Zbogom oružje!

Goran Sarić
Autor 21.12.2012. u 11:53

Zbogom oružje!

Znate li možda ko je Aleksandar Tijanić? Mlađi poznavaoci prilika u ex-jugoslovenskim medijima ga zacijelo poznaju kao dugogodišnjeg, ako ne i vječitog urednika Radio Televizije Srbije. Čovjeka za sve režime. Vječitog čankoliza. Taj vjerno služi “onima gore”, bez obzira ko je na vlasti: Milošević, Koštunica, Đinđić, Toma Grobar… Sve (mu) je to isto.

Izvana hrmpalija, a iznutra beskičmenjak par excellence. Čovjek-pihtija.

A, vidite, taj i takav Tijanić nekad je bio – to dobro znaju stariji čitaoci – prvoklasan  novinar! Otvoren, oštar, beskompromisan borac protiv (veliko)srpskog “šešeljizma”. Predratno Sarajevo ga, u osvit rata, pamti kao vrsnog kolumnistu Oslobođenja i koautora emisije Umijeće življenja,  talk-showa koji je u Teatru Obala uređivao skupa sa Mirjanom Bobić- Mojsilović i Draganom Babićem. Kao protivnik Miloševićeve politike stalno je bio izložen prijetnjama i ucjenama. U jednom trenutku se osjetio toliko ugroženim da je u cilju samoodbrane počeo nositi pištolj.

No, već nakon nekoliko dana odustao je od nošenja vatrenog oružja na uzavrelom beogradskom asvaltu. Zašto?  “Najednom sam osjetio da se drugačije ponašam, drugačije gledam ljude. U svakom sam prolazniku vidio potencijalnog napadača, napeto iščekivao kad ću morati da povučem oružje”, objašnjavao je docnije Tijanić.

No, nakon oružja, brzo je odložio i sopstvenu savjest, i stavio se na raspolaganje političkim moćnicima protiv kojih se do tada žestoko borio. Poznata priča. Jer, po skepticima, svako ima svoju cijenu za koju je spreman prodati dušu đavolu, samo je pitanje da li će je ikad postići.

Elem, priču o ovom “suncokretu” i njegovom oružju iskoristio sam kao uvod u drugu temu: pravo posjedovanja i nošenja oružja u Americi. Povod je, naravno, još jedan stravični masakr na ondašnjim školama i univerzitetima. Ovog puta je, kao što znamo, u američkoj državi Connecticut, blizu Njujorka, u jednoj osnovnoj školi bivši učenik ubio dvadesetoro djece i osmoro nastavnika. Ubici, koji je, po sada već skoro nepisanom pravilu, na kraju pokolja i sam sebi skratio život, je bilo tek 20 godina. I (skoro) svi ostali detalji se uklapaju u strašni kliše: opet bivši učenik, još jedan tih, povučen dečko, “fini mladić iz komšiluka”. A, zapravo, opet tempirana bomba: duboko isfrustrirana, psihički totalno poremećena osoba.

Ono što je u ovom slučaju drugačije od prethodnih je to da je ubičina majka – prva žrtva masakra! – takođe bila nastavnica u toj školi. Kao “prava” prosvjetarka, u toplom domu je držala pravi mali arsenal oružja: pištolj, puška, poluautomatsko oružje … Zgodan “odgojno-obrazovni materijal”, zar ne? Umjesto u kino ili pretpark nježnog je sinčića, kažu, redovno vodila u obližnju streljanu. Da se dijete nauči (kaubojskoj) tradiciji, šta li?!

Prema statistikama, Sjedinjene Američke Države imaju i po nekoliko komada vatrenog oružja po glavi stanovnika. Prema tome, nesretna je majka djelovala u skladu sa jednom od “najsvjetlijih” wildwest tradicija. Otkud je žena mogla znati da će se “malom” sve izmaći kontroli, završiti strašnim masakrom?

Čitalac će mi, nadam se, oprostiti cinizam koji se naprosto cijedi iz ovih redova. Čovjeku naprosto pamet stane kad vidi kakvi luđaci hodaju među nama, tim više što su takvi u najmoćnijoj zemlji svijeta indirektno podsticani od strane same države i njenih nazovi “najmudrijih” glava!

Naime, američki lobi proizvođača oružja je jedan od najmoćnijih u zemlji koja se prsi kao vodeći svjetski mirotvorac i zaštitnik ljudskih prava. Ovaj opskurni “tim” je čak možda jači od naftnog i farmaceutskog!

Zapitajmo se trijezne glave: a gdje je tu osnovno pravo na život, na goli opstanak?! Gdje pravo na odrastanje (i) ove nevine, automatskom puškom u ruci luđaka pokošene dječice?! Jesu li zaista kaubojski principi i ogromna zarada najsvetija baština ove zemlje, kako je to zorno prikazao Michael Moor u sjajnom filmu Bowling Columbine?

Jesu, naravno da jesu. Takav je svijet, i možda nije ni zaslužio ništa bolje od ogromne “vatrene kiše” koju su mu baš danas predskazale Maje.

No, naravno, na dunjaluku ima i mnogo toga lijepog, vrijednog življenja. U to ime, od vrha nožnog palca se nadam da su Obamine suze na govoru poslije najnovijeg masakra bile iskrene, i da će doista učiniti nešto da barem ograniči prodaju vatrenog oružja u njegovoj zemlji. Jer, pobogu, što će jednoj nastavnici poluautomatska, da ne kažem – što će joj ikakva puška? Za koji će nam onda “krasni kragujevac” vojska i policija, ako ćemo svi biti private soldier Ryan?! Nisu li, u tom smislu, potpuno apsurdni zahtjevi nekih “jastrebova” da i nastavnici u razredima mogu nositi oružje. Pa to je kao gašenje požara cisternom benzina: uvod u još veće, i teže tragedije.

 

A kad je već o tragedijama, i drevnim Majama riječ: ne treba nama nikakva planetarna kataklizma. Svaki ovakav krvavi dan je mali smak, nestajanje svijeta. Možda on dođe i prođe, a mi ga i ne primijetimo. Zato što smo, u trci za lovom i svakojakim tricama, iznutra zapravo već davno, davno umrli.

 

Goran Sarić
Autor 21.12.2012. u 11:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija