Žigosanje izbjeglica kao antisemita

Povezani članci

• Mary Ann Hennessey: “Ne držite ih za obećanja, natjerajte ih da budu bolji od toga”
• Danilo Kiš u ključu pseudo-feminističke razgradnje: MITOMAHIJA S PREDUMIŠLJAJEM
• KAD SVECI MARŠIRAJU, HRT MIJENJA PROGRAM, A HND POVIJA LEĐA
• Andrej Nikolaidis: Bosna i Hercegovina treba biti i biće građanska država
• DUTB – Model za pljačku slovenske države
• Drago Bojić: Drugačije mišljenje je uvijek bilo problem u Crkvi

G lasoviti izraelski novinar Gideon Levy je odmah nakon pariškoga krvavog petka naslutio da će i francuski i ostali europski desničari, baš kao i izraelska im desna bratija, likovati nad zločinima islamističkih terorista i trijumfalno ponavljati ono svoje »A što smo vam mi govorili?«.

»Prije nego što izraelska desnica počne slaviti« – napisao je Levy – »moramo joj reći da dijete s nožem iz Hebrona (riječ je o 13-godišnjem Palestincu Ahmedu Manasri, optuženom za napad na dvojicu Izraelaca u Jeruzalemu – op. P. L.) nema nikakve veze s francusko-muslimanskim bombašima-samoubojicama u Parizu.

Prije nego što desnica u Francuskoj i Europi počne slaviti, moramo joj reći: nemojte koristiti mrtve za svoj probitak. Nacionalizam, ksenofobija, rasizam, deportacija izbjeglica, izolacionizam i rat protiv islama – vaša magična rješenja ne rješavaju ništa.«

Naslutio je izraelski novinar da će Benjamin Netanyahu i Marina Le Pen ponovo pokušati ubrati najveći profit od terora i upozorio: »Ne smijemo upasti u njihovu klopku.« Jer iako »ISIL još nije stigao u Izrael, Netanyahu i njemu slični rade na tome«, pa će »ukoliko Izrael nastavi s ovakvom politikom, hebronski dječak s nožem izrasti u bombaša-samoubojicu Islamske države«.

Istim se poslom, veli Levy, bavi i europska desnica. Jer – »deseci tisuća muslimanskih izbjeglica kucaju na europska vrata pokušavajući spasiti gole živote od terora istih džihadista koji sada napadaju Europu, bježeći od istih ljudi koji su ranije razorili njihove domovine da bi sada izvršili masakr i u dvorani Bataclan«. Stoga – »zatvarati izbjeglicama vrata u lice, podjarivati mržnju prema strancima u Europi, zajedno s narastajućom islamofobijom i usponom ekstremne desnice znači raditi u korist Islamske države«.

Nije Gideon Levy tada predvidio da će se dolasku izbjeglica u Europu usprotiviti i predsjednik Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj Josef Schuster i predsjednik Židovske kulturne zajednice iz Beča Oskar Deutsch, ali ga sigurno ne bi iznenadilo ako nad njihovim istupima budu likovali i europski i izraelski desničari.

Schuster je u razgovoru za Die Welt kazao kako »mnogi izbjeglice bježe od terora Islamske države i žele živjeti u miru«, ali da oni »istodobno potječu iz kultura u kojima je mržnja prema Židovima i netolerancija sastavni dio života«, naglasivši pritom i probleme »ravnopravnosti žena i odnos prema homoseksualcima«. Netoleranciju ne smatra vjerskim nego etničkim problemom, budući da je »većina izbjeglica arapskog podrijetla«. Zatražio je stoga da Njemačka uvede gornji limit za useljavanje, na što je reagirala humanitarna organizacija Pro Asyl, optužujući Schustera da »želi suspendirati Ženevsku konvenciju o statusu izbjeglica«.

U međuvremenu su tu konvenciju u praksi suspendirale vlade zemalja Europske unije, pa onda po automatizmu i Makedonija i Srbija, uvođenjem segregacije među izbjeglicama i odlukom da se ulazak u EU-tvrđavu i u područje balkanskoga limba dopusti samo onim nesretnicima koji bježe iz Sirije, Iraka i Afganistana. Izbjeglice iz ostalih tridesetak zemalja, unesrećenih pohlepom tvorničara oružja i inih kapitalističkih predatora uglavnom zapadne provenijencije, ostavljene su u sve tješnjem prostoru između žilet-žica, da se iz očaja pokušavaju objesiti, da si zašivaju usta ili da uzalud vape »Please, help us; please, help us; please, help us…«

Ali to nema nikakve veze s izjavama Josefa Schustera. Kao ni s izjavama njegova austrijskog kolege Oskara Deutscha da su »ove, jednim dijelom takozvane, izbjeglice uvijek iznova u svojim domovinama bile izložene antisemitizmu, s kojim su djelomice i odrasle«, te da ga »antisemitizam islamista više zabrinjava od tradicionalnog antisemitizma«, budući da »tradicionalni antisemitizam ostaje na razini govora mržnje, dok islamistički antisemitizam vodi ka zločinu iz mržnje«.

Činjenice, međutim, govore da u Europi alarmantno raste upravo – tradicionalni antisemitizam. U Njemačkoj je tako prošle godine zabilježeno 1.596 zločina protiv Židova, a počinitelji su u 85 posto slučajeva bili domaći desničari, neonacisti i slična žgadija. Naravno, nije zanemariv ni onaj preostali broj zločina motiviran – kako se to EU-eufemistički kaže – »stranim ideologijama«. Bez obzira na brojčane pokazatelje, svaki je antisemitizam jednako odvratan i opasan, baš kao što je odvratno i opasno svako sijanje mržnje prema muslimanima, kršćanima, budistima, ateistima…

Žalosno je kada se navodni antisemitizam izbjeglica proglašava stvarnijim i opasnijim od onoga neonacističkog koji se pokazuje i dokazuje iz dana u dan. I čiji zagovornici nesmiljeno mrze i Židove i muslimane, jer ni jedne ni druge ne žele vidjeti u »čistoj, bijeloj i kršćanskoj Europi«. Uostalom, zar se baš u takvim glavurdama nakon masakra u redakciji Charlie Hebdoa nisu mrijestile najbolesnije konstrukcije o »židovsko-islamističkoj zavjeri«?!
I baš će takvi mračnjaci, bojim se, likovati kad pročitaju da se i čelnici njemačkih i austrijskih židovskih organizacija protive daljnjem dolasku izbjeglica. I to je jedino na čemu će im zapljeskati, desnom o desnu. Da se od pljeska ne čuje kako oni nesretnici među žicama ponavljaju: »Please, help us; please, help us; please, help us…«