Zlatko Dizdarević: Ekstremizam iz centra

tačno.net
Autor 31.5.2014. u 07:45

Zlatko Dizdarević: Ekstremizam iz centra

Nova vremena zatražit će vjerovatno i neku novu demokraciju. Krtice za nju su već unutra. Sve će tada biti još ekstremnije.

Piše:  Zlatko Dizdarević, Novi list

Za neke značajne birokrate u Evropskoj Uniji definitivno  nema izlaza. Par dana nakon objavljivanja rezultata izbora za Evropski parlament, kazuju pred tv kamerama kako su “šokirani”. Prije svega uspjehom koji su u nekim od zemalja Unije postigli ultra – desničari  sve do fašista, ili ultra – ljevičari  sve do anarhista.  Njihova šokiranost je, zapravo, šokantna! Kako je moguće da neko ko živi tamo, u srcu svega onoga što se naziva aparatom Unije u Bruxellesu ili Strasbourgu, podjednako i u državnim vrhovima zemalja Unije, ne vidi proces koji traje već duže od decenije. Evropsko biračko tijelo otklizava prema različitim ekstremnim varijantama a tamo ga zapravo svojom politikom usmjerava sistemski, organizirano, uglavnom sebično i samodopadno sama ta “Evropa”, vjerovatno misleći pri tome da radi  sve baš na dobrobit tih birača. Koliko su sami birači uvjereni da im je na tom pravcu dobro, pokazali su rezultatom koji je za lidere Unije – šokantan.  Ova priča, doduše, nije ekskluzivno evropska, niti baš sto posto potiče iz nje i od nje. U tu priču, Amerika je uronila svoje ruke do ramena ali, to je nedovoljno kao potpuno objašnjenje  za ovdašnju situaciju. Ma kako se danas, nakon svega mnogi trudili da kažu suprotno.

Rezultati izbora su poznati i ne treba ih previše ponavljati. Sasvim su jasni i poučni u svakom pogledu. Posebno, recimo, u dva na neki način ekstremna slučaja, u Francuskoj i Grčkoj. Tamo se desilo  ono što se koliko jučer činilo nemogućim. Francuska je zemlja u kojoj je na naplatu došao pokušaj prevare vlastitog naroda od politike koju je taj narod izabrao. U Grčkoj je ogoljen do kraja koncept “kreditnog spašavanja” germanskim principima  tipične mediteranske države. Nacionalni Front Marine le Pen dobio je 25 posto glasova u Francuskoj, odnosno  bezmalo  duplo više od tzv. Socijalističke Partije predsjednika Hollanda. Koja odavno po nije socijalistička.  Na jugu Evrope grčka SYRIZA koju mnogi svrstavaju u ekstremnu ljevicu,  još malo pa anarhiste, osvojila je 26,7 posto biračkih glasova što je za 4 posto više od vladajuće Nove Demokracije. Nije naodmet pomenuti i britanske euroskeptike UKIP koji su, na teško prikriveni užas tamošnjeg lidera konzervativaca i premijera Davida Camerona uknjižili čitavih 27,5 posto glasova. I tako dalje, bezmalo od države do države. Neki mudrac iz vrha EU u Bruxellesu pohvalio se, u svemu ovome, kako je izlaznost birača, ipak, bila veća nego na prošlim izborima, što je, eto, dokaz kako Unija ide naprijed. Treba li ga podsjećati  da pomenuto povećanje broja glasača uglavnom korespondira sa brojem novih glasova koje su dobili “ultraši” i na desnom i na lijevom krilu Unije! Sve je, dakle, tačno ali je malo toga za samohvaljenje onih u sterilnoj sredini.

Mnoge analize profesionalnih europristaša na čudan se način bave skeniranjem nove situacije u Europi. Na  pomalo djetinji način preskače se istina koju zaduženi za PR optimizam  ne žele da vide. Prije svega, da je politika centra što je očigledno percipirana kao sve teže prihvatljiva za većinu građana Unije dovela pred glasačke kutije prevashodno one što su tim navodnim centrom i nezadovoljni. Oni najnezadovoljniji – uglavnom iz  novih država Unije – očigledno  još uvijek nemaju dovoljno razvijen demokratki refleks koji će ih natjerati da rješenje za sebe traže kroz izbore. Zato je izlaznost u ovim državama i bila ubjedljivo najmanja.

Ova priča, međutim, ima svoje korjene koji nisu od jučer. Uz to, ona je u mnogim aspektima globalna i jasno sugerira nekoliko stvari. Prije svega, svijet u cjelini, posebno Evropa, dramatično se odmakao od mnogih globalnih vrijednosti kojima se dičio u prvim decenijama iza Drugog svjetskog rata. Tada se kretalo u budućnost na temeljima antifašizma, socijalne osjetljivosti, brige za posao i radna mjesta, na ekonomskim principima što su uvažavali rad, znanje, kvalitet, obrazovanje i nauku. Postojao je prilično usaglašen globalni sistem vrijednosti na kojem je počivao međunarodni poredak. Značajno se držalo do vrijednosti humanizma, solidarnosti, multikulturalizma, različitosti vjera i religija itd. Ne treba idealizirati, naravno, ali i ni sa kategorijom ljudskih prava nije se moglo manipulirati do karikaturalnosti, kako je to postalo bezmalo uobičajeno danas. Usput, o svemu ovome dogovarali su se i drugačiji lideri, mnogo većeg kalibra nego danas. I mnogo manje ovisni od moćnih korporacija čiji su interesi nadrasli svaku politiku.

Onda su mnogo toga pobrojanog zamijenile sasvim druge paradigme, prevashodno pod pritiskom neokonzervativnog koncepta agresivno lansiranog uglavnom sa druge strane Atlantika, ali i uz snažnu podaničku podršku evropskih centara nikada pelcovanih od imperijalnog i neokolonijalnog virusa. U prvi plan izbija interes velikih i bogatih, po svaku cijenu. Korporacije, geostrategija prostora i energije, računica koja se šprda sa osjećanjima, tradicijom, kulturom, ljudskim odnosima. I sila iznad i prije svega, sada već de facto tretirana kao ugaoni kamen međunarodnog poretka. Uz razarajuću moć novih komunikacija  koje su nadrasle puku propagandu postajući doslovce mehanizam globalnog kreiranja uma. Pravo na rušenje, ubijanje, raseljavanje, na okupaciju i promjene granica i sve to najčešće cinično pravdano “ljudskim pravima” postalo je realnost. Nekada toliko hvaljeni individualizam kao antipod  mrskom ideološkom kolektivizmu pometen je pred početkom ere ugrađivanja čipova novorođenoj djeci. Globalne kontrole radi. Masovna ubijanja u ime “principa”, sve češće raznim dronovima nego živom silom, igra je što se zaigrala neskriveno. I legalno.

Prilagođavanja ovoj stvarnosti su fascinantna, kao i obrazloženja zašto i kako fašisti, ili Al Qaeda i njima slični, mogu biti “borci za slobodu”, kako obaranja legitimno izabranih režima na jednoj strani postaju “demokratska revolucija” a odbrana na isti način izabranih režima na drugoj – “terorizam”.  Ujedno, milioni otpuštenih i obespravljenih u ime tzv. napretka, neviđena prelijevanja krvavo stečenih vrijednosti u džepove oligarha, sebičnost i besćutnost za drugog, ma ko on bio – sve je to danas tzv. Novi svijet što je proistekao iz globalne promjene supstance na kojoj je počivao poredak nekad. I onda čuđenje što je Marine Le Pen uzela glasove Francois Hollandeu, lideru partije  koja se zove “Socijalistička” i koja je navodno takva pobijedila na prošlim izborima, da bi u samo pola mandata postala zapravo krajnje desna. I po ekonomskoj politici što je urnisala radnike i lijevu inteligenciju, i po krvavim avanturama na međunarodnoj sceni, uz obnovljene apetite što se u najblažoj formi mogu nazvati imperijalnim i neokolonijalnim.  A brutalno kalkulantski i politički mudra Marine, kćer matorog fašiste Jean-Marie Le Pena, uz ksenofobiju što igra na dramu domaćih radnika bez posla i cijenu rada koju im obaraju imigranti, zagovara s razlogom da zdravstvo, bankarstvo, energetika, obrazovanje itd. pređu pod skute države. I uz, recimo, jasnu konstataciju da se Zapad i Amerika nisu imali šta uplitati u slučaj Ukrajine. Ne zato što ona i njeni vole Putina, već zato što je shvatila da su obespravljeni radnici širom Francuske (i šire) siti laži povodom toga, preko njihovih leđa. I pogodila je. Što je najzanimljivije a ipak logično, isto to misle na ekstremnoj ljevici u Grčkoj (SYRIZA), Velikoj Britaniji (UKIP), Irskoj (Sinn Fein), Njemačkoj (Die Linke) itd. Svi su oni, radikalno desni i lijevi, prije svega euroskeptici. Na tom terenu narodu su ponudili život  bolji od onoga što kao mantru nudi neoliberalni i finansijski kapitalizam iz evropskog centra i razne otupjele ljevice. One koje nude radnicima zakone o radu gdje su igračka u rukama poslodavaca, “jer tako traži Europa”.

Suština u cijeloj priči je da nije baš najbitnija boja ekstremizma. Bitno je da mu vjeruju sve više mnogi među onima koji su se koliko jučer nadali kako je centar EU linija na kojoj će se skrasiti zadovoljni. Danas je u tome očigledan osjećaj prevarenosti i otud traganje za alternativom.

U kakofoniji optuživanja ekstremne desnice, recimo, srednja Evropa ispravno ukazuje na razornu pošast segregacionizma do fašizma, posebno odnosa prema imigrantima i strancima. Kažu, fašisti su “zamijenili” donekle odnos prema Jevrejima nekad, za odnos prema muslimanima i Arapima danas. I imaju pravo ali, i previđaju još nešto. Arapi koji uspijevaju da doplivaju do južnih obala Evrope, svašta bi mogli da kažu o “evropskim apetitima” koji su im kod kuće razorili svaku nadu da tamo ostanu. Prsti te Evrope debelo su umiješani, sasvim direktno, i u dramu u Iraku, u Siriji, Libiji, Jemenu, Sudanu, Maliju itd. Nikako ne radi proljeća tamo. Uz još nešto: Kako tumačiti u ovom kontekstu  bezmalo podjednaki broj imigranata unutar EU, onih iz “istočnih” zemalja EU koji i bez drama sa putovnicama i samoubilačkih putešestvija preko mora, a ipak očajni,  hrle iz svojih europskih kuća u zemlje one druge, sretne stare Europe koja je, kao, njihova a eto ipak nije. Pasoš je veoma bitan, ali je posao još bitniji. Nema nikakve dileme da je i među tim unutarevropskim imigrantima  sve više onih što su nadanja vezana za centar zamijenili  bijesom, uz odabir radikalno desnog ili radikalno lijevog snivanja, ali i djelovanja.  Uz prisjećanje, vjerovatno, glasne presude moćne Angele Merkel koja je hladno, baš onako europski, saopćila da je “projekat multikulturalizma u Evropi propao”. Globalno, iz centra.

Ovo su samo neke od istina o kojima malo ko od današnjih lidera “Evrope u centru” govori. Teško je kazati koliko ih je što to ne vide, a koliko onih što čuvaju svoju poziciju prešućujući realnost. Koja kaže da je, zapravo, ovakav centar što se odrekao ljudi u ime kapitala, najzaslužniji za proizvedeni ekstremizam. Ljudi mogu neko vrijeme, duže ili kraće, vjerovati u ideje čak i kada su one  protiv stomaka. U doba carovanja ideologija nad svim ostalim, prevara je mogla trajati duže. Te ideologije ukinulo je novo vrijeme koje su donijeli tvorci novih obećanja, pragme, sile i interesa. I neka je ali, moralo se misliti i na vrijeme kada te ideologije više ne bude, a stomak ogromne većine i prazniji nego prije. A u ogromne privilegirane manjine, sve puniji. Ovdje kod nas, u nevjerovatnoj Bosni koja se šprda čak i sa vlastitom mukom, neko je ustvrdio kako smo namagarčili čak i narodnu poslovicu. Onu što veli – ko radi, ne boji se gladi! Prvo, radi ih danas mnogo manje nego što ne radi, jer nema šta i nema gdje. Radna mjesta uništio napredak.  Drugo, i oni što kao rade ne mogu dobaciti do punog stomaka. Mogu samo oni što mešetare, ovako ili onako.

Takva su, eto, vremena došla. Dušu dala za ekstremizam svake vrste. I dobro je dok je samo riječ o izborima, parlamentarnim. O onome što će doći poslije, valjda će razmisliti novoizabrani iz centra. A ako ne budu znali ili htjeli da vide istinu, pitanje je kada će uopšte biti naredni izbori za taj, i mnoge druge parlamente. Nova vremena zatražit će vjerovatno i neku novu demokraciju. Krtice za nju su već unutra. Sve će tada biti još ekstremnije.

tačno.net
Autor 31.5.2014. u 07:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija