Zidanje mitova

Autor 5.6.2012. u 11:03

Zidanje mitova

Nacionalisti neobično vole uživati u mitološkom pristupu povijesti vlastita naroda, prikazujući je – u svrhu dokazivanja njegove izuzetnosti i navodne božanske biti – obojenu svim mogućim, zaslijepljujućim duginim bojama. Koga ima ta blještava fasada na „zgradi“ prepunoj nitkovluka, lopovluka, zločina, otimačine, korupcije, borbe za vlast, urota, izdajstava, ratova vjerskih, građanskih, osvajačkih i obrambenih, genocidnih postupaka, …- jasno uz one normalne, svakodnevne i kreativne aktivnosti stanovništva, napose na područjima kulture, znanosti i umjetnosti – zaslijepiti? Prije svega, vlastiti narod, kako bi mu tako pomračena vida i uma uslijed izloženosti prejakom svjetlu, mogli pred očima provoditi vlastite planove koji i prečesto veliki dio naroda gurnu u pobrojane zločinačke aktivnosti. Tom farbanju, lakiranju i šminkanju povijesti kojemu je prvenstveni cilj skrivanje nepoćudnih detalja koji kvare idealnu sliku kako je oni prezentiraju javnosti, naravno da ne mogu izbjeći ni zaslužni pojedinci – državnici, političari, „očevi domovine“ – koji ne rijetko i sami doprionose tome. Ipak, pamet nije ostavila baš sve njihove suvremenike, te oni mogu razlučiti zrno od kukolja, zapaziti ispod namaza šminke pravo, realno lice gotovo obogotvorenih osoba. Međutim, kako vrijeme prolazi novi naraštaji stvaraju svoj sud o povijesti, povijesnim događajima i ličnostima upletenima u njih, uglavnom temeljem školskih programa i prikazivanja medija. S obzirom da su u vremenima nalik sadašnjim i na prostorima poput ovih naših poluge vlasti u rukama nacionalističke elite, jasno je kako mladi iz školskih klupa izlaze dobrano našopani gradivom po mjeri onih koji im ga serviraju. Naravno da pritom ne mislim na profesore, uglavnom najobičnije posrednike naturajuće paradimge u lancu: elita – školski programi – obrazovni proces. Ogromna većina nas, a praktički svi kada se radi o starijoj povijesti, o njoj zna samo iz knjiga te temeljem toga izgrađuje svoj svjetonazor. Tek manjina poštenih intelektualaca (kategorija stvarno postojeća mada ismijavana kao perfidno socijalističko podmetanje) ima karaktera, morala, objektivnog pristupa i mogućnosti da uđe u preispitavanje i dublje proučavanje povijesnog materijala. Pritom, ako javno eksponiraju istinu koja proturječi udresiranom javnom mnijenju, nailaze na protivljenje, prozivke i diskvalifikacije nacionalističkih kolega (samo nazivno kolega, jer ne raspolažu dovoljnim stručnim ni ljudskim potencijalima da to zaista budu), kojima se najčešće pridružuje većina laičke javnosti. Evo nekih primjera koji zorno pokazuju neke detalje iz života istaknutih pojedinaca, koji se uglavnom nastoje sakriti od javnosti. 

        Braća Radić, a posebice Stjepan, se u hrvatskoj javnosti tretiraju gotovo kao ideali političara – zauzeti za dobrobit hrvatskog naroda, osobe bez ikakve mrlje u svom životopisu. Jasno, što je to životopisna mrlja podložno je različitim kriterijima, no najjednostavniji je onaj koji kaže da je to sve ono što se nastoji po svaku cijenu sakriti. To jeste mrlja, barem po shvaćanju onih koji prilježno rade na njenom zataškavanju. U javnosti je malo poznat članak Stjepana Radića, iz 1906. godine – „Židovstvo kao negativni element kulture“. Čini se da ga je na pisanje potaknuo susret sa poljskim naučnikom, profesorom Dr. Marijan Zdiechowski-m, koji se upravo vratio iz Rusije pa prenio Stjepanu svoja zapažanja o revolucionarnim kretanjima u toj zemlji. Kaže Zdiechowski (po Radiću): 

