Zemlja za vas

Izdvajamo

• Imalo se za privatne letove u rusiju i aranžmane, imalo se za helikoptere i za polovne avione, imalo se za novu ergelu skupocjenih limuzina koje imaju grijače na sjedalima za kompletnu Vladu, kao što se imalo za pokroviteljstva svih kič predstava i proslava kojima su nas zasipali kompletno ljeto. Imalo se, i havala dragom bogu – imat će se. Jer se nikada nije i nikada neće sva ta sila prosvjednika sa društvenih mreža okupila u kritičnu masu.

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Dan pobjede
• Sanjani i Sanjanke rekli NE termoelektrani Kamengrad
• Akcije srca
• Kako pojesti sendvič u Beogradu?
• Sniženi 100 posto
• Boris Dežulović: Korisno znanje

Foto: limaohio

No slika oca koji drži svoje dijete na ulazu Hitne u kojoj nema doktora, Hitne u kojoj nema defibrilatora, prava je i istinska slika Hrvatske. Sve one predivne slika koje su krasile naslovnice, svi naši uspjesi i sve naše šarene laži ta je slika u svom svom užasu razmontirala. Jer svi jako dobro znamo za što se sve ima i za što se sve imalo, kao i za što će se sve imati, a za izbjeći tu sliku trebalo je imati, ali jebiga – nije.

Kada je stigao do nesretnog Mattea Ružića bio je ljubičast, ali je davao znakove života. Imao je puls što znači da je bilo šanse da ga se spasi. Hitna pomoć udaljena je svega nekoliko stotina metara i bilo je logično da dijete ima šanse. Dvaput su zvali dok je mladić umirao na rukama Damira. P., čovjeka koji ga je reanimirao nasred ulice. Više nisu mogli čekati Hitnu i shvatili su da unatoč pozivima ne dolazi nitko. Kada su stigli na ulazu ih je dočekala medicinska sestra. Dječak od 18. godina umirao im je pred očima. Nema pulsa. Sestra je Damiru. P., objasnila kako nema doktora, kako nema defibrilator, kako treba zvati Hitnu. Kada joj je Damir.P., viknuo da su na jebenoj Hitnoj.

Kada je došla druga Hitna iz Samobora pred ulazom Hitne pomoći u Zaprešiću dočekao ih je stravičan prizor. Otac je držao mrtvog sina na rukama. Držao ga je četiri sata. Policija je stajala sa strane i čekala mrtvozornika. Potreseni Damir. P., novinarima je postavljao posve logična pitanja o vrijednosti života u Hrvatskoj, o Hitnoj u Zaprešiću kojoj gravitira oko 30 000 ljudi, o tome koliko vrijedi jedan ljudski život, o trgu u Zaprešiću na koji se utrošilo 15 milijuna kuna, o avionima kupljenim u Izraelu na koje se utrošilo milijun puta više, a koji će se servisirati u Zaprešiću, o ministru koji je tu noć mirno spavao, o Premijeru RH, o predsjednici RH, o komletnoj Vladi RH koja se oporavljala iza uzbudljivih proslava nakon SP-a u Rusiji, Oluje, Alke i Čavoglava.

Do nesretnog Mattea Ružića, napomenimo čisto reda radi, stigao je tim saniteta, a ne hitne pomoći.

Damir P., što je posve jasno, nema i ne treba imati nikakve stručne kvalifikacije da bilo koga spasi u takvoj situaciji, sanitet nije imao defibrilator, dežurnog doktora ni odgovarajuću opremu. Te kobne noći u Jastrebarskom je preminula još jedna osoba zbog istih razloga i zbog istog nedostatka kadra, opreme, osnovnih sredstava. Prizor oca koji drži svoje dijete četiri sata pred Hitnom pomoći potresao je Hrvatsku, društvene mreže su se užarile, organizirani su prosvjedi, napisalo se u tri dana tone i tone novinskih tekstova, tražila se ministrova ostavka i priča, kako to u Hrvatskoj biva, već je blagdanom Gospe pala u zastaru, priča koju će zamijeniti neki novi budući slučaj razotkrivanja države koja to nije u svoj svojoj brutalnoj neupitnosti.

No slika oca koji drži svoje dijete na ulazu Hitne u kojoj nema doktora, Hitne u kojoj nema defibrilatora, prava je i istinska slika Hrvatske. Sve one predivne slika koje su krasile naslovnice, svi naši uspjesi i sve naše šarene laži ta je slika u svom svom užasu razmontirala. Jer svi jako dobro znamo za što se sve ima i za što se sve imalo, kao i za što će se sve imati, a za izbjeći tu sliku trebalo je imati, ali jebiga – nije.

Imalo se za privatne letove u rusiju i aranžmane, imalo se za helikoptere i za polovne avione, imalo se za novu ergelu skupocjenih limuzina koje imaju grijače na sjedalima za kompletnu Vladu, kao što se imalo za pokroviteljstva svih kič predstava i proslava kojima su nas zasipali kompletno ljeto. Imalo se, i havala dragom bogu – imat će se. Jer se nikada nije i nikada neće sva ta sila prosvjednika sa društvenih mreža okupila u kritičnu masu.

Jer se nikada Hrvati kao narod, nisu organizirali oko stvari za koje su trebali, već su Hrvate kao narod ujedinili oko stvari koje su trebale njima. A da ih za Hrvate kao narod od kojeg žive boli kurac dokazali su upravo na ovom stravičnom primjeru. I ministrova ostavka niti je važna niti je bilo kome stalo da je da ili ponudi. Jer će tog nesposobnog ministra naslijediti netko drugi. Potpuno identičan i isti.

I pitamo se svi ovih dana kako je moguće da živimo u takvoj jednoj retardiranoj zemlji u kojoj se troši na takve stvari, kupuje takve stvari, da narod te i takve retardirane zemlje iznova i iznova bira sve luđe i sve bolesnije osobe koje niti imaju mjeru, niti imaju granicu, i sve će se uglavnom ponovo svesti na prepucavanja tko je gluplji, narod ili njegova vlast, zašto se ima za svaki kurac, a nema se recimo za defibrilatore i ispisivat će se na tone novinskih kartica kako nam mladi liječnici odlaze, kako izumiremo, a kada se smire strasti Vlada će se vratiti sa godišnjeg odmora, imat ćemo novu zabavu, nove afere, nove statistike i nova pera koja će se natjecati u još jednoj misiji zvanoj izbori u RH, nakon koje ćemo ponovo imati staru predsjednicu, a za dvije godine istu, ili neznatno promijenjenu političku garnituru.

U međuvremenu će nam jasno iz zemlje otići još desetak tisuća mladih, stručnih stažista, doktora i specijalizanata Hitne pomoći, uz desetke tisuća završenih inženjera, pravnika, profesora, konobara i pilota.

Slika Hrvatske obilazit će do kraja godine svijet kao slika male i uspješne zemlje u kojoj je ugodno boraviti u ljetnim mjesecima, zemlje u kojoj stasaju izvanredni sportaši i znanstvenici.

No nama svima, ako smo ljudi, jedna slika Hrvatske više nikada neće i ne smije izaći iz glave. Jedna slika koja nam svima mora biti vodilja, pokazatelj i mantra. Jedna slika koja je jedina istinita, jedina prava i jedina realna slike zemlje u kojoj živimo. Slika koju neće imati niti ministar, niti Premijer, niti itko od te političarske „gube“, nitko od domoljuba, branitelja, svakog kurca koji u glavi nosi sliku na kockice, uspješne i ugodne zemlje u kojoj živi i u kojoj mu je dobro.

Tu sliku jednostavno moramo imati u mislima i u glavi svaki dan. Bez zadrške. Dok živimo, jedemo, spavamo, vozimo, gledamo vijesti i pratimo svu tu bagru što radi, na koji način radi, kako živi i od koga. Tu sliku moramo imati kada slave svoje pobjede, kada veličaju svoje uspjehe, kada se „pušu“ i kite hrvatstvom, domoljubljem, ljubavlju za vas i za domovinu.

Tu sliku.

Sliku oca koji drži svoje mrtvo dijete pred ulazom Hitne.

Jer ta je Hitna vaša zemlja.

Ta je Hitna metafora vaše Hrvatske. Zemlje u kojoj je sve lijepo i krasno. Zemlje u kojoj se živi na račun onih koji nemaju ništa doli slijepe vjere da imaju barem pomoć u krajnjoj nesreći. Pomoć koja im je zagarantirana, pomoć za koju odvajaju godinama od usta, pomoć za koju im se otima godišnji porez.

Ta je slika, ta užasna slika oca koji drži svoje dijete mrtvo na rukama slika vaše Hrvatske. To je ta vaša zemlja meda i mlijeka za njih, i nezamislivog straha, očaja, nemoći, patnje, užasa i smrti – za vas.

Jer vi sutra možete biti taj otac.

I zbog toga vam ta slika treba biti u mislima od danas, pa do konačnog sumraka ove čudovišne zemlje, zemlje sa čudovišnim narodom i još čudovišnijom politikom, zemlje koja ima za sve, a za vas nema ništa!