Zlatko Dizdarević: Gdje to ima tako, osim ovdje

tačno.net
Autor 16.4.2014. u 16:38

Zlatko Dizdarević: Gdje to ima tako, osim ovdje

Pada li uopće na pamet tim mudrim ljudima koji su se sastali u Luksemburgu da je BiH izgubila šansu da napravi i jedan iskorak onoga časa kada su oni bezmalo svaki potez koji su učinili ovdje, učinili pogrešno

Piše: Zlatko Dizdarević, Forum.tm

Došlo vrijeme, ciklično, da se u Europskoj uniji opet zabrinu za Bosnu i Hercegovinu, pa da se zato najavi njihovo novo “snažnije prisustvo” u nas. Evo četvrta godine, od 2009., kako se ta zabrinutost na razne deja vu načine obnavlja. A u zemlji sve gore i gore. Nema tko sve nije, silno zabrinut, dolazio ovamo iz Europe, da bi nam bilo bolje. I nema tko sve od tisuća i tisuća političara odavde, u zdravlju i veselju, nije otišao na kojekakve roditeljske sastanke tamo, u Europu. Bilo je vazda isto, “sjedi, jedan!”, a uz dodatne časove idemo dalje. U međuvremenu je do iznemoglosti ponavljana prijetnja: Nema vam spasa dok se sami ne dogovorite, a kad se popravite, i mi ćemo vam pružiti ruku… Što bi da su tako govorili i ostalima u svijetu, prethodno im skrojivši luđačku košulju.

Ovaj put, na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja Unije u Luksemburgu prije neki dan, ispalo je kako je bavljenje Bosnom, vječito lošim đacima, velika milost Europe, eto i pored onakvih muka koje imaju s Ukrajinom i Sirijom. Kibiceri sa strane, pa i ovi iz Bosne, progutali su tu udicu, a da nikome nije na pamet palo da se nesretna zemlja opako nametnula redu važnih “pitanja” za Europu zato što baš odavde zlokobno prijeti politički i svaki drugi vakuum u koji se, tko zna, na svoj način mogu utrpati razne “Ukraijne” i “Sirije”. I mnogi drugi. Uostalom, s Europom je tako nekako i ispalo u slučaju Ukrajine. Otud i ona ključna i bezmalo jedina suvisla formulaciju povodom Bosne u završnom dokumentu iz Luksemburga koja realno lebdi nad glavama evo već nekoliko godina, a tek je sad glasno kazana – ako se napokon ne učini nešto ozbiljno, pametno i suvislo, Bosna i Hercegovina može postati regionalni sigurnosni problem za Europu. U umornom i frustriranom Sarajevu mangupi bi kazali: “Ćao Kolumbo!”

Zanimljivo je bilo pogledati što to sada novo nudi Bosni i Hercegovini, u tko zna kojem pokušaju, “fokusirana Europa”. I što je to iduće razdoblje, kada dolazi i do kada će trajati. Podjednako je zanimljivo tko se to fokusira, na što, kako, uz kakve garancije, s kime ovdje na domaćem terenu, a protiv koga, uz kakve uvjete i cijenu…

Iskreno, čovjek ne može bez makar malo ironije tumačiti mnoge od izgovorenih riječi u vezi s novom europskom perspektivom tamnog vilajeta. Nekima je od tih riječi bilo namijenjeno da budu velike i značajne, a neke, kako se doima, ispale su tek onako pomalo kao slučajne. Kako god bilo, tužno je, ali pošteno kazati da ovdašnji “narod” odavno već ne vjeruje ni izgovorenim europskim riječima o novom fokusu, kao ni tzv. odjednom, specifičnim pristupima. Posebno ne vjeruje narod doista naivnim pozivima briselskih lidera ovdašnjim domaćim vođama, da moraju “saslušati narod i odmah odgovoriti njegovim zahtjevima” (sic!). Ide se i mnogo dalje, pa se kaže: “Ministri vanjskih poslova zemalja Europe otvoreno pozivaju u svojim zaključcima… vlasti BiH da NAKON listopadskih izbora ulože napore kako bi se prevazišli izazovi i zemlja postigla napredak na putu ka EU…”

Nastranu taj doista karikaturalni poziv “vlastima da ‘prevaziđu izazove'”, vjerojatno one u koje su te vlasti uložile sve svoje znanje, silu i lukavost kako bi totalno ignorirali mogući napredak prema EU. Groteska je to pozivanje na napore “poslije izbora”. U isto vrijeme, valjda nekoordinirana sa svojim ministrima iz EU-a, barunica Ashton izjavljuje mudro da “pred izbore treba raditi više, a ne manje…” No, ni pred ovakvom energijom europske ministrice vanjskih poslova spomenuti zaključci Europe za Bosnu ne posustaju. Pa se kaže (opet): “EU snažno poziva izabrane dužnosnike (u BiH) da odmah ponude odgovor na zabrinutost naroda (čuj zabrinutost, očaj), a kolektivna odgovornost je na političkim liderima…”

Pada li uopće na pamet tim mudrim ljudima što su se sastali u Luksemburgu da je Bosna i Hercegovina izgubila svoju šansu da napravi i jedan iskorak onoga časa kada su oni bezmalo svaki potez koji su učinili ovdje, učinili pogrešno. I tako od početka, uporno i samozaljubljeno. Paralelno, domaća tzv. politička klasa, uz snažnu asistenciju zabrinutih dobročinitelja izvana, ovdašnju dramu proizvodi kao svoj vlastiti, “konstruktivni” uspjeh. Ona prije svega ne želi, potom ne zna, pa tako i ne može premostiti dramatičnu realnost koja će, doista – i to je jedino točno, a stidljivo rečeno u Luksemburgu – stvoriti od Bosne i Hercegovine sigurnosni problem za regiju.

Europa je, eto, kao zabrinuta zbog nedostatka volje ovdašnjih lidera. Koja farsa. Ti lideri itekako imaju volje mnogo više od Europljana – da ništa ne promijene. I tu je kvaka. Sada još i uz zeleno svjetlo da to “ništa” traje do nakon izbora. Onda po običaju godina-dvije konstituiranja vlasti, pa godina koalicijskih blokada, sve zasnovano na Ustavu, i onda opet izbori prije kojih, a u ime kojih, se desetak mjeseci ništa ne treba raditi! Uz odobrenje Europe, fokusirane na zabrinutost. Uto će u prazan prostor banuti, recimo Turci, ili Rusi, ili vehabije ili Muslimanska braća, ili neka nova europska desnica, elegantno profašistička, klerikalna, šovinistička, svejedno. Konkurenata je mnogo.

Puno je toga ovdje od početka išlo krivo. Velika svjetska politika je prvo zadovoljila svoje tajne i manje tajne interese, globalne, regionalne, geostrateške, “blokovske”, pojedinačne, povijesne, nahranila svoje predrasude, iluzije, neznanja, dilove i obećanja… Od toga da u minulom ratu najveći i najjači nisu smjeli da izgube jer je to onda postratna trauma za regiju. Zato nema pobjednika, a nema ni žrtve. Tko je onda ratovao? Luđaci, budale i divljaci, znate njih, oni su svi isti i tako je stoljećima… Sud za ratne zločine mrcvari dvije decenije, a ni pola posla nije dovršeno. Koliko je trajao Nürnberg? Većina onih koji su smislili rat i činili zločine tamo gdje su bili prije. Što bi da je tako bilo u Njemačkoj ’45. Što bi da su svi predmeti istorije koji su veličali svoje, bez obzira na zločin i istine, ostali heroji i nakon rata. Kako bi tamo negdje izgledale “dvije škole pod jednim krovom”, što da su im samo na brzinu našminkane porušene fasade, a uništena sva zdrava poduzeća, da je “privatizacija” bila kao na ovim prostorima. I što da je donesen tzv. Ustav čiji je suštinski cilj da podijeli, nedefinira, blokira, a bez ijednog mehanizma deblokade, bez ikakva upućivanja na sutra. Kako bi izgledalo da vodeći lideri europskih država iz dana u dan pljuju vlastitu zemlju, broje joj javno dane i pujdaju ljude protiv nje. Gdje to ima tako, osim ovdje. Ne kažu ministri EU-a da se i na to treba fokusirati u novom pristupu.

I onda se, dvadeset godina kasnije, uz svakodnevne parainstitucionalne pregovore eto baš s “liderima” takve Bosne i Hercegovine, ti isti predvodnici pozivaju od EU-a da se pod hitno “fokusiraju na socijalno-ekonomska pitanja u zemlji…” I apeliraju na narod da istraje, mada je sve učinjeno kako bi taj narod skapavao od političke klase koja kao da postoji samo da bi sama sebe održavala. Onaj Carl Bildt koji je osobno sudjelovao u svemu ovome kao svojevremeni visoki predstavnik međunarodne zajednice, još poručuje kako Bosni ne treba dodatna pomoć jer je to “demokratska zemlja i birači će znati da ocijene odgovornost političara…” A birači, osim oni slijepo identificirani sa svojim idolima, kao guske u magli. Niti više znaju za koga će glasati, niti vjeruju da će se neko tko je vrijedan njihova glasa uopće pojaviti do tog zlogukog oktobra.

Bosna i Hercegovina je država u čijoj je supstanci, odvajkada, baš ono što je moćna Angela Merkel nedavno nazvala “propalim projektom” u Europi. Zajednička, izmiješana, multikulturna, temeljno istim jezikom uzajamno prepoznavana. Što hoće doista Europa u svom “specijalnom  tretmanu” za Bosnu, oslonjenu na projekt koji je u najmoćnijoj europskoj kancelariji nazvan “propalim”. Što znači fokusiranje na “institucijama”, a bez ikakve dugoročne strategije, bez društvene, političke i ekonomske vizije. Kakve mogu biti državne institucije u toj realnosti. Naravno, ovakve kakve su, karikaturalne, same sebi svrha, bez ikakvog drugog, općeg cilja prema kojem je trebalo okrenuti energiju građana, njihovu snagu, volju, entuzijazam obnove.

Beskonačno ponavljanim parolama o potrebi “fokusiranja lidera” na ono na što se oni nikad neće “fokusirati” jer im se može, cijela se priča s Europskom unijom i Bosnom i Hercegovinom dovodi pomalo do farse. Koja se ne smije dirati do izbora u listopadu, ma kako “pred izbore treba raditi više, a ne manje…!” Uz to, vrhunac sreće u narodu treba biti izjava sadašnjeg Visokog predstavnika koji paralelno sa sastankom u Luksemburgu izjavljuje: “Republika Srpska se neće odcijepiti, i točka!” Valjda se i to treba riješiti u Ustavu, kroz “proaktivniji, specifični pristup…” Treba li spominjati da je tu izjavu s “točkom” izrekao čovjek za kojeg je najfokusiraniji lider u BiH kazao: “On za mene ne postoji!” I nikom ništa. Kako onda uopće propitivati zašto je sve ono što je rečeno u Luksemburgu, na ulicama u BiH doživljeno kao da nije ni bilo. Ništa, muk.

Ako je nešto doista “novi pristup” velike većine stanovnika u BiH prema onome što joj se nudi iz Luksemburga, onda je to – ne vjerujemo im! Što je paradoks u svemu ovome, u ovakvoj Bosni, sazdanoj od tajni koje Bruxelles ne razumije, jer im još nije problem: na referendumu za i protiv BiH u EU većina bi opet bila “za”. Dokle, nitko ne zna. Samo je sigurno da se vozi na rezervi strpljenja i nade. I da tajne nema. Bosni, zapravo, ne treba ništa “specijalno”. Treba joj samo sve normalno, onako kako nije. Eto, zato ljudi u uporne europske političke specijalnosti i specijalce ne vjeruju.

 

tačno.net
Autor 16.4.2014. u 16:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija