – Zbilja, što nam se dogodilo? Osim onih koji su propitivali istinitost Holokausta, velika većina otvoreno je likovala nad mrtvim ljudima ponavljajući ustaljenu matricu – kako nitko nije žalio i za „našim“ žrtvama. Taj kolaps morala, kod elementarnih ljudskih poriva, koji u civiliziranom i uljuđenom društvu ostaju barem osoban i privatan stav koji se ne treba javno manifestirati šokirao je mnoge, ali ne i one koji su sasvim svjesni u kojoj mjeri nam je društvo bolesno i u kakvom smo moralnom kolapsu. Teško smo bolesno društvo i odgovorni se moraju suočiti s tim činjenicama. Teško bolesno i odgojili smo sada već generacije mladih ljudi koji nemaju nikakve sućuti, nikakve ljudske empatije i nikakve moralne ili socijalne odgovornosti za svoje izjave, postupke ili čin. Teško smo bolesno društvo potpuno eutanazirano od temeljnih ljudskih osobina, a one su elementarna kultura, pristojnost i moral. O mrtvima sve najgore, postalo je pravilo, a ne izuzetak. Bez obzira što su ti ljudi radili, čime se bavili, kako će ih povijest pamtiti, iza njih su ostale njihove obitelji i djeca. Likovati nad mrtvima sunovrat je morala, u psihologiji je fenomen, i nužnost je analizirati današnje stanje u hrvatskom društvu kao i uzroke i posljedice takvog stanja.

„Ali, kad sam povrijeđen, ponovno se vraća povrijeđenost koju sam iskusio kad sam se osjećao kriv, vraća se isti onaj osjećaj krivnje, slojevi našeg života tako se gusto slažu jedan na drugi da poslije uvijek iznova susrećemo ono ranije, ne kao nešto završeno i obavljeno, već sadašnje i živo. To mi je jasno. Iako mislim da je to ponekad teško podnijeti. Možda sam našu priču ipak napisao zato što sam je se želio riješiti, iako to ne mogu…“, poentirao je Bernhard Schlink zaključivši svoj roman Žena kojoj sam čitao. Slojevi našeg života uistinu se gusto slažu jedan na drugi i uvijek iznova susrećemo ono od ranije. Povijest je učiteljica života i ona se, a tako nas uči književnost, uvijek i konstantno ponavlja. Da bi je shvatili koliko smo bolesni kao nacija, moramo se suočiti s tim. Svatko od nas ponaosob. Krivnja poput upozorenja na opasnost obavija hrvatsku prošlost iz koje je proizašla, sadašnjost koja je njome obilježena i budućnost koja je njome opterećena. Izuzetno je važno da to shvatimo kao narod.

I pokušamo barem – biti ljudi.