“Devet desetina tih revolucionaraca, kao u opće ruskih socijalista „čina“, sami su Židovi. Ne da se vjerovati, kakove su strahote ti ljudi pripravni učiniti posvema mirne duše…Obilježje situacije u kratko je ovo: Židovstvo se je zaklelo, da mora raztvoriti i uništiti rusku državu, kojoj su čudnom ironijom sudbine danas najbolji čuvari Poljaci, jer su jedini ustavno i politički dovoljno zreli…”

Već iz ovoga se vidi kako uvaženi znanstvenik iznosi antiesmitske stavove sadržane u “Protokolima Sionskih mudraca“, krivotvorini te antisemitskom pamfletu izrađenom i poturenom u javnost od strane ruske tajne policije. Zdiechowski-jeva zapažanja potakla su Stjepana da se udubi u čitanje knjige Otto Weininger-a  – „Geschlecht und Charakter – O spolu i o značaju“. Piše Radić, pun oduševljenja: 

“Mene je ovaj čas i kao Hrvata i kao Slavena najviše zanimalo 13. poglavlje pod  naslovom: Das Judentum (Judaizam) – str. 409-452. Ne mogu drukčije prikazati snažnoga dojma, kojim je na mene djelovao ovaj objektivni i oštroumni sud o Židovstvu, nego da što vjernije podam barem glavne misli autorove u samostalnoj podjeli na takve odsjeke, koji će samu stvar učiniti lakšom i preglednijom.” 

Mada se vadi kako djelo navodno nije antisemitskog karaktera te da mu je autor i sam pokršteni Židov, naslovi poglavlja Radićeva članka dovoljno svjedoče sami za sebe: (I. Pojam i važnost Židovstva – II. Židovstvo nema smisla ni za nepokretno vlasništvo ni za državu –  III. Židovstvo je bez morala – IV. Židovstvo ne pozna individualiteta – V. Židovstvo i materijalizam – VI. Židovstvo i religija – VII. Zaključak. Svrha Židovstva). 

Mjesto oduševljenog Radićeva prihvaćanja i komentiranja izrazitih antisemitskih stavova Weiningerovih (čitalac koga zanima sam će se potruditi pročitati članak) navest ćemo samo zaključak u kojem se on prividno i nevješto, kao distancira od antisemitizma:   

“Što dakle valja nama Slavenima učiniti sa Židovima, ili točnije, kako nam se valja  prema njima vladati? Kao pravi kršćani ne možemo nikako biti antisemiti po njemačkom uzoru; ali kao narod, kojemu i zapadna Evropa priznaje najveću snagu i dubljinu u moralu, ne možemo i ne smijemo nikako dozvoliti, da ikoji član židovstva bilo semitskoga, bilo arijskoga, bude našim narodnim predstavnikom i vođom. Mjesto antisemitizma imali bismo dakle najstrože provesti asemitizam: mjesto nedostojne borbe protiv Židova najuztrajniji rad bez Židova.” 

Najvećem dijelu javnosti, vjerujem, nisu poznati ovi antisemitski stavovi omiljene nacionalne ikone, jer se iz cjelovitog životopisnog mozaika odstranjuju neke nepoćudne kockice. Naravno, netko će reći kako su to bile samo Stjepanove zablude kojih se potom odrekao pa – zašto onda inzistirati na njima? Nije nikakvo inzistiranje zahtjev da se čovjekov život prikaže u potpunosti i u pravoj svjetlosti. To, između ostaloga, sprečava obogotvorenje smrtnika kojem su mnogi skloni. Sem toga, zašto onda inzistirati na negdanjim stavovima Tome Nikolića, novog srpskog Predsjednika, kad on kaže da ih se odrekao? Međutim, Tomislav Vučić u knjizi „Židovstvo i hrvatstvo“ tvrdi: 

„Kako vidimo, suprotno objedama, ovdje kod Radića nema nikakva antisemitizma. On se jednostavno zalagao za samoodređenje hrvatskoga naroda, bio je protiv da bilo tko, bio semitske ili arijske provenijencije, prigrabi vlast u Hrvatskoj i određuje političku sudbinu hrvatskoga naroda. Nema tu nikakva isključivanja nijednog naroda, nema tu nikakva antisemitizma.“

ne smatrajući da se radi o antisemitizmu kad se državljaninu jedne države ne dozvoljava biti nacionalnim predstavnikom ili vođom, ako je krive etničke pripadnosti – Židov!  Slični diskriminirajući stavovi prevladavaju danas u gotovo svim zemljama regije, što lijepo ilustrira i bosanski slučaj Sejdić-Finci

        Ikona hrvatstva – u percepciji nacionalista i velikog dijela naroda koji pleše kako oni sviraju – piše 1918. godine u časopisu “Dom”, vodeći polemiku sa glasilom čistih pravaša “Hrvatska”, među inim i ovo: 

“…Ali umjesto toga “Hrvatska” sve to više ruši i hrvatski narodni program državnopravni, jer državno pravo samo je ljuska, a narodni program jezgra. Ruši ga upravo time, što sve češće piše proti tomu da su Slovenci (ne samo Srbi, što također nije dobro) posve različan narod od nas Hrvata… “Hrvatska” je u svojoj stranputici zastranila tako, da je ovih dana upravo napadno pohvalila jednog bečkog Niemca, koji je u glavnoj bečkoj novini “Neue Freie Presse” “vrlo uspješno dokazao” da Slovenci, Hrvati i Srbi nisu jedan narod.” (Josip Horvat, “Politička povijest Hrvatske 2”) 

U intervjuu beogradskoj “Tribuni” Radić kaže da su “Južni Slaveni sa etnografskog, geografskog i socijalnog gledišat jedan narod, ali sa kulturnog i historijskog gledišta a i po subjektivnim osjećajima u stvari četiri naroda: Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari” (ibid), a dolazak kraljevskog para u Zagreb na proslavu hiljadu godišnjice hrvatskog kraljevstva S.Radić pozdravlja slijedećom pjesmom, vrijednom citiranja: 

Hrvatski sokol sad k Tebi leti
Zvijezdo Krarđorđeva doma
Iznad oblaka, munja i zvona
Pozdrav će tebi donijet 

Pozdrav od roda Hrvata
Roda seljaka, ribara,
Koji nauk povijesti shvata
I seljačku državu stvara. 

Stvara ju sa srpskim džinom
Slavenskog uma dubinom,
Slavenskog srca širinom,
Sokolskog lijeta visinom. 

Na tisućljetne duvanjske dveri
Tomislava, kralja seljaka
Krađorđeva zvijezda treperi
Snagom sunčanih zraka. 

Novi su dani, novo je doba,
Tirana nema, nema ni roba.
Pjesme se poju, pletu se vijenci
Složni Hrvati, Srbi, Slovenci. 

Do zvijezda kruže ko sokolovi
Novo je doba, dani su novi
Pravice, mira i rada.
A Ti nas Bože sve blagoslovi
Sporazum vječno da vlada. (ibid) 

Gotovo bismo rekli – vrlo lijep manifest predtitovskog bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda! Možemo ga tek dopuniti izjavom njegova nećaka Pavle Radića, danom u ime stranke i svog strica, u kojoj između ostaloga tvrdi: “Ja sam Jugoslaven i bio sam to onda kada je to bilo opasno. A danas se svaki ćifut smatra većim Jugoslavenom, nego ja.” (ibid). Ima sličnih stvari o Radićima još dosta, a zašto je opasno da dopru do što većeg broj ljudi nemojte mene pitati. Ostavimo se sada srodnih izjava Vijeća Starčevićeve stranke prava o “troimenom SHS narodu”, zagrebačkog gradskog zastupništva o “tri plemena jednog naroda”  ili parole s glavne skupštine “Društva hrvatskih književnika” – “Jedan narod treba i jednu književnost da ima!” i posvetimo se biskupu J.J.Strossmayeru

        Jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca 19. stoljeća, veliki mecena kulture i umjetnosti, među najzapaženijim protivnicima neograničene papske vlasti, koji je na „Prvom vatikanskom koncilu“ održao čuveni govor protiv dogme o papinskoj nepogrešivosti, osnivač JAZU (današnje HAZU) i rodonačelnik ideje jugoslavenstva u Hrvatskoj čije se jugoslavenstvo u široj javnosti baš i ne spominje, upravo kao ni  njegov antijudaizam. Tek se u stručnim krugovima vode o njemu rasprave, s prevladavajućom namjerom da se kao “razumije ali ne i opravda”, na sličan način kao što se Matošev antijudaizam pravda njegovim „polemičkim stilom“, jer – „govoreći o hrvatskim manama, govori još ružnije o Hrvatima“

Kaže Petar Vučić o Strossmayeru u već spominjanom djelu: 

Njegove izjave nije moguće ispravno shvatiti ako se ne uzmu u obzir vladajuće političke ideje i pokreti njegova doba. S jedne strane, to je vrijeme radikalnog sekularizma koji se očitovao naročito u laiciziranju bračnog prava i školskog sustava, tradicionalnih institucija pod pokroviteljstvom crkve. U tom procesu, koji je dakle ugrožavao interese crkve, čelnu su ulogu često imali upravo Židovi. S druge strane, na konzervativnog biskupa djelovala je kršćanska predrasuda, koja je nažalost postala tradicija, o Židovima bogoubojicama. Strossmayer je također branio Katoličku crkvu od prodiranja protestantizma iz Mađarske, a Židovi su se s Mađarima srodili više nego i s jednim narodom Europe pa je tako otpor Mađarima bio dijelom razlogom Strossmayerova negativnog odnosa prema Židovima. Prema tome, svi razlozi takva njegova odnosa prema Židovima vezani su za obranu interesa Katoličke crkve kao takve, a tek podredno za hrvatske interese.“ 

Treba li imalo sumnjati u antižidovske stavove čovjeka koji jasno piše: 

“Od nekog vremena k nama iz Ugarske, i to osobito iz Pešte, doseljavaju Židi, najgora pljeva, s namjerom da izdaju javne listove uglavnom na njemačkom jeziku”. (J.J. Strossmayer, Korespodencija Strossmayer-Vannutelli) 

Ili, kojekakvi vučići i vukovi ne bi prepoznali ni antiromsko, šovinističko stajalište žitelja Škabrnje, eksponirano u izjavama njihovih mještana: 

„Od pamtivijeka u Škabrnji nema ni Srba ni Roma, a neće ih biti ni ubuduće. Nemam ništa protiv nikoga, ali moja djeca i unuci neće ići u vrtić i školu s njima, napišite da vam je to rekao Bandit iz Škabrnje… Ovo je hrvatski kraj, nemaju tu što tražiti. Neka se vrate u svoje Našice odakle su došli i tamo rade što ih je volja“ 

Vjerojatno bi sve završilo na shvaćanjima reakcije ovih sramota ljudskog roda, u kontekstu nacionalšovinističke situacije koja već godinama vlada u regiji. Pa, zašto se onda, pitamo se, primjerice Lincoln – u okruženju u kojem je živio – nije priklonio interesima robovlasnika? Mi bismo to, uzevši „u obzir vladajuće političke ideje i pokrete njegova doba“ svakako shvatili i ispravno procijenili, ako već ne i opravdali – zar ne? Često se iza licemjernih, prividno objektivnih opservacija i tumačenja nastoje promovirati najgore ljudske slabosti i djela, čineći ih tako mladim generacijama prihvatljivima. Strossmayer je bio kakav je bio – njegov se životopis ne može promijeniti, ali se zato nepoćudni detalji mogu po volji prilagođavati nacionalističkim mitovima. Jedini ispravni stav je da se generacijama učenika jasno ukaže kako na pozitivne tako i na negativne karakteristike i djelovanja povijesnih ličnosti. Samo tako je moguć ispravan etički i humanistički odgoj novih naraštaja. 

        Interesantna je činjenica da kojekakvi „branitelji hrvatstva“ (kao da se ono napada ako se iznesu neugodne činjenice o pojedinim Hrvatima), ne raspoznajući antisemitske elemente u djelima uglednika koje oni tretiraju idolima hrvatskog domoljublja, državotvornosti i nedodirljivim svetinjama, njih odmah nalaze u „manje“ značajnih ličnosti, primjerice –  književnice Vedrane Rudan. Čak i mnogi Židovi osjetljivi i kritični na manifestacije „genetskog hrvatstva“, gube kritičnost čim se radi o vlastitom narodu, upravo kao i spomenuti Hrvati. Rečena spisateljica bila je pred više godina podvrgnuta hajci zbog antisemitizma koji je – navodno – pokazala prilikom nastupa na „Nova TV“ i u članku „Ana i njezini sinovi“, objavljenom u tjedniku „Nacional“. Jako daleko od toga da Rudanica gaji antižidovske stavove, u što se svatko može uvjeriti ako s razumijevanjem pročita spomenuti članak i još k tome je upoznat sa njenim djelom. Posebno su se kritičari napopastili na rečenicu: „Ana Frank je napisala: ‘Jednom ćemo ponovno biti ljudska bića, a ne samo Židovi.’ Bilo bi krasno kad bi Židovi danas bili ljudska bića, a ne samo Židovi”  – moguće nespretno formuliranu, ali inteligentnom stvoru sasvim jasnog značenja. Ona se ne odnosi na Židove kao etničku zajednicu, niti na bilo kojeg pojedinačnog njenog pripadnika, izuzev onih koji podržavaju neprihvatljivu politiku države Izrael. Tko bi nipodoštavao i manje vrijednim smatrao narod koji je dao Einsteina, Annu Frank, Mahlera, Marxa, Freuda, Kafku, Heinea, Gershwina, Chagalla, Asimova, Chomsky-a, Spinozu, Maimonidesa, Derridu, Samokovliju, Danona, Daviča i druge velikane čovječanstva, bio bi samo prijezira vrijedan, tek nominalni pripadnika ljudske vrste. Međutim, Vedranini kritičari, bez obzira na etničku pripadnost, zajednički učestvuju u podržavanju i učvršćivanju jednog mita baziranog na holokaustu jevrejskog naroda u drugom svjetskom ratu. Zbog osjećaja krivnje zapadne civilizacije koja je što učestvovala a što dobar dio vremena nijemo promatrala taj zločin, sada se svaka kritika neprihvatljive izraelske politike prema Muslimanima, a posebno Palestincima, tretira kao antisemitizam. Najnovija istraživanja ukazuju na porast antižidovskih stavova u svijetu a sve se to sasvim pogrešno svrstava u antisemitizam. Jedan dio svakako spada u tu kategoriju, a drugi dio izazvan je politikom židovske države (i znači naprosto njenu osudu) koja se na Bliskom istoku ponaša kao mali hegemon, usput provodeći često i zločinačku politiku prema civilnom arapskom stanovništvu. Politiku koja se ne može braniti ni na koji način, a ponajmanje skrivajući se iza dužne i opravdane osude holokausta nad Židovima

        Ako su osude zločina u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili do onih najnovijih, ubistva iranskih nuklearnih fizičara, prijetnji mogućim „…snažnim izraelskim udarom na Libanon da bi uništenim naseljima trebala desetljeća da se ponovno izgrade’“ a Iranu vojnim napadom, antisemitizam; ako je podrška Günteru Grassu koji je svojom pjesmom rekao „ono što se mora reći“ antisemitizam; ako je kritika tajenja postojanja nuklearnog arsenala i neprihvatljive izraelske vojne doktrine koja može rezultirati novim Dresdenima i Hirošimama antisemitizam, onda sam i ja antisemit. O državnom terorizmu koji Izrael provodi u dosluhu i sa podrškom SAD pisao je Noam Chomsky u članku Lista najtraženijih osoba”, kao i u knjizi “Kobno trojstvo” gdje analizira odnose Izraela, SAD i Palestinaca. Valja napomenuti da je Chomsky , mada židovskog porijekla, podjednako optuživan za antisemitizam što bjelodano svjedoči kako etničko porijeklo ne može ograničiti poštena i moralna čovjeka da sagleda i iznosi istinu. Izraelski vlastodršci uz dobar dio prepariranog naroda, prisjećajući se holokausta, opsjednuti su mogućnošću propasti svoje države, i kao takvi sumanuto ustraju na ideji kako cilj (očuvanje Izraela) opravdava sredstvo, umjesto da se posvete traženju mirnog rješenja sa svojim susjedima. Mnogi Hrvati, podjednako dresirana uma, podržavaju taj stav – sve protivnike prokazujući antisemitima – vođeni sličnom Vukovićevom glupošću kako se „u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin“. O djelima suvremene izraelske politike, ne smije se suditi temeljem patnji judejskog naroda od prije sedamdesetak godina. Licemjerno je skrivati se iza njih koristeći ih kao alibi za sadašnje poteze. To bi naši kvazidomoljubi jako dobro trebali znati, kad već prokazuju strah hrvatskih Srba pred ponavljanjem iskustava iz NDH kao neprihvatljiv motiv njihove pobune! Zašto mnogobrojna domaća čeljad „prepoznaje“ antisemitizam u kritičara cionističke politike istovremeno ga skrivajući i/ili ne videći u vlastitom dvorištu, čak ni u prošlosti? Ako su tamne mrlje – bez obzira koje vrste – prevaziđene, nema ih smisla skrivati, jer ljudi (jedinke, grupe, narodi) su tada postali samo bolji što bi im trebalo biti na ponos. Na okruglom stolu posvećenom 20. godišnjici hrvatskog članstva u UN, bivši hrvatski predsjednik Mesić je rekao

Bilo bi neodgovorno da to ne kažem, sviđalo se to nekome ili ne. Danas slavimo, ali danas i uvijek treba slaviti istinu i zato prihvatimo često bolnu istinu o nama i svijetu, a ne lakiranu i uljepšanu sliku koja odgovara nečijim željama, a ne korespondira sa stvarnošću” 

dok je, upitan o srbijanskom Predsjedniku Nikoliću izjavio da nema čovjeka bez mrlje u biografiji, a da posebno nema političara bez mrlje u biografiji. Mrlja može biti ovakva ili onakva, veća ili manja, ali za razliku od mrlje na odjeći ona se ne može izbrisati u kemijskoj čistionici. Graditelji mitova upravo to nastoje sa poviješću i njenim akterima, nastojeći svaki jadac pretvoriti u gladac umjesto da realno sagledavaju ljude i događaje, i takve ih predoče javnosti. No, taj im trud dođe kao zidanje Skadra na Bojani

„Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora,
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada:;
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.“ 

Jedina je razlika što mitomani svoju monumentalnu nacionalističku zgradu to uspješnije podižu što su mračnija vremena, da bi je već prvom najavom svitanja nepodmitljiva vila Istine srušila poput kule od karata.

 

 

Autor 5.6.2012. u 11:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija