Zla krv je opet uzburkana

Viktor Ivančić
Autor 22.11.2013. u 08:04

Zla krv je opet uzburkana

Foto: Š.G.

Predrag Lucić, ovogodišnji dobitnik nagrade “Kočićevo pero”, za H-Alter govori o polupismenoj dreci vukovarskih antićiriličara, o referendumu za diskriminaciju homoseksualaca, o nacionalističkom maltretiranju hrvatskog jezika i o Vijenčevu prijedlogu nacrta o jeziku, o srodnosti hrvatskog, srpskog i bošnjačkog vjerskog neokonzervtivizma, o akademiku Slobodanu Novaku i još o mnogim drugim guslama u magli.

Novinaru i piscu Predragu Luciću prošli je petak uručena nagrada “Kočićevo pero” za knjigu “Gusle u magli”, posljednju u trilogiji parodijskih čitanki koje je objavio u zagrebačkom “Algoritmu”.  Riječ je o enciklopedističko-historijsko-pjesničkom pothvatu koji se proteže na sveukupno 1820 stranica. U obrazloženju stručnog žirija stoji kako je nagrada dodijeljena za “visoka dostignuća u suvremenoj književnosti i odanost ljepoti Kočićeve misli i riječi”. “Posebno mjesto posvetio je jeziku, koji više ne predstavlja lingvističko, nego isključivo političko pitanje, i odnosu nove kulture prema zatečenim vrijednostima prethodnog vremena, posebno prema velikim majstorima pera, stvaraocima evropske reputacije i ugleda” napisao je književnik i predsjednik žirija Nikola Vukolić. O trilogiji i samoj nagradi, kao i o pregrštu aktualnih društveno-političkih zbivanja “H-Alter” je razgovarao s Predragom Lucićem.

Hrvoje Šimčević, H-alter

Nagrada je dodijeljena  za čitanku za treće razrede. Znači li to da učenici konačno usvajaju gradivo ili upravo suprotno?

Pa ne mora nagrada biti pokazatelj ničega, osim da je netko pročitao i primijetio čitanku. Za mene se osobno neka najveća nagrada  događa u susretu s publikom.  Kad primjerice, Boro Dežulović i ja radimo Melodije i pjevamo pjesme koje se nalaze i u čitankama, ili kad su solo čitanja i pjevanja, mada mi je duet uvijek draži.

U ovoj čitanci, kao i onima koje su joj prethodile, i dalje je osnovica dokumentiranje kontinuiteta svekolike gluposti u Hrvata. Otkud ideja za ovakvu trilogiju?

Radi se o pjesmama koje sam objavljivao u novinama i koje nisam imao namjeru objaviti u knjizi. Onda su me na to počeli nagovarati ljudi iz Ferala i okoline. Stvarno su bili uporni. Počeo sam razmišljati kako poredati pjesme koje su desetak-petnaest godina pisane i objavljivane u novinama, a da to ne bude prvoloptaški, kronološki i tomu slično. Godine 2003. objavljena  je prva pjesmarica Haiku, haiku jebem ti maiku. Nakon gašenja Ferala 2008. godine, Kruno Lokotar iz Algoritma mi je predložio da tamo nastavim s tom pričom. Ja sam pristao ali ispočetka mu nisam bio suradnik za poželjeti jer mi se to nije zapravo dalo raditi. Nešto me odvraćalo od toga da preslagujem  pjesme iz Haikua i ostalih uradaka. I onda mi je palo na pamet da napravim parodiranu čitanku, u kojoj ću uz pjesme dopisati takozvani  edukativni dio, poput pitanja i prikupljenih citata preko kojih bi čitatelji mogli doći do samog nukleusa pjesama, odnosno onoga što je mene natjeralo da to napišem.

dezulovic_lucic_split_online.jpg
“Za mene se osobno neka najveća nagrada događa u susretu s publikom. Kad primjerice, Boro Dežulović i ja radimo Melodije i pjevamo pjesme…” (Foto: Split online)

Svaka čitanka podijeljena je na zasebne tematske cjeline, s tim da je nakon prve, Sunt Tzu na prozorčiću, objavljena dvotomna Bezgaća povijesne zbiljnosti i naposljetku Gusle u magli.

Za prvo polugodište prvog razreda odabrao sam teme poput crkvenih, vjerskih i tomu sličnih. Drugo polugodište je bilo vezano uz ove bushevske ratove koji su se zahuktali godina nultih, koje je, naravno, preuzeo Obama i koje će vjerojatno preuzeti njegov nasljednik, kao neku vrstu onog orwellovskog stanja permanentnog rata i permanentne ratne psihoze. Samo što nama još neko vrijeme neće padati granate na glavu; svoju smo porciju dobili devedesetih godina, sad su neki drugi na redu.

Dosta toga se, dakle, svodi na edukativnu pripremu čitatelja na ono najgore što dolazi?

Prva čitanka je odgovarala na pitanje kako kroz duhovnu izgradnju postati spreman za ono što se očekuje od čitatelja u svjetskim ratovima. Naime, ovi svjetski ratovi jesu na određen način “vjerski”, jer se vode kroz identitet, odnosno identitet kao religiju. Identitet je danas ta magična riječ kojom se sve pokušava objasniti. Ljudi koji prebrzo vole donositi zaključke najprije su rekli da je došao kraj povijesti, onda su rekli da je kraj ideologija. A nije se dogodio kraj ničega, već su kao jedinu ideologiju u današnjem svijetu počeli nametati identitet, uz, dakako, ono prateće što ide uz svaku ideologiju: lova, pljačka i zajeb onoga koji je u poziciji da bude zajeban. Ovi potonji su ljudi za koje ja pišem: bivši čitatelji Ferala i drugi kojima ironijski ključ ne treba  dodatno pojašnjavati. Takvi su u prvoj čitanci dobili vjersku poduku za identitetske ratove. Druga čitanka je bila Bezgaća povijesne zbiljnosti i nju mi je bilo najlakše komponirati, jer ona je neka vrsta paralelne povijesti koja pokriva naše devedesete i nulte, naše ratove i mirenja, o kojima je Marko Tomaš u svojoj knjizi Bulevar narodne revolucije rekao ono najvažnije: “Ja pišam na njihov rat i poserem se na njihov mir”. Bezgaća su posve neplanirano ispala dvotomna, zbog hipertrofije povijesnog gradiva.

I zato jer su učenici bili loši pa je i namijenjena za “ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola”?

Trebalo je biti široke ruke, dati im još materijala i ne žaliti građu iz devedesetih godina, naročito u citatima koji govore o zloduhu tog vremena koji je, kako vidimo, živ i danas. Kad je moj sin čitao Antologiju suvremene hrvatske gluposti, pitao me jesmo li Boro Dežulović i ja izmislili prikupljene citate, jer mu je bilo nevjerojatno da su te rečenice izlazile iz usta ministara, predsjednika i drugih javnih uglednika… Što se tiče edukativnog dijela, Bezgaća su nadograđena u odnosu na Sun Tzua na prozorčiću; osim pitanja, posebno su izdvojeni citati zbog njihove važnosti, te bibliografija za čije potrebe sam prikupio jednu Pandorinu biblioteku knjižne građe. Zadnja knjiga u trilogiji obuhvaća sve što je ostalo, a ostalo je svašta: puno tema vezanih uz kulturu i jezik, ideološki tretman književnosti i, naravno, etička i bioetička pitanja.

Nagrada Kočićevo pero za ovu zadnju knjigu je tiskana na ćirilici. Moj skromni prijedlog je da napišete čitanku na ćirilici pa će istom logikom doći nagrada s ovih latiničnih prostora.

Da su to znali ljudi koji čuvaju naš identitet, valjda bi došli na primopredaju s čekićima i 2,7 promila alkohola u krvi, pa da to prigodno proslavimo. To bi bio pravi štimung. Zanimljivo je da Zadužbina Petar Kočić koja dodjeljuje nagradu djeluje u Banjaluci i Beogradu, što će reći da ima kakvu-takvu potporu dviju vlada, srpske i republičko-srpske, koje su i u Guslama u magli i ovim ranijim knjigama poprilično zajebavane. Nadam se da to neće ponukati ostale države i paradržave koje su na jednak način tretirane u ovim čitankama da mi i one dodijele nagradu.

Kako komentirate dizanje buke u Vukovaru?

Doista ne vidim u čemu je problem s pločama na dva pisma. O njihovom smislu se, dakako, može razmišljati i pričati otvoreno, pa da vidimo jesu li one same po sebi problem, ili je problem što nisu sankcionirani zločinci koji, kako pojedinci uporno ponavljaju, rade u MUP-u. To mi zapravo nije jasno: kad netko od ovih nalije glavu, kad ima 2,7 promila u krvi pa je okuražen alkoholom, kako to da onda ne krene na idiota za kojeg svi tvrde da je bio silovatelj i mučitelj u zatvoru? Kako to da ne zvekne nekog takvog? Meni bi to bilo poštenije, nego da se ideš iživljavati na pločama. Razbijajući ploče zapravo ne poručuješ ništa nijednom ratnom zločincu, nego svim Srbima poručuješ da su nepoželjni.

Koliko se ova situacija može radikalizirati?

Poruke ovih događaja nedvojbeno su jasne: radi se o mrzilačkim sletovima. Zla krv je opet uzburkana i to ne može ići na dobro. Ova polupismena dreka koja se dešava oko ćirilice jedno je sumanuto nasilje protiv pisma kao simbola. Pogledajte samo naslovnicu zadnjeg Hrvatskog tjednika, s koje Branka Šeparović, pozivajući se na Matoša, poručuje da treba nabaviti štrik za sve hrvatske Jude. Jebote, sve što su valjda od Matoša pročitali je taj epigram kojega onda ne znaju ni točno citirati. Ali zato znaju pozivati na linč i vješanje. Gospođa Branka ministarka otvoreno ističe kako su najveći hrvatski problem domaće izdajice, proklinjući usput i ćirilicu na kojoj piše Vukovar. Treba li uopće ponavljati da Vukovar nisu razarali ni ćirilica ni latinica? Nije ćirilica simbol srpstva kao što ni latinica nije simbol hrvatstva. S druge strane, imaš i tu malograđansku historicističku priču oko hrvatske ćirilice. Ovi umjerenjaci, ovaj takozvani lijevi centar uz pajdaše s desnog centra tvrde da je ćirilica, jebiga, ipak i hrvatsko pismo. To je  potpuno deplasirano govoriti nakon što je učenje ćirilice izbačeno iz školske nastave. A izbačeno je jer je ćirilica doživljavana kao prvenstveno srpska.  Da klinci normalno uče i ćirilicu i glagoljicu, makar ih nikad ne koristili u životu, puno manje negativne energije bi se potrošilo oko svega toga, jer bi ljudi vidjeli da to nije nikakvo streljivo niti podmetnuta bomba, već da je to obično pismo. Ali do tog šovinizma prema ćirilici dolazimo iz našeg kulturšovinizma, prvenstveno jezičnog.

Tu dolazimo do etničkog čišćenja jezika i upornih pokušaja da se kroz isticanja malih različitosti između “srpskog” i “hrvatskog” jezika prikriju velike sličnosti, i to s obje strane.

Osamdesetih godina kad sam studirao u Beogradu susretao sam ljude koji nisu priznavali nikakve razlike, tvrdeći da je to sve jedan jezik, naravno, srpski. Jebem mu mater, nije. To lingvistički gledano jest jedan jezik, srpskohrvatski ili hrvatskosrpski sa svojim varijantama koje svaki narod ima pravo nazivati kojim god hoće imenom: hrvatskim, srpskim, bosanskim, crnogorskim… Pravi problem je nastao devedesetih godina: kad su nacionalisti na vlasti proglasili da su jezik oslobodili od unitarizma, tek tada je krenulo njegovo stvarno novo porobljavanje. Porobljavanje kroz izbacivanje nekih nepodobnih riječi i ubacivanje nekih drugih, naturanja sintakse i tome slično. Uzmi danas bilo kakve formulare u Narodnim novinama, pročitaj tu terminologiju i shvatit ćeš da se radi o jeziku kakvim nitko ne govori, čak ni ta administracija. Međutim, on se nameće kroz puristički teror neznalica koji su htjeli izbrisati 80 do 150 godina povijesti hrvatskog jezika. Znači li to da hrvatski jezik kojim je pisao Krleža nije bio hrvatski, nego unitaristički? Znači li to da ni jezik Slamniga, Šoljana, Dragojevića… nije hrvatski nego nametnuti? Srećom, to razjebavanje hrvatskog jezika u ime njegove kroatizacije ipak nije poprimilo tolike razmjere kolike je moglo poprimiti, naprosto iz razloga što je jezik živ, pa se opire teroru. Da su uspjeli u svom naumu, svi bismo danas morali govoriti i pisati drvenim jezikom Tuđmanovih Bespuća. Da je po njihovom, trebao bi prijevod i za djela nastala na hrvatskom jeziku osamdesetih godina. Tako bismo se definitivno udaljili od onoga što hrvatski jezik doista jest.

