Ženska posla i muške pakosti

Povezani članci

• Partizansko drvo života Petra Matića Duleta
• Samir Šestan: LUDI SMO – DOGOVORIĆEMO SE!
• Snežana Čongradin: Razgovor s ocem: O fašizmu i poricanju zločina
• Jugoslavija ili bluz za moju bivšu…
• Predrag Lucić: Hodajuća sprdnja se nastavlja!
• Hoće li Evropa umrijeti u Austriji?

Ahmed Burić Radiosarajevo.ba

Kako se sve, prije ili kasnije u ovoj zemlji, pretvori u lakrdiju ili – o trenutnom popisu stanovništva doznajemo upravo to – tako se najbolje skloniti pod nekakvno “sigurno” utočište. Što se ovoga što piše tiče, on ga baš i nema, pa je valjda umjetnost jedina stvar pod kapom nebeskom u koju se nakratko može skloniti od svih ovozemaljskih zala. Počeo je MESS, u mom privatnom registru najdraži sarajevski festival, zbog, valjda, činjenice da se, bez suvišne pompe, galame i sujeta, gledaju radovi nekih od najznačajnijih umjetnika u toj grani umjetnosti.

Pa je tako u prošlu subotu uveče svoju predstavu u prošlu nedjelju uveče odigrala Angelica Liddell, španjolska glumica i rediteljica koja je svoju predstavu (monodrama) Svojim porazom učinit ću te nepobjedivom bazirala na šoku: grebanje, vriskanje, plakanje, (samo)povrijeđivanje, (samo)vezivanje, sve su to (bila) sredstva kojima je ova španjolska (anti)zvijezda suvremenog svjetskog teatra pokazala šta joj znači smrt neke osobe bitne za njezin život. Predstava je, naime, posvećena violončelistici Jacqueline Du Pre (1945– 1987), čije se (malobrojne) izvedbe poznatih komada za čelo smatraju legendarnim.

Bila je to jedna od onih predstava koje “krhnu” gledaoca u glavu i natjeraju ga da misli o glavnom motivu, a to je “zašto se ne želim odreći života, a želim umrijeti.” Nakon takvih stvari malo vas zaboli glava i stomak kad krenete iz pozorišta. U svakom slučaju u teatru mi je bilo bolje nego mojoj prijateljici koja je posudila instrument za ovu priliku, pa se sva isprepadala da joj se tokom performancea glumica da oprostite, ne popiški, u violoncello. Sva sreća nije, ali šta se može i da jeste: sve za umjetnost.

Hja, u stvari ispada da je taj motiv neodricanja od života, a duboke žudnje za smrću, nešto što se ponavlja kroz većinu (dobrih, dramskih) tekstova koji se pišu od antičkog doba do današnjih vremena krize i beznađa. Kažu da je jednom Tolstoj rekao Čehovu: “Ne podnosim Shakespearea, ali tvoje su drame gore!”

Stari ters iz Jasne Poljane, očigledno nije bio prijatan sugovornik, pa je pokušao obeshrabriti vrsnog kolegu iz Taganjroga, ali sreća pa mu nije uspjelo. Bez obzira koliki je čovjek majstor u svom poslu, ne treba obeshrabrivati kolege i mlađe ljude koji ulaze u neki svijet. I bez toga ima toliko prepreka koje valja savladati da je jedan život malo za to. Baš kao što je za film Za one koji ne mogu da govore Jasmile Žbanić  valjalo savladati svašta nešto da se dođe do finalnog proizvoda. Za ostalo, izvolite otići u kino i pogledati.

Stvarno, kad se čovjek pusti iznenaditi, onda ga očekuju najljepše stvari. Kao što je Galeb SNP-a iz Novog Sada, u režiji Tomija Janežiča. Kad na početku saznate da predstava traje sedam sati, dođe vam da se lijepo ucmekate baš kao Konstantin Gavrilovič Trepljov, nesretni lik koji hoće postaviti komad koji bi pozorištu uopće dao novu formu i pravac. To mu, naravno, ne uspijeva, a ovaj Galeb teče tako lijepo, da vam bude žao kada završi njegov “let.” To je tomu tako zahvaljujući ansamblu –  glumici Jasni Đuričić, koja igra Irinu Nikolajevnu Arkadinu zaista velikom snagom i umijećem – ali ponajviše reditelju Janežiču, koji tokom predstave sve vrijeme presjedi sa glumcima, ubacujući svoje replike, učestvujući u nekakvoj rekonstrukciji Čehovljevog duha i ovog njegovog teksta. Dobro kroz usta svog junaka, a pomalo cinično, veli Čehov: “Umjetničko djelo mora imati jasnu i čistu misao.” A tek onda, nastaju problem, reklo bi se.

Kao što uvijek imam problema kad mi se “prodaje”, da sad ne prostačim, “ovo” pod “ono” ili što bi “braća” rekla “tante za kukuriku.” Jer, na simboličkoj, a i na suštinskoj ravni ne mogu podnijeti da šest ljudi sjedi – i to još pred TV kamerama i, bez obzira šta da osoba radila i za što je se optužuje – udaraju po njoj, ne ostavljajući joj mogućnost da se na bilo koji način odbrani. Baš to sam, sučajno, negdje u hotelu, vidio na emisiji “Reflex”, koju uređuje moj drug i suradnik. Elem, bila je riječ o koleginici Borki Rudić, o tome koliko i kako kvalitetno (ne) obavlja posao i šta je radila u ratu, u sukobu HVO-a i Armije BiH.

S principijelnom borboz protiv nacionalizma vam je nekako tako kao s humorom. Najbolja je, i jedino ima smisla samo ako je na vlastiti račun. U ostalim slučajevima je jeftina i profana, baš kao u slučaju Nina Raspudića, mladog profesora zagrebaškog sveučilišta koji je na sve načine pokušao izmasakrirati Borku Rudić, a sve na fonu nekakve borbe za istinu i pravdu. Možda bi čovjek, naivan koliko jeste, i povjerovao u to da nije slušao Raspudića šta je govorio u emisiji HRT-a onoga dana kad je u Širokom pucnjem pištolja kroz uho, ubijen mladi Sarajlija Vedran Puljić. I možda bi povjerovao tim repetiranim obrvama, i jeziku koji izgleda kao da ne trpi nikakav kompromis s istinom, da nije onoga što je o Raspudiću, jednom drugom prilikom, ispisao kolega i prijatelj Predrag Lucić: “Tuđmanino Raspudić.”

I sad bih mogao ispisivati desetine rečenica, žaliti za tim što jedan mlad čovjek potencijalno velike pameti i opsega znanja pada u reakcionarno, retrogradno, busenjaško desničarenje, zamjeriti mu što gazi stotine godina misli bosanskih fratara od Anđela Zvizdovića do Petra Jeleča, ali ne treba. Ponekad je samo dovoljno citirati: “Pištolj u prvom činu mora opaliti u trećem.” Raspudić se pravi da to ne zna, a nije dobro zakuhavati stvari koje ne možeš progutati.

I zato, pogotovo u takvom kontekstu, volim žene.

Makar bile i nesretne. Poput onih Čehovljevih.

Radiosarajevo.ba