Život i smrt komšijske krave

Povezani članci

• Paddy Ashdown za tačno.net: “Međunarodna zajednica se mora suočiti sa problemom stvaranja funkcionalne Bosne i Hercegovine”
• OBEĆAVAJUĆA BUDUĆNOST
• Obraćanje ambasadorice Uebber povodom stupanja na snagu novog njemačkog zakona o useljavanju stručnog kadra
• Spomenici životu – spomenici smrti
• Zahtijev Koalicije “Jednakost”: Da se Parlamentarna skupština BiH očituje o prijedlozima za implementaciju presude “Sejdić i Finci”
• Sarajevski atentat: Povodom 100-godišnjice Sarajevskog atentata (II)

Piše: Dino Prohić

Ima jedan simpatičan vic koji sam odavno čuo. Nije mi ga ispričao Kožo, ali je isto tako primjenjiv na ovu temu. Ulovio, helem Bosanac zlatnu ribicu, i ona mu ponudi da mu ispuni dvije želje. Naravno, on odmah poželi da komšiji crkne krava. Ribica se pobuni, napomene ga da nije lijepo biti destruktivni Balkanac, i da bi mu bolje bilo da poželi nešto korisno: pare, kuće, automobile. No, ne da se Bosanac, i insistira na preranom odlasku komšijske krave. Nemajući kuda, zlatna ribica mu nevoljko ispuni želju, i upita šta je sljedeća želja. Naš junak se tu zamisli neko vrijeme, pa reče:

– Da i meni crkne krava, da mi se onaj š…k ne dolazi grebati za mlijeko.

Kakve veze ovo ima sa politikom? Nikave, ali je istovremeno i čitav osnov današnje politike u BiH. Suprotnosti među političkim opcijama u BiH, a ima ih tri, dovode do toga da se ne gleda na korist ako se može nauditi susjedu. Pogotovo se, ne daj bože, ne gleda na bilo kakvu zajedničku korist, jer se to, naravno, kosi sa vitalnim nacionalnim ineresima.

Paradoks toga je da se zarad “nacionalih interesa” gubi mogućnost ostvarivanja nacionalnih ineresa.

Jedan svjež primjer: Sjedim na sastanku u Briselu, domaćin sastanka je parlamentarka iz Velike Britanije, a ja član Norveške delegacije. Nemamo mi ništa sa EU (a u praksi smo zemlja članica, samo bez prava glasa), ali smo tu da učimo. Tema je školstvo sa kojim inače radim. Veliki dio razgovora se bavio temom Erasmus + programa, koji ujedinjuje ranije programe razmjene studenata. Naravno, i moja delegacija kao i naši domaćini su oduševljeni programom koji otvara brojne mogućnosti za studente, kako na osnovnim studijama, tako i na magistarskim i postdiplomskim studijama.

Ako je to nešto u čemu visokoobrazovane zemlje poput Norveške i Velike Britanije vide vrijednost, onda mora da valja.

Programi koji imaju godišnji ram za stipendiranje od 14.1 milijardu eura pružaju studentima mogućnosti studiranja na inostranim institucijama, a za razliku od ranijih programa, sada otvaraju mogućnost za studiranje i van Evrope. Studenti tako mogu dobiti vrijedno međunarodno iskustvo, a i okititi se time da su godinu studija (ili više) proveli na nekom prestižnom svjetskom univerzitetu.

Znajući kvalitet obrazovanja u BiH, koji se nalazi na samom dnu svjetskih ljestvica, učešće BiH u takvom programu je zlatna prilika za izgradnju novih, kvalitetnih kadrova sa visokoškolskim obrazovanjem.

Jasno, cijena učešća u Erasmus+ programu nije mala. Države članice moraju dati povelike sume novaca da bi omogućile svojim studentima učešće u programu. Bosna i Hercegovina je također dobila ponudu da bude članica Erasmus+, s tim što bi kao siromašna zemlja plaćala simbolično učešće. Imao je tu i jedan uslov, koji je naravno, ugrožavao “vitalne naconalne interese” nekoga. EU je zahtijevala da se u BiH oformi agencija za školstvo na državnom nivou, kako bi imali partnera za saradnju u okviru ovog programa. Inače jeste čudno kako to da BiH nema ministarstvo obrazovanja na državnom nivou, jer politika školstva jeste prvi prioritet najvećeg broja zemalja, ali se oko tog ministarstva kod nas nije mogao naći kompromis. Zato je školstvo na etnitetskom nivou, a moglo bi se reći i da je to jedan od razloga zašto je školstvo takvo kakvo danas jeste.

Milorad Dodik je u ime RS blokirao članstvo BiH u Erasmus+ programu jer ne želi prenos nadležnosti sa entiteta na državu. Sasvim legitimno, ako znamo politiku koju SNDS trenutno sprovodi. Njihova osnovna politika se bazira na separatizmu (što je sasvim legitimno, takvih partija ima u svim mnogonacionalnim državama), i bilo šta vezano za nivo države je u suprotnosti sa njihovom politikom.

Ovim potezom, vlasti RS su onemogućile vlastitim studentima (u 2013/2014 bilo je oko 7500 studenata prve godine na javnim univerzitetima RS) da dobiju kvalitetnije obrazovanje, jer kvalitet obrazovanja mora da se žrtvuje zarad viših nacionalnih interesa. Paradoksalno, pogotovo kad se zna da su generacije studenata od rata naovamo taoci loših politika na svaki mogući način.

Potezi ovoga tipa morali bi otvoriti oči svima onima koji vjeruju u to da vlasti (u bilo kom dijelu BiH, RS i Erasmus+ su ovdje samo primjer) stavljaju interese naroda prvo. Vlasti bez ikakve sumnje narod koriste kao taoce svojih (besmislenih i loših) politika.

Ova priča ipak ima i sretni završetak. Nakon vršenja pritiska od strane studenata iz RS, vlasti su popustile, i našle neko kompromisno rješenje kojim je ipak omogućeno članstvo u Erasmus+ programu. Do ovog trenutka se ne zna koliko studenata iz BiH je apliciralo za pomenuti program, ali ja se nadam da će oni to činiti u što većem broju.

Medijski, ovaj politički gaf bio je propraćen relativno dobro. Razloge za to treba tražiti u antagonizmu RS-FBiH, a ne u svijesti medija. I previše sličnih, direktno škodljivih političkih poteza se čini na svim stranama, a prolaze u tišini jer se političari u oba entiteta dogovore, pa se onda na to ne gleda kao na konfliktno pitanje, bez obzira što ide na štetu građana.

Uostalom bh političari su u toliko navrata pokazali potpuno odsustvo želje i volje da učine bilo šta korisno da bismo se tome sada čudili.

Razgradnja države (da komšiji crkne krava), a u isto vrijeme nečinjenje ničega korisnog za entitete (i meni, da mi se š…k ne grebe za mlijeko) su i doveli ukupno građanstvo ove zemlje u stanje bankrota. To treba imati na umu uvijek, a pogotovo u ovoj izbornoj godini. Tek kada građanstvo shvati koliku moć ima nad političarima, tek tada će se promjene, koje svi tako želimo, početi dešavati.