Životinje, ljudi

Autor 19.12.2011. u 14:26

Životinje, ljudi

Ove godine navršila su se dva desetljeća od smrti Vitomira Lukića, jedog od najznačajnijih pisaca Bosne.

Tražiti blisko, što dalje od sebe.
Vitomir Lukić

“´Prijatelju, odmah dođi da malo prošetamo´, rekao
je. Fratar je pohitao i našao ga na dogovorenom
mjestu.
´Odmah sam vidio da je neobično uznemiren.
 I tek što smo napravili par koraka, zastao je, potom
 se naslonio na mene, i nakon svega nekoliko
 trenutaka njegovo krhko tijelo klonulo je na mojim
 rukama. Ti zlikovci su ga doslovno dokrajčili
´,
 prisjećao se franjevac.

Tako se na rukama fratra, kao u nekom andrićevskom
znaku i usudu, završio život najvećeg modernog
 pripovjedača Bosne i Hercegovine.”


 
Prije nekoliko godina provedena anketa sarajevskog tjednika Dani o najboljem bosanskohercegovačkom romanu potvrdila je da djelo Vitomira Lukića (1929.-1991.) spada među same vrhunce književnosti napisane na hrvatskosrpskome jeziku u ovome vijeku, odmah pored opusa Andrića i Selimovića. Svi anketirani, bez obzira na njihovu generacijsku, nacionalnu i književno-estetičku raznolikost, Lukićevu prozu okarakterizirali su kao remek djelo, kao literarnu umjetninu prvoga reda. I ova činjenica svjedočanstvo je surovosti ljudskog bitisanja na našim prostorima, jer za razliku od Andrića, Selimovića (i mnogih drugih, manje značajnih!), što su još za života pobrali svjetsku slavu i najveće književne lovorike, Vitomir Lukić i u samoj svojoj domovini bijaše jedva poznat, a o nekom širem društvenom priznanju za njegova života ne mogaše biti niti govora. S druge strane, ona je afirmacija stare istine-utjehe: da svaka dobra književnost kad tad nađe put do svojega čitatelja, usprkos njezinoj trenutačnoj socijalnoj valorizaciji i unatoč političkom i društvenom kontekstu u kojem se ona rađa. Pisci najboljih književnih djela, pisao je Nabokov, rijetko kad dobivaju priznanja; najbolja književna djela su ona koja su jednom napisana, pa bačena niz rijeku, prepuštena svojoj vlastitoj sudbini.

Sudbina, pak, Lukićeve književnosti tipična je za naše podneblje, isto toliko koliko je sama ta književnost za nas atipična. Nema djela udaljenijeg od svoga društvenog konteksta nego što je Lukićevo, a opet, na neki paradoksalan način, to djelo ujedinjuje u sebi sva protuslovlja sredine u kojoj je stvarano, sva njena stvarna i simbolička obilježja. U opširnim odgovorima na temu svoje ars poeticae u časopisu Život (br.7-8, 1982.) ilustrativna je njegova rečenica: “Što dalje od sebe pronaći blisko”. Možda se upravo u toj potrazi za blizinama krije šifra i znak njegove književne kozmogonije.

Vitomir Lukić rođen je 1929. godine u Zeleniki, današnja Crna Gora. Kao dijete službenika ondašnjih Jugoslovenskih državnih železnica, cijelo djetinjstvo i mladost provest će na kolodvorima vicinalnih pruga, kao, uostalom, i jedan njegov mnogo poznatiji tragični suvremenik, autor Eolske harfe. Lukića i Kiša vezivat će ne samo ubogost te provincijalne perspektive “gdje se prerano smrkava” već i tema raspada ostataka srednjoeuropske civilizacije u balkanskim gudurama, te gotovo istovjetna sudbina očeva: dok je Kiš gledao kako mu oca odvode u koncentracijski logor, Lukić je doživio egzercir, mučku smrt roditelja od onih koji su naviještali “oslobođenje”. Njegovo školovanje po bosanskim zabitima od Donjeg Vakufa do Broda i Sarajeva proteći će u znaku brisanja zadnjih tragova domaće Mittelklasse, kojoj je pripadala njegova porodica. Više nego za nacionalna licitarska srca, gusle i tambure – ta klasa bila je vezana za pojmove kakvi su bal, lampa s abažurom, koja gori u otmjenoj idili nasilno nametnutog siromaštva (kao rezultata “klasne borbe”!), i miris kuglofa (austr. Guglhupf) koji majka sprema za obiteljske ili vjerske blagdane. Trajnost i ponavljanje ove “buržoaske” atmosfere u Lukićevoj prozi navest će jednog kritičara da ga još u vrijeme njegovih prvih objavljenih radova nazove “Proustom iz Donjeg Vakufa”.

Prve književne radove Lukić će publicirati ranih šezdesetih u studentskome listu Naši dani. Kao i većina studenata književnosti on će pisati stihove – ti stihovi, međutim, odmah su se svojom apartnošću i nesvakidašnjom jezičnom preciznošću i svježinom izdvajali iz generacijskog žamora. Lukić nije bio ponesen idejom rušenja tad dominantnog socrealizma, koja je bila bauk generacije, i koja je najčešće svršavala u entropiji metafore, nego je više bio obuzet gradnjom jednog svijeta u kome će se na temeljima antičke jasnoće ponuditi oblik više harmonije. Njegovo je najveće društvo – osama, kako bi to rekao Emerson. Iako se pisanja pjesama neće odreći do kraja života, glavna će mu preokupacija biti proza. Knjigom pripovijedaka Soba za prolaznike (1965.) on će predstaviti već izgrađeni i zaokruženi književni svijet, u kome će ulogu tad uobičajenih revolucionarnih veduta zamijeniti “atmosfera nevinih građanskih odnosa po našim kasabama”, koju će odlikovati “otvorenost prema svijetu, prve građanske haljine, uštirkani stolnjaci, zarići na prozorima i seljenje do one pokretljivosti koja samu sebe negira”, piše Jasmina Musabegović. Ovo “civiliziranje” naših patrijarhalnih prosedea postat će Lukićevim autorskim znakom u svim njegovim kasnijim stvaralačkim fazama, od realizma do fantastike.

Romanom Album (1968.) Lukić će se predstaviti kao majstor moderne naracije. Njegov tekst grana se poput stabla, račva se u svim smjerovima, ali, istodobno, teče utvrđenim tračnicama i pravilima, baš kao i vlakovi na maloj željezničkoj postaji, gdje se radnja romana i odvija. Romaneskni rukopis poprima sinkretističku formu – u njemu se ujedinjuju gotovo svi klasični pripovjedački obrasci i modeli, što će neke kritičare navesti na pomisao da se radi o varijanti manovskog romanesknog “esejizma”. Međutim, više od oglednog iskušavanja ovdje je prisutna lirika, poezija koja funkcionira kao stalna pozadina romaneskne priče: “To nije”, primjećuje Tvrtko Kulenović, “francusko, prustovsko traganje za izgubljenim vremenom, već jedna naša, slovenska, bolna potraga za izgubljenom dušom”.

Kasnija Lukićeva djela bit će obogaćena fantastikom, jednom naročitom simbiozom mašte i činjenica iz samog iskustvenog domena. Lukića, tako, možemo uvjetno odrediti i borhesovcem, nekim Borgesovim spontanim suvremenikom u tamnim predjelima izgubljenog svijeta. Lukićeva fantastika, međutim, nije vođenje likova kroz projicirane logičke sisteme, ona nije kalkulacija sa neobičnim, već prije oneobičavanje doživljenog, koje to doživljeno čini prozračnim i čarobnim, a koji su postupak ruski formalisti određivali kao samu srž umjetničke artikulacije. Jer, veli sam Lukić, “ni jedan od tih učinaka fantastične proze nije promišljen, nego proistječe iz sinkretizma vatre u koju se stapa ideja sa jezičkim i fabularnim materijalom u jednu ravnotežu umjetničkog osjećanja. Da je drukčije, kreacija se ne bi mogla razlikovati od konstrukcije”.

Druga dodirna točka s Borgesom je upotreba neknjiževnih, znanstvenih tekstova u tkanju pripovjednog tkiva. Takav postupak naročito je vidljiv u knjizi priča Životinje, ljudi (1973.), koja jednu običnu šetnju kroz zoološki vrt koristi za gradnju najčudesnijih stranica o dramatici ljudskog postojanja. Lukić se u ovakvom eksperimentu koristio brojnim rezultatima egzaktnih znanosti, koje su mu pomogle da otkrije tu “biokemiju suza”,”biokemiju majčinog mlijeka”, ili “fiziku duge u kapi vode, jednog sićušnog oceana”. Širokom spisku klasičnih humanističkih spoznaja autor dodaje i nešto od indijske filozofije, koju je proučavao kao mlad lektor u New Delhiju, i koja će ostaviti velikog traga na njegovo poimanje literature i svijeta. Sva ta znanja i iskustva tale se na kreativnoj vatri, iz koje izlazi čudesna legura Lukićeve umjetnosti. U knjizi Sanovnik nasmijane duše (1976.) on otkriva svoje skrivene svjetove, gdje se viđeno prepliće sa snovitim, gdje se prizori iz djetinjstva razvijaju u drugom pravcu, različitom od onog koji je dogođen, koji se odvijao okrutnim “radom” stvarne sudbine i propadanja. Pisac tako postaje demijurgom, tvorcem i graditeljem vlastitih uspomena.

Živeći u vremenu marksističke ideologizacije umjetnosti, pokušaja da umjetnost bude tek produkt iz radionice inženjera ljudskih duša, Lukić toj ideologizaciji ne suprotstavlja kontraideologiju, već ezoteriju, apstrakciju, muziku. Svoju jedinu za života objavljenu pjesničku knjigu Praznik stvari (1969.) pisao je, kako sam navodi, pod utjecajem slušanja ozbiljne glazbe, tako da se ona može doživljavati i kao tekstualni nastavak Mozartovih partitura, Bachovih fuga ili Ravelovih ritmova. “Literatura će se osuditi na uski egzistencijalni krug, ako se ograniči samo na neposrednu istinu i ostane kod izravnog kontakta s tekućim životom”, upozoravao je u jednom intervjuu.

Zbog takva njegova stava mnogog čitatelja pomalo je iznenadila činjenica da se početkom devedesetih aktivno uključio u politiku. Nakon, za naše prilike, relativno velikog uspjeha njegova posljednjeg objavljenog romana Hodnici svjetloga praha (1989.), pjesnik ezoteričnih vrtova, i baroknih pozlaćenih hodnika, već prilično shrvan teškim srčanim udarom, ulazi u okrutnu bosansku arenu, oko koje su već bili postavljeni topovi za masovna ubijanja.

Kao pripadnik druge generacije, malo sam se viđao s njim svih tih sarajevskih godina. Mogao bih reći da sam i vrlo malo znao o njemu, budući da nije bio kafanski čovjek, niti je mnogo mario za novinarske krugove u kojima sam se sam kretao. Na tadašnjoj Televiziji Sarajevo uređivao je likovne emisije, za koje je najčešće sam pisao i scenarije i koje su tisućama svjetlosnih milja odudarale od tadašnje televizijske produkcije. Znao sam da je drugovao s franjevcima, od kojih su neki bili i moji prijatelji. Obojica smo, tako, bili vrlo bliski s fra Milom Babićem, fratrom koji je početkom sedamdesetih kao student bogoslovije zahtijevao reforme u okrilju Katoličke crkve, i zbog toga doživljavao velike šikane od lokalnog biskupa, tako da je teološki studij morao prekinuti u Sarajevu, da bi ga samoinicijativno okončao u Austriji. Obojica smo povremeno objavljivali u izvrsnom časopisu Jukić, koji je Babić utemeljio kao student i koji i danas uređuje.

Koncem osamdesetih vodio sam reviju za kulturu Odjek, čija se “betonirana” jugoslavenska koncepcija iz dana u dan sve vidnije urušavala: istok zemlje sve više je zahvaćala primitivna militarizacija i šovinistička ekstaza, a mi smo se morali ponašati kao da je stanje normalno. Lukić je tad počeo svraćati u redakciju, na početku donoseći pokoji blistavi prilog, a kasnije onako, na čašicu razgovora. S njim bi ponekad svratio i Babić, a ja bih obično odmah telefonom pozvao Ivana Lovrenovića, tadašnjeg glavnog urednika Svjetlosti, tako da su ta naša druženja malo pomalo postala stalna navada. Bio je lijep čovjek, krhkog tijela i prodornih modrih očiju. Govorio je tiho, u slapovima rečenica, od kojih je svaka izgledala kao lavina što se kotrlja s visokog olimpskog vrhunca i mrvi trice i kučine naših svakodnevnih zaključaka. Vladao je izuzetnim osjećajem za humor. Jednom prilikom je, tako, lokalnog klerikalca, koji je počeo brljezgati nešto protiv nacionalno mješovitih brakova, drsko prekinuo pitanjem: “Velečasni, recite mi: brinete li se vi za naše duše, ili za naše penise?” U govoru upotrebljavao bi konkluzije i paradokse, u svakom času služeći se svojim velikim znanjem, što je svoje temelje imalo u klasičnim jezicima.

Uz slutnju potmule propasti zajednički smo se pitali “što da se radi”, i pokušavali nešto uraditi, nas nekoliko hrvatskih očajnika, dok su oni koji danas mašu svojim zaslugama i svojim hrvatstvom tad mudro šutjeli i čekali ishod situacije, skriveni po komitetima, sakristijama i drugim mišjim rupama.

Iako uvjereni antikomunist, Lukić se nije radovao slomu sistema, jer je strahovao za Bosnu, posebno za sudbinu Hrvata u njoj. Kao čovjek koji je pamtio, jednom je rekao: “Od svih ljudskih velikih zala, rat je najveće.” No, budući da se nije imalo kud, složili smo se da se navrat nanos mora prihvatiti nametnuta nacionalna shema. Zaključili smo da je nužno za početak obnoviti hrvatsko društvo Napredak, koje bi barem nastavilo jednu nasilno prekinutu tradiciju prosvjetiteljstva. Lukić je Napredak zamišljao kao modernu zakladu i izdavačku kuću, o čemu je bio napisao i opširan elaborat, a na sjednici inicijativnog odbora, koji smo skrpili na brzu ruku i koja je održana upravo u Odjeku, ugovorili smo datum obnoviteljske skupštine, te nagovorili Lukića da prihvati kandidaturu za prvog predsjednika tog društva koje bijahu osnovali naši djedovi. Međutim, besposleni popovi, koji su također polagali neko svoje nasljedno pravo na Napredak, nisu tada krstili jariće, već su na obnoviteljsku skupštinu doveli kompletnu pastvu s nedjeljne mise iz marindvorske crkve, naredivši joj prethodno kroz crkvenu propovijed: ne glasati za Lukića! Najznačajniji književnik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini tako nije mogao proći na “demokratskim” izborima ni za predsjednika Napretka.

Videći da je stvar s Napretkom nepovratno propala, Lukić je inicirao pokretanje dvotjednika Obzor, koji je pristao financirati moj prijatelj iz djetinjstva, međugorski poduzetnik i veliki zaljubljenik u umjetnost Pero Buntić. Glavni urednik lista bio je fra Mile Babić, a Lukić je, kao jedan od urednika, tu objavljivao izvanserijske kolumne, unoseći u redakcijski rad duh poletnog sanjara. Obzor nije imao niti svojih prostorija – uređivao se ilegalno u prostorijama Odjeka, a već nakon prvih brojeva naišao je na žestoku osudu službenog Zagreba i nekih crkvenih krugova, kako zbog probosanske uređivačke platforme, tako još više zbog naših žestokih žaoka na Tuđmanove debilne izjave o Bosni i njegov još debilniji rendes-vous s Miloševićem u Karađorđevu.

Kad je sredinom 1990. Stjepan Kljuić izabran za predsjednika HDZ-a za Bosnu i Hercegovinu, Lukića su franjevci nagovorili da bude njegovim zamjenikom, još uvijek naivno vjerujući da će se stvar nekako “civilizirati”. Tu funkciju obavljao je s pedantnošću, kao i sve drugo što je radio, pokušavajući tom golemom nascentnom kaosu dati barem konture konstruktivnosti i nekog smisla. “Prvi put u mom životu Vjesnik je objavio razgovor sa mnom”, gorko mi se tad vajkao. Prihvatio je i funkciju ministra vjera u prvoj demokratskoj vladi. Nakon jednog njegova iznenadnog sastanka s Tuđmanom, nazvao me u kasne noćne sate, panično rekavši: “Pa onaj luđak bulazni nešto o preseljenju naroda.”

Rat u Hrvatskoj već je načinjao gradove, a Lukić je sjedio nemoćan u kabinetu vlade koja je ubrzano i predano radila na kopanju bosanskog groba. Uzaludno je tad svoje duhovne i intelektualne bisere bacao pred svinje: zajedno s njim u toj vladi sjedili su i Velibor Ostojić i Momčilo Mandić i druge slične hijene, žedne krvi svoje države i svoga roda. “Ne želim biti nemoćni statist u scenariju našeg uništenja”, jadao mi se prilikom jedne od naših mnogobrojnih zajedničkih šetnji Alipašinim Poljem, gdje smo obojica stanovali, “mada sam svjestan da sve ovo što radim, radim uzalud.” Razorna grmljavina srpskih kanonada već je odjekivala hrvatskim gradovima i približavala se Bosni, a vlada u kojoj je sjedio ponašala se kao da se ništa ne događa i kao da se sve to nje i ne tiče. Izišao je s jedne od tih mučnih sjednica u ljeto 1991. i telefonom nazvao fra Milu Babića. “Prijatelju, odmah dođi da malo prošetamo”, rekao je. Fratar je pohitao i našao ga na dogovorenom mjestu. “Odmah sam vidio da je neobično uznemiren. I tek što smo napravili par koraka, zastao je, potom se naslonio na mene, i nakon svega nekoliko trenutaka njegovo krhko tijelo klonulo je na mojim rukama. Ti zlikovci su ga doslovno dokrajčili”, prisjećao se franjevac.

Tako se na rukama fratra, kao u nekom andrićevskom znaku i usudu, završio život najvećeg modernog pripovjedača Bosne i Hercegovine.


Autor 19.12.2011. u 14:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija