ŽIVOT U LAŽNOJ NORMALNOSTI

Povezani članci

• SUADI, OLGI, NEDI, BOŠKU, ADMIRI, SCHORKU
• SLUŽI LI TELEVIZIJSKI INTERVJU DEMASKIRANJU JAVNIH LIČNOSTI?
• Nakaradni parlamentarizam (2)
• Прaвдa зa Слoбoдaнa Mилoшeвићa
• Tko je glasao za HDZ?
• Svjetsko nogometno prvenstvo je najefikasnija brana od otrovnih poruka političara

U susret klimatskoj konferenciji Pariz (COP21) 30.11.2015 – 1.12.2015.

Vrijeme je da se otrijeznimo i prestanemo vjerovati da smo bogovi na zemlji kako bijelog čovjeka uči vladajući kapital

Piše: Fuad ĐIDIĆ

Dugo vremena sam tragao za najboljim izrazom kako bi mogao razumijeti smisao i cilj  dolazeće, povijesne Klimatske konferencije u Parisu (COP 21 ) koja se već razumije kao konačni i posljednji kolektivni napor preko 150 svjetskih lidera i diplomata da po prvi puta u povijesti makar, zasnuju osnove „klimatske pravde“ a protiv razornih posljedica sve većeg broja suša, poplava, gladi i posve izvjesnog, potapanja nekih zemalja i priobalnih gradova pod talasima vode  otopljenog polarnog leda.

Čini mi se da je taj izraz sadržan u naporu – “prestanak života u lažnoj normalnosti“.

Rast globalne temperature za koju mnogi eksperti danas kažu da je davno prešao 2 Celzijusova stepena, a  ponegdje dostigao čak, 3- 4 stepena, nepovratno je promijenio, i, dalje ubrzano mijenja normalnost svijeta u kojem živimo. Generacije ne poznaju šta gube jer ne postoji osnovica spram koje bi  se mjerio opseg preoblikovanja života na planeti. One su se već  svikle, i pored tolikih promjena, da žive zapravo, u normalnom svijetu.

Obilni i kristalno bijeli snijeg, oštre zime kojih se ova generacija tek, jedva sjeća , ili, masovno prisustvo riba mladica koja se nekada obitavala u našim rijekama, jednostavno više ne postoje. Ova realnost nestala je pred očima naše generacije i jednostavno se prihvaća drugačija i sadašnja realnost.

 Naša djeca sve teže prihvataju priče o tome kako je snijeg nekada zatrpavao naše ulice, ili, kako su nekada u rijekama obitavale  zdrave i sjajne ribe.

Kao što nove generacije mijenjaju osjećaj normalnosti, tako recimo, i naši ljekari mijenjaju kriterije šta je to normalna i zdrava osoba, i što su doista odlike njenog stvarnog fizičkog i mentalnog zdravlja. Uspostavljaju se i kreiraju drugačiji kriteriji normalnog. Niko se još nije sjetio da uporedi etikete na proizvodima hrane koje smo svakodnevno upotrebljavali samo nekoliko decenija ranije, sa ovim etiketama koje danas čitamo na istim proizvodima.

Ubrzano razaranje klime pod udarima globalnih vladajućih elita i korporacija svoje najjače uporište ima u našoj kolektivnoj amneziji. Ne postoji osnova u takvoj kolektivnoj svijesti čovječanstva kako bi se usporedila sadašnjost sa prošlosti. Tako se ono što je ste sada, što je “egzistentno“, prihvata kao normalno i posve prihvatljivo i ako je u suštini, „is-konstruisano“ i nije tako.

Živimo u svijetu proizvedenog osjećaja lažne normalnosti.

U kolektivnim naporima dešifrovanja ove amnezije najdalje je, po jednodušnoj ocijeni klimatskih posmatrača otišao “Kyoto Protokol“ usvojen 2007. godine. Tada  su velike sile dogovorile i parafirale put konačnog zaustavljanja u izokretanju realnosti života planete. U ovom povijesnom dokumentu bilo je utvrđeno kako  je 1990. godina  „mjera“, „temeljna osnova“, “prva godina računanja“ prema kojoj se imaju mjeriti sve buduće aktivnosti čime je zadata referentna tačka za ocjenu naše sadašnjosti.

Nažalost, godina za godinom, konferencija za konferencijom i ova temeljna osnova je promijenjena.

Strast svjetskih elita za više kapitala i profita nije obuzdana i tako su uspostavljene  nove osnove, nove godine računanja.

Neke vodeće zemlje G-7 potom su obznanile da se povlače iz “Kyoto Protokola“ i uspostavile su novu granicu, 2005. godinu kao osnovu od koje bi se ubuduće trebalo kretati.

Poznavanje prošlosti doživjelo je svoj novi debakl u Kopenhagenu 2009. godine na COP16.

Najviše što se tada moglo iscjenkati od svjetskih  vladajućih elita jeste dokument od samo 5 stranica, poznat kao “Kopenhagenski Sporazum“, koji je opisan kao „papir“ čiji se sadržaj prima „ka znanju“ a bez novih, obavezujućih tačaka i zaključaka. Po ocjenama najboljih poznavalaca, COP16 bio je zapravo, najjači udar koji je smrvio očekivanja za uspostavu bilo kakve „klimatske pravde“.

Zemlja je od tada po ocjeni eksperata postala dva puta toplija. I ova se realnost prihvata kao normalna štaviše, dobrodošla. Ispleteno je uže, kako je to protekle sedmice slikovito rekao francuski ambasador u Kanadi, o kojeg mi idemo da se objesimo. Sa temperaturom samo 2,7 stepena višom u odnosu na proteklo stoljeće, do kraja 2100. godine možemo očekivati rast nivoa mora od oko 70 metara, što znači nestanak mnogih priobalnih gradova. Zvuči Orvelijanski isto kao i činjenica da u Sjevernoj Americi danas više ne žive pčele, a med koji se prodaje kao organski je zapravo vještački proizveden.

Za koji dan naša pažnja će ponovo biti usmjerena prema Parizu. Jedna bitka života protiv smrti  odmijenjuje se drugom, mnogo značajnijom bitkom.

Ovoga puta u sjeni još dubokog bola i tuge u Francuskoj, vodiće se ta povijesno značajna bitka kako bi se osvojila svijest o prošlosti. Zapravo, kako bi se ponovo uspostavila “prva godina računanja” i kako bi pronašli spas od rastuće amnezije.

Ako se Pariška Konferencija približi ovom aporetičnom cilju i poput Zenonove kornjače,

onda možemo reći da će u Parizu biti objavljen novi početak.

A to će biti početak kraja života u lažnoj normalnosti. Tek onda može početi protjerivanje razornog mita globalnog kapitala da su ljudi zapravo bogovi na zemlji.