Eno je i Vijenac u zadnjem broju donio “nacrt” Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika, temeljem kojeg primjerice u hrvatskim medijima nisu dopušteni tekstovi na stranim jezicima, osim u iznimnim slučajevima, kada o tome odlučuje Ministarstvo uprave.

U potpunosti se slažem da treba donijeti Zakon o hrvatskom jeziku, a evo i mog prijedloga: Zakon o hrvatskom jeziku, paragraf prvi: “Hrvatski jezik je slobodan”. To što ovi nadobudni zakonodavci iz Matice rade su, dakako, idiotarije i svinjarije. Kad su devedesetih krenule priče treba li titlovati filmove snimljene za vrijeme Jugoslavije ne samo srpske, nego sve – u tom ih je trenutku bilo legitimno pitati: zašto onda ne titlujete Slobodana Miloševića na Dnevniku HTV-a? U knjizi Jezik i nacionalizam, kapitalnoj i valjda najnapadanijoj knjizi u Hrvatskoj ikad, Snježana Kordić je pokazala kako stoje stvari s jezikom i da se često oko “pohrvaćenja” hrvatskog jezika  trude, eto, baš oni koji su se za vrijeme Jugoslavije upirali da se srpski i hrvatski jezik popeglaju u zajedništvu, čak i više nego što je to politička vlast željela. Mislim da nakon svih iživljavanja nad hrvatskim jezikom ljudima treba dopustiti da pišu slobodno. Hrvati su danas narod koji govori samo zato da nešto ne bi krivo rekao. Svi su kod nas postali lektori, od blagajnika u samoposluzi do službenika u bankama. Ako kažeš “hiljada”, a ne “tisuća”, svatko će te ispraviti. Po čemu je, bogati, ruska tisuća hrvatskija od hiljade koja dolazi iz grčkog jezika? Ali, jebiga, nacionalisti uvijek sve znaju, a onaj tko se ponaša kao da sve zna zapravo ne zna ništa. Tako se pokazalo da su nam, pokušavajući hrvatski jezik vratiti u “zapadni krug”, nametnuli i ruske sufikse… Puno smo ovdje prostora posvetili jeziku, ali smatram da je to bitno jer je jezik ključno pitanje slobode da se bude čovjek.

Što se iz svih ovih “referendumskih” događanja može izroditi i koliku odgovornost snosi aktualna vlast?

Smatram da ćemo imati grdnih problema u ovoj zemlji, prvenstveno zato što je aktualna vlast, za koju ne možeš reći da bi se zalagala za spolnu i rodnu diskriminaciju, svojom traljavošću i inercijom omogućila da sve moguće diskriminacije sada uđu u Ustav. Krenulo je s ovim “bračnim” referendumom, nakon čega je sve moguće. Ovi koji se predstavljaju kao glasnici šutljive većine, dok su zakoni ovakvi kakvi jesu, mogu učiniti što god hoće, jer su organizirani i imaju jasan cilj. Ovim drugim ljudima je puna kapa i bojim se da ne shvaćaju ozbiljnost problema. Dobrom dijelu ljudi je vjerojatno ponižavajuće da izlaze na taj referendumski megdan. To doista jest ponižavajuće, jer te netko poziva da se izjašnjavaš na nepotrebnom referendumu koji ima za cilj ukinuti temeljna ljudska prava. Zato se ovim “bračnjacima” jednostavno nije smjelo dopustiti da čitavo hrvatsko društvo dovedu u talačku poziciju. Ali to je tek djelić retardacijskih procesa u ovoj zemlji. Moglo se očekivati da ćemo prije ili kasnije postati taoci priče o uvođenju crkvene definicije braka u Ustav, još onda kad se dopustilo da se crkvene dogme propovijedaju u javnim školama. I sada umjesto da pričamo o izbacivanju vjeronauka iz javnih škola, trpimo agresiju onih koji bi iz škole izbacili sve što se kosi s katoličkim dogmama i koji će danas-sutra zahtijevati da se uči samo katolička matematika, katolička fizika, katolički zemljopis… Na sav glas kukaju kako u javnim školama klince tlači neka nepostojeća komunistička ideologija, a prava je istina da je jedina postojeća ideologija u školama zapravo ona vjeronaučna, uz, dakako, neoliberalnu ideologiju uspjeha, uspjeha i samo uspjeha.

Kakav vam je komentar na pamfletić Slobodana Novaka, koji je izazvao popriličnu dreku liberalnog svijeta u Hrvatskoj?

Problem je što dreka nerijetko prikrije pravi smisao priče i pravu argumentaciju, unatoč činjenici što je doista bilo nekih dobrih tekstova na ovu temu. Najlakše je, zapravo, nekom prilijepiti etiketu homofoba i prolupalog starca. Međutim, nije problem samo u tekstu Slobodana Novaka. Problem je čitav taj neokonzervativni katolički pokret kojem trenutno svjedočimo u Hrvatskoj, a koji je posve srodan pravoslavnom nacionalističkom pokretu u Srbiji ili bošnjačko-islamskom u BiH. Ista im je matrica i argumentacija. Ista je, blago kazano, netolerancija.

Reakcije javnosti su, zapravo, bile takve kao da su joj u potpunosti nepoznati stavovi Slobodan Novaka, koji u pravilnim vremenskim razmacima propovijeda iz jedne te iste pozicije. Prije koju godinu je tako tražio puštanje na slobodu tada još neosuđenog Branimira Glavaša, pod obrazloženjem kako on vjeruje da je ovaj nevin, kako se netko tko je kriv ne bi ponašao poput Glavaša koji je tada štrajkao glađu i kako je njemu, Slobodanu Novaku, “čovjek iznad svega”.

Kad je Slobodanu Novaku proradilo srce i duša zbog patnji Branimira Glavaša, Viktor Ivančić je o tome u Feralu napisao sjajan tekst. Gdje je bio taj Novakov humanizam kad je Branimir Glavaš radio ono što je radio, kad je bio gospodar života i smrti u Osijeku? I kakav je to humanizam koji pokazuje empatiju samo prema pritvorenom osumnjičeniku za ratne zločine, a uopće ga se ne tiču stradanja žrtava koja mu se stavljaju na teret? Tek ako pokažeš stvarnu empatiju prema žrtvama, imaš moralno pravo postaviti i pitanje o humanosti ili nehumanosti kaznenog tretmana za počinitelje zločina, pa – na kraju krajeva – i oko samog smisla kažnjavanja.

U kojem smislu?

Opet dolazimo do Viktora Ivančića i njegove knjige Točka na U, koja govori o svemu što se događalo oko povratka i suđenja Dinku Šakiću, i koja postavlja pitanje smisla iznuđenog trpanja ostarjelih ratnih zločinaca u zatvore dok se njihova zlodjela u društvu relativiziraju ili čak veličaju. To što ćeš devedesetogodišnjeg nacista strpati u zatvor zbog davno počinjenog zločina zapravo ne rješava ništa, niti išta govori o odnosu društva prema ratnim zločinima. Ono što je iznimno bitno, a protiv čega se u Hrvatskoj bore rukama i nogama, jest to da se rat sagleda u čitavom kontekstu, i na prostoru cijele bivše Jugoslavije i u međunarodnim okvirima. Trebali bismo se prestati praviti bezgrešnima i ponašati se kao da i dalje vodimo rat za očuvanje rata i njegovih stečevina. Stvarni rat je gotov i njegovi rezultati su takvi kakvi jesu. Da se razumijemo, sasvim je jasno tko je taj rat počeo prvi, a tko drugi. Jasno je i tko je sve taj rat planirao i priželjkivao, tko se na njemu obogatio, tko je u tom ratu od socijalnog nikog postao socijalni netko, a jasno je i tko je stradao i ostao bez ičega. Trebali bismo za početak uraditi ono što traži inicijativa za REKOM: dostupnim učiniti sve što se čuva po arhivama i sve što su mediji na svim stranama objavljivali u ratu i o ratu, da se ništa ne krije. Ne treba tu sad očekivati nikakva spektakularna otkrića koja bi pod upitnik dovela ovo što smo do sada saznali, ali bi moglo pomoći da se mnogo toga bolje i potpunije razumije. To je iznimno bitno ako nam je u interesu da se opet ne pokoljemo.

Čini se, međutim, kako u Hrvatskoj ljude ne zanimaju previše takva suočavanja, pogotovo kad ta suočavanja podrazumijevaju ratne zločine “naše strane”.

Mislim da je insistiranje dijela medija na prešućivanim i zatajenim stvarima koje su se doista događale doprinijelo suočavanju s istinom. Smatram da dobar dio građana u Hrvatskoj više ne pije onu dežurnu istinu od devedesetih godina i da uviđa kako su stvari bile drugačije nego što su im tupili. Zvuči paradoksalno, ali za širenje sumnje u službenu istinu o ratu najzaslužnije je otkriće Ankice Lepej, dakle – otkriće Tuđmanovih zatajenih štednih knjižica, a ne zatajenih ratnih zločina. Ankica Lepej je na široke narodne mase utjecala puno više nego sve ono što se o ratnim zločinima pisalo u Feralu i još nekim novinama. Naime, ljudi su na toj zatajenoj lovi obitelji Tuđman načeli priču o manipulaciji, prevari i velikoj farsi, pa su se preko toga otvorili senzori i za ovo ostalo.

lucic_tacno.net.jpg
Predrag Lucić: “Poruke ovih događaja nedvojbeno su jasne: radi se o mrzilačkim sletovima. Zla krv je opet uzburkana i to ne može ići na dobro.” (Foto: Tačno.net)

Na krilima ove konzervativne revolucije, a van fokusa šire javnosti, sve je očiglednije razmnožavanje brojih radikalnih, gdjekad i fašisoidnih novinskih publikacija. Dnevno.hr, bizarni elektronički hibrid Šekulinovog pokojnog Hrvatskog vjesnika i pokojnog Božićevog ST-a, uskoro postaje novina, HDZ-ov Hrvatski tjednik (ex-Hrvatski list) je nikad vitalniji, Vijenac je opet radikaliziran, Hrvatsko slovo je postojano… Kako gledate na te fenomene i dijelite li dojam da je ovo čemu trenutno svjedočimo s tim zasad marginalnim tiskotinama puno gore od onog što je izlazilo devedesetih godina?

Ovo je gore od Šekulinovog Hrvatskog vjesnika, ST-a i svih pratećih medija iz te fine žurnalističke škole, a lošije je i zanatski i sadržajno. To što ovi iz Dnevno.hr izvlače u naslove, pa to ne bi izvukla ni tri Marinka Božića ili sedam Zvonimira Šekulina. Na kraju krajeva, i Hrvatski vjesnik i ST izlazili su u nekim ratnim vremenima kad se, nažalost, takve svinjarije i mogu očekivati. Rat jednostavno digne sav talog na površinu. A ovaj poratni talog, koji danas pluta po medijima, može raditi što god hoće, može sa svojih naslovnica slati otvorene pozive na mržnju i linč, a da to ne naiđe na ozbiljnu reakciju struke i cehovskih udruženja. Treba, dakako, naglasiti kako takvih medija još uvijek nema puno, ali baš zato treba ići u klinč s takvim pojavama i ne treba odmahivati rukom i čekati njihovo moguće širenje. Ljudi me često pitaju zašto uopće čitam ta sranja umjesto da ih ignoriram. Mislim da se te pozive na mržnju ne smije ignorirati.  Web komentari anonimnih čitatelja su ružino ulje prema onom što se na nekim portalima objavljuje kao vijest i autorski komentar. To su već pozivi na krv preko manipulacije javnošću. Preko mrzilačkih priča mobilizira se pučanstvo, što može stvoriti histeriju s mogućim stravičnim posljedicama, koje se ne mogu baš naknadno sanirati. Ako netko, hipotetski govoreći, pročita dezinformaciju da su hrvatski policajci u Vukovaru pretukli trezvenog hrvatskog branitelja koji im je mirno pristupio i pristojno rekao “Dobar dan, ja bih skinuo ovu ploču…”, sasvim je sigurno da neće svi ostati doma i pod takvim tekstom pisati anonimne komentare na Dnevno.hr-u. Neki od njih će krenut razbijati, a neki bogami i ubijati.

Planirate li aktualne događaje opisati u čitanci za četvrte razrede, jer sve što se događa u zadnjih nekoliko mjeseci lagano bi popunilo 500-600 stranica knjige.

Nemam u planu novu čitanku, jer mislim da je s ovom trilogijom posao napravljen. Naravno, pjesme se pišu i dalje za Melodije, za beogradski Beton, u Trafici Novog lista, na Radiju Slobodna Europa… Vidjet ću što ću s tim gradivom kad se opet nakupi.

Viktor Ivančić
Autor 22.11.2013. u 08:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija