Zlatko Dizdarević: Drž’te lopova

Zlatko Dizdarević
Autor 23.8.2015. u 12:04

Izdvajamo

  • Pranja ruku od odgovornosti za bliskoistočnu dramu tako što će se njeni stvarni izvori i pokretači sakrivati lažima, šutnjom ili doista grotesknim natuknicama o "boljoj organiziranosti krijumčara", ne može biti ni kratkoročno ni povjesno. Zločin se mora zaustaviti. Dogovorom moćnih i presijecanjem trgovine zločinom. Ulaskom u tokove zajedničkog krvavog novca kojeg obrću svi. Da bi se to postiglo mora postojati volja, mora postojati moć u korist dobra, mora se postići konsenzus o elementarnim vrijednostima u svijetu. Te vrijednosti ne mogu diktirati korporacije i banke, taj novi imperijalizam izgrađen planski na razvalinama propale "liberalne demokracije" pročitane kao kraj povijesti. Nažalost, ogromna većina onih koji bi mogli da znaju nešto o svemu ovome šute uljuljkani u uvjerenju da ih se to ne tiče. I ponekad uzviknu da bi umirili savjest, "Drž'te lopova".

Povezani članci

Zlatko Dizdarević: Drž’te lopova

Pranja ruku od odgovornosti za bliskoistočnu dramu tako što će se njeni stvarni izvori i pokretači sakrivati lažima, šutnjom ili doista grotesknim natuknicama o “boljoj organiziranosti krijumčara”, ne može biti ni kratkoročno ni povjesno. Zločin se mora zaustaviti. Dogovorom moćnih i presijecanjem trgovine zločinom. Ulaskom u tokove zajedničkog krvavog novca kojeg obrću svi. Da bi se to postiglo mora postojati volja, mora postojati moć u korist dobra, mora se postići konsenzus o elementarnim vrijednostima u svijetu. Te vrijednosti ne mogu diktirati korporacije i banke, taj novi imperijalizam izgrađen planski na razvalinama propale “liberalne demokracije” pročitane kao kraj povijesti. Nažalost, ogromna većina onih koji bi mogli da znaju nešto o svemu ovome šute uljuljkani u uvjerenju da ih se to ne tiče. I ponekad uzviknu da bi umirili savjest, “Drž’te lopova”.

Piše: Zlatko Dizdarević, Novi list

Sjećate se one stare kad se svi, navodno, nadignu u jurnjavi za lopovom galemeći uglas – Drž’te lopova! Bivao je to vazda najsigurniji znak da se lopov neće i ne želi uhvatiti… Ali ako ništa, znalo se barem da ga se, kobajagi, juri. Ovo što danas imamo po svijetu kao posljedice tragedije Bliskog istoka i gromoglasnu zabrinutost Evrope tim povodom odgovara poprilično, u mnogo čemu, pomenutoj storiji. Znaju se lopovi i ubojice, naručioci i dželati u strašnim kriminalima, ali niti su dotični u bijegu, niti ih iko istinski juri. Samo se tu i tamo uz sabiranje profita od njihovih zločina, ponekad podvikne, drž’te ih! Koga? E to se javno ne pominje, to se “ne zna”, ne smije se kazati, a ako se neko i oglasi pojedinačno ovim povodom, najblaže kazano hladno ga se prešuti. Svjetske preparirane mase zauzvrat se filuju nebrojenim informacijama o jadnim žrtvama koje kao da su pale sa neba. I zabrinutim pitanjima, šta ćemo sa njima. Desila im se nesreća, bili u krivom trenutku na krivom mjestu, šta li. Pojedinim nesretnicima kao kolateralnom posljedicom proizvedene strave, za koje se procijeni da mogu poslužiti nekoliko dana raznom probitku, bave se razne diplomacije, premijeri i ministri, nabildavajući svoju važnost i navodni značaj države koju predstavljaju. Mediji ne gase reflektore kopajući po intimnim sudbinama žrtve, porodičnim pričama, fotografijama, storijama iz djetinjustva, iz komšiluka, škole ili crkve. I tako nekoliko dana do ponovnog utapanja u indiferenciju uz tek pokoji povik, “drž’te lopova.”

Otkako je svijeta i vijeka u svakom zločinu i u traganju za počiniteljima, pokušavalo se uvijek i prije svega dokučiti motiv zločina. Tako je bivalo i u zbilji i u tv serijama, krimi romanima ili stripovima. U velikim svjetskim ratovima, od pamtivijeka do prošlog i ovog stoljeća, uvijek se znalo ko su ubojice a ko žrtve, zašto su zločinci krenuli na slabije, šta im je motiv. To se nije krilo. I u kriminalističkim pričama, izmišljenim, postojao je neki Sherlock Holmes, Parry Mason ili Hercule Poirot… I oni su pokušavali da proniknu u motiv, a odatle do otkrivanja ubojice bilo je samo pola koraka. Ma koliko često za naivnog čitaoca ili gledaoca ishod bivao začudžujući. Ipak, postojala je zdrava logika u “čitanju” kriminalnih storija i razotkrivenih interesa u pozadini svakog zločina. Naravno da takva logika između motiva i zločinca postoji i u precizno organiziranom i planiranom profitu pakla koji se zove Bliski istok. I dalje u storiji o gumenim čamcima Mediterana i egzodusu odatle prema centralnoj Evropi.

Desetine i stotine hiljada ljudi su već u ovom businessu lažnog suosjećanja, pomoći, potom navodnog a lihvarskog humanitarizma, zgražavanja ili šutnje, treniranja, potkupljivanja, ilegalnih putovanja preko granica, bjesomučnog naoružavanja, hladnog ubijanja… Naravno da se sve to može lako i precizno dokučiti, postoje svjedoci koji sve promatraju, sateliti koji sve snimaju, postoji munjeviti prenos informacije koja se ne može zaustaviti osim ciljanom operacijom i nečijom naredbom ili podaničkom voljom… Pa opet, normalan čovjek naprosto ne može da povjeruje da je u ozbiljnoj tv emisiji što se bavi strašnim proizvedenim neokolonijalnim i korporativnim zločinom na Mediteranu čuo pitanje voditelja postavljeno gostima u studiju: “…A da li je ova eksplozija izbjeglica preko mora ipak rezultat bolje organiziranosti krijumčara od one kakva je bila ranije?!”

U potpunoj perverznosti ovog pitanja kojim se grčevito pokušava sakriti istina o suštini političko – razbojničkih razloga za mediteransku dramu, postoji i nešto što nije daleko od istine, ma koliko to pomenutom voditelju, ili njegovoj kući, očigledno nije smjelo pasti na pamet: Tačno je da je ovaj kriminal bolje organiziran, naprosto zato što su ga organizirale države iz kojih sada pristižu najveća zgražavanja nad “tragedijom jadnih ljudi”. To su one države i njihove politike koje su do temelja spržile zemlje u kojima su koliko jučer današnje izbjeglice živjele i radile bez potrebe da pomišljaju kako tajno preplivavati mora i prepješačiti kopna ka nekoj nepoznatoj nedođiji.

Potezi zlikovaca raznih boja i njihovih “liberalnih” politika, uglavnom iz tzv. uvaženih demokratskih i civiliziranih zemalja, što su iz vlastitih interesa pokrenuli ratove i egzoduse u cijelom regionu koji se knjiže na razne “isile”, divljaštva i fanatizme, mogu se tumačiti sasvim hipotetički na dva načina. Ili je riječ o smišljenom i organiziranom pokretanju svekolikih kataklizmi u regionu Bliskog istoka – koji odvajkada Zapadu služi samo za pljačke raznih vrsta, nafte posebno – kako bi se ta pljačka nastavila i dovršila lakše nego što se to moglo uz postojanje autoritarnih država i režima. Ili su se novi – stari kolonijalisti po ko zna koji put preigrali na istovjetan način, temeljem skandalozno loših procjena u pokušajima osvajanja, ne računajući da je Pandorinu kutiju nemoguće zatvoriti prije nego što iz nje ne izađu svi postojeći monstrumi i ne obave svoj posao.

I u jednom i u drugom slučaju, očigledno, istinu o tamošnjim zbivanjima treba negirati, sakriti, do neprepoznatljivosti prepraviti a one koji je vide i shvate proglasiti slijepim. U toj igri služi im uglavnom dovršen posao porobljavanja i potpunog preoblikovanja medija i njihove osnovne funkcije. Oni više ne postoje da (po)kažu i objasne, već da istreniraju um malih ljudi i njihovih malih politika kako bi se vidjelo ono čega nema, a sakrile krvave istine.

Varijanta u kojoj je zločin cilj a operacionalizira se kroz dekonstrukcije postojećih država i cjelokupnog međunarodnog poretka da bi korporacije što vladaju svijetom ostvarile svoje interese silom – sasvim je realna. Danas naprosto smiješno zvuči ona Fukuyamina storija iz njegovg glorificiranog članka o “kraju povijesti” s kraja osmadesetih minulog stoljeća, kojem su se tako divili mnogi akademski šminkeri: “…Padom Berlinskog zida došlo je do trijumfa liberalne demokracije koji ne označava samo kraj hladnog rata, već i kraj povijesti kao takve…nestale su ideologije poput fašizma i komunizma koje su bile najveći neprijatelji liberalne demokracije…” Glasoviti Amerikanac japanskog porijekla, savjetnik američkih predsjednika iz vremena “pobjede liberalne demokracije” kao da je smetnuo s uma (ili nije?!) da je, evo, u okrilju tog njegovog savršenog happy and-a povijesti, liberalne demokracije, začeta nova monstruozna faza povijesti, korporativno – bankarski imperijalizam. Tržišna ekonomija, petro-dolar i oteta nafta nisu mogli uz demokraciju. To “tržište” je zahtijevalo agresiju a ova silu. Novi je imperijalizam klasičnim proksi agresijama stvorenih terorista već satrao Irak, Libiju, Siriju, napao Jemen i približio se sasvim Egiptu i dalje srcu Afrike. Mediteranska Evropa, sa Grčkom na čelu, dobila je posljednju opomenu, takvu da joj ne padne na pamet ono što je pokušao u početku Cipras. Dalja strategija već je definirana takozvanim planom o novom trgovinskim transatlanskim sporazumom između Amerike i Evrope (TTIP) kojeg je Hillary Clinton, predsjednička kandidatkinja u Washingtonu, sasvim jasno nazvala “ekonomskim NATO-om”. Da ne bude zabune. U vojnoj terminologiji ove organizacije projekat se zove “Rusija van, Njemačka dole, Amerika svugdje…” Sve ovo, naravno, potpuno je obesmislilo Povelju UN-a, do sada važeće međunarodno pravo, humanističko obrazovanje i istinska ljudska prava što su postala alibi za zločine.

Bilo je medijski prije pet godina krajnje “in” citirati Fukyamu kad kaže kako “Gadafi, nažalost, nije imao nikoga ko bi mu rekao da je idiot”. Zašto niko ne kaže danas onima što su bez ikakva prava naložili ubojstvo Gadafija i Libije, da su idioti!

Druga varijanta u kojoj je Zapad, prije svega Amerika, pošao na Istok grlom u jagode, temeljem kratkoročnih analiza i procjena ekskluzivne jednocentrističke pameti, jureći za Assadom uz pomoć svih bjelosvjetskih terorista koji su proizvedeni protiv njega, zapala je u mračni ćorsokak. Odjednom su, kao, svi iznenađeni kako se taj olako proizvedeni ISIL uz sličnu bratiju oteo. Beskrajne su analize porijekla njihove snage i novca, lukavosti i oružja, logističke podrške i simpatija masa frustriranih po svijetu, ne samo arapskom. Na kratkim kursevima trenirani fanatici u kampovima po Turskoj ili Jordanu ne mogu da voze kompjuterizirane tenkove “abramse” i ispaljuju navođene projektile raznih vrsta i proizvođača sa Zapada. Pomoć i operativne “simpatije” za njih iz Saudijske Arabije, Turske, Katara ili Izraela (svako iz svojih razloga) iznenađenje su samo za one što su kontroliranim medijima preparirani da budu iznenađeni. Podjednako onako kako su iznenađeni danas i oni što ne znaju otkud odjednom toliko podavljenih plivača po Mediteranu. To što vladajuća garnitura u Bijeloj kući nije na vrijeme shvatila – kada se ISIL počeo približavati i zoni njihovog interesa – da ne može biti obračuna sa njima uz istovremeno održavanje “tradicionalno prijateljskih odnosa” sa Rijadom, Ankarom i Tel Avivom, njihov je problem. Podjednako kao što je to i fakat da su povjesno značajan sporazum sa Iranom, (uz najveće zapadne partnere, Rusiju i Kinu) potpisali lakše nego što će za taj sporazum dobiti odobrenje u vlastitom kongresu.

Pranja ruku od odgovornosti za bliskoistočnu dramu tako što će se njeni stvarni izvori i pokretači sakrivati lažima, šutnjom ili doista grotesknim natuknicama o “boljoj organiziranosti krijumčara”, ne može biti ni kratkoročno ni povjesno. Zločin se mora zaustaviti. Dogovorom moćnih i presijecanjem trgovine zločinom. Ulaskom u tokove zajedničkog krvavog novca kojeg obrću svi. Da bi se to postiglo mora postojati volja, mora postojati moć u korist dobra, mora se postići konsenzus o elementarnim vrijednostima u svijetu. Te vrijednosti ne mogu diktirati korporacije i banke, taj novi imperijalizam izgrađen planski na razvalinama propale “liberalne demokracije” pročitane kao kraj povijesti. Nažalost, ogromna većina onih koji bi mogli da znaju nešto o svemu ovome šute uljuljkani u uvjerenju da ih se to ne tiče. I ponekad uzviknu da bi umirili savjest, “Drž’te lopova”.

Ta je greška povijest bez kraja. I ponovit će se kako sada stvari stoje.

Zlatko Dizdarević
Autor 23.8.2015. u 12:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija