Zlatko Dizdarević: TUŽNI KRUG SLOBOD(N)E

Zlatko Dizdarević
Autor 20.6.2015. u 16:32

Izdvajamo

  • Novi patriotizam na razvalinama stare slobod(n)e malo poslije odgurnuo je tu raju na drugu stranu. Ljudima koji imaju ogromnu potrebu da se ravnaju prema vlastitom dignitetu i kičmi, pameti, uzusima profesije i genetici ljudskosti, prije nego spram jadnog straha da neće ostati na profitabilnoj strani povijesti – suđena je, evo, "lustracija" po drugi put. Malo mnogo u samo jednom životu. Iz kurvinjskog mraka što polako prekriva i samo ime nekadašnje slobod(n)e – koju smo imenom doživljavali i u miru i na početku rata, dolaze evo novi ultimativni nalozi urednicima. Čak i ne toliko od onih što već jesu vlasnici tog mraka, koliko od onih što "dolaze...". Takvi već sada smjenjuju, zabranjuju objavljivanje, brišu po portalima netom objavljene istine jer su "greška". Sve to rade iz daljine, telefonom, javno šuteći k'o kurve (izvinjavam se prostitukama, ne mislim na njih, naravno). Oni računaju na podanike koji će, također šutke, klimati glavama u korist čistke koja bi, misle idiotski, njih mogla zaobići. Pada li na pamet tim malim novim "slobodnim" poslušnicima, čisto onako, u samoodbrani, kako će i koliko i oni sami biti gnjide za zgazit usput, iz hira, kada im je već palo na pamet da ruše dinosaura poput Borisa i drugara. Ili, šta o tome recimio misle ljudi u za njih nevažnom Sarajevu koji su svojevremeno zadivljeni gledali u onaj crni "Audi" što je nakrcan svim i svačim iz nekog supermarketa u Splitu, na nalog velikog Kule, pristigao u potpuno opkoljeni grad. Kraj nosa onih što su pokušali tada da "lustriraju" Sarajevo malo bržim i otvorenijim načinom od ovoga kojeg sada počinju da provode novi mali poslušnici uneređenih gaća od straha za "egzistenciju". Znaju li oni uopće o kakvoj se i koliko dugoj egzistenciji radi. Pada li im na pamet da im je jedina brana jadu koji nadire baš od japije od kojeg su sazdani Boris i slični, ma koliko ih bilo. Ne znaju jer nemaju ljudski pogon koji bi im omogućio da to saznaju.

Povezani članci

Zlatko Dizdarević: TUŽNI KRUG SLOBOD(N)E

Iz kurvinjskog mraka što polako prekriva i samo ime nekadašnje slobod(n)e – koju  smo imenom doživljavali i u miru i na početku rata, dolaze evo novi ultimativni nalozi urednicima. Čak i ne toliko od onih što već jesu vlasnici tog mraka, koliko od onih što “dolaze…”. Takvi već sada smjenjuju, zabranjuju objavljivanje, brišu po portalima netom objavljene istine jer su “greška”. Sve to rade iz daljine, telefonom, javno šuteći  k’o kurve (izvinjavam se prostitukama, ne mislim na njih, naravno). Oni računaju  na podanike koji će, također šutke, klimati glavama u korist čistke koja bi, misle idiotski, njih mogla zaobići.

Piše: Zlatko Dizdarević, novilist.hr

Davno nekad Miloš Crnjanski pomenuo je u “Embahadama” jednu mudrost koja se odnosi na diplomaciju. Kaže, “sve istine nisu za kazati, ali se lagati ne smije…” Mislio sam vazda da je jedna od velikih razlika između diplomacije i novinarstva, što se lagati doista ne smije, ali se u novinarstvu, ovako ili onako, istine moraju kazati. Mala je muka kada te život odgura i na jednu i na drugu stranu. No, što kaže narod, sam pao, sam se ubio…

Nisam se nikad žalio, nastojao sam dobro obaviti i taj uglađeno birokratski posao za takozvanu državu (vrijeme istinskog sjaja starinske diplomacije je ionako prošlo), a ostati ujedno vjeran novinarskoj profesiji onakvoj kakvoj smo doista pripadali, nekad. U cijeloj toj priči često ukrštanih osjećanja spram novinarstva i potrebe da se bude korektan privilegirani državni činovnik, mnogo toga nije bilo lako. Pa ipak, sjećanja, sentimenti i divne uspomene pomognu da se ostane na pravoj strani, ako ništa – spram sebe samog. Uspijeva li se u tome, kazat će vam ponekad i potpuno nepoznati ljudi koji vas prate, a da toga ni svjesni niste. Poput jednog starog gospodina, nedavno u Sarajevu: “Hvala vam što ste mi pomogli da shvatim da nisam lud, da ima još neko ko razmišlja onako kako potajno razmišljam o svijetu i nama, a ove televizije koje gledam unaokolo pričaju sasvim drugu priču…pa sam na momente počeo da sumnjam u sebe… ” A razmišljao sam samo onako kako nas je nekad učilo, u novinarstvu ne samo domaćem. Ono sa diplomacijom došlo je poslije. Ako sam nekoga sve te minule godine malkice zakidao, spram one mudrosti Crnjanskog, lakše mi je bilo da to bude diplomacija, nego novinarstvo. Za divno čudo, to se manje primjećivalo i lakše praštalo. Jeste da ni jedno ni drugo nisu što su nekad bili, ali izdaja prvog može u najgorem značiti gubitak posla, što i nije nepremostiva katastrofa, a izdaja drugog gubitak je duše, opredjeljenja i digniteta što svako normalan, valjda, mnogo teže podnosi.

Sve mi je ovo padalo napamet minulih dana sjećajući se s razlogom vremena kada je mnogo toga bilo jasnije i čistije, i što se ljudi i zanata tiče, nego danas. Naprimjer, kao priča sa “Slobodnom Dalmacijom”  podosta prije rata. I saradnje mog tada velikog “Oslobođenja” sa njima, zajedničkih putovanja ljeti brodom po Jadranu u organizaciji legendarnog novinarskog maga Kule, sa saputnicima poput Staše Marinkovića, potom “giganta hrvatskog novinarstva” Saše Tijanića, sa Dragom Buvačem, Kemom Kurspahićem, Mladenom Arnautovićem…Bili smo ista krvna grupa sa novinom u čijem se krilu  onda rađala vjerovatno najsjajnija novinarska generacija klinaca na prostorima bivše Juge – Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Boris Dežulović, Ćićo Senjanović, Zoran Erceg, Ivica Đikić uz “dodavanja” Mosora, Željka Maganjića, i mnogih sličnih.

Onda je došao rat. Mnogi putnici sa onog broda su se razišli na razne strane, ali je jarbol Slobodne ostao. Sve do malo kasnije oluje koja je pomela kapetana i dio posade. I to se onda, slično ovome što se danas naširoko po medijima sluti, u kuloarima zvalo domoljubnom patriotskom lustracijom. Mi smo u Sarajevu o svemu malo tada znali iz, vjerovatno, minobacački logičnih  razloga. Zatvorili nas granatama neki drugi “lustratori”.

Jedna epizoda iz tog vremena ostala mi je, ipak, u sjećanju zauvijek, ne samo kao epizoda već i kao mjera svega najboljeg u grdim vremenima. Mala a grandiozna storija o našoj profesiji onda, i još više o ljudskosti, hrabrosti, solidarnosti, jaranstvu i nečemu što nema ni u jednom današnjem nauku o profesiji i zanatu. To ljeto ’92. provodio sam sa drugarima u podrumima već načete zgrade “Oslobođenja”. Odlučili smo da novina ne smije prestati da izlazi ni dana, kako bilo da bilo. Tamo smo radili, pisali i štampali novinu, živjeli, branili jedni druge i firmu koja nam je bila život i sudbina. Rijetko se i teško moglo do kuće, u grad. Jednoga dana dobacio sam do svoje ulice, Skerlićeve onda, šunjajući se kilometre od zgrade redakcije do centra grada. Ispred kuće sam zastao preneražen. Pred haustorom je bio parkiran crni “Audi” sa registarskim tablicama na kojima je pisalo ST, a uz brojeve i šahovnica! Prvi put u životu vidio sam tada registarske tablice nove države Hrvatske . Znali smo da to ima, samo nije bilo prilike da ih vidimo. Ali, kako to u Sarajevu, odakle, kako je taj auto prošao kroz hermetički prsten oko Sarajeva, čiji je to auto, ko je njime došao, kome…Kroz otvoreni prozor moga stana na drugom spratu, pjesma i galama su mi dali odgovor. U Sarajevo je stigla Slobodna, Boris Dežulović i Željko Maganjić. Kod mene, u Skerlićevoj, našli su “ekipu” lokalnih jarana, izbjeglica iz kvartova u kojima se nije moglo preživjeti. Na stolu gozba od đakonija koje su donijeli u krcatom gepeku onog “Audija”. Duga je i nevjerovatna priča o tome kako su se ubacili u humanitarni konvoj UNPROFOR-a, kako su prošli blokade zaprepaštenih bradonja na putu prema Sarajevu…Ostali su sedmicu dana u mene, bili na tada mitskom bojištu, planini Žuč, u nas u “Odslobođenju”, sa rajom po gradu, slikali nas kako živimo kao vanzemaljci, kako liježemo na pod u razvaljenoj redakciji kada krenu minobacačke granate, kako pijemo iz nekakvih tegli prvo ratno pivo, ponovo proizvedeno u sarajevskoj pivari ko zna od čega, kako potpuno nesvjesno  pišemo neku istoriju grada i novinarstva koja se, evo, već sada i u nas gazi na najbrutalniji način, u ime neke nove “lustracije” dobra, za račun  “ispravnog” zla. Respekt spram njih u gradu je bio toliki da su im okorjeli kriminalci-heroji iz moje ulice ostavili “Audi” na miru, što je za to doba konfiskacije svega luksuznog u ime patriotizma bilo nezamislivo. Čak su i lopovi tada znali razlikovati veličine od malih.

Novi patriotizam na razvalinama stare slobod(n)e malo poslije odgurnuo je tu raju na drugu stranu. Ljudima koji imaju ogromnu potrebu da se ravnaju prema vlastitom dignitetu i kičmi, pameti, uzusima profesije i genetici ljudskosti, prije nego spram jadnog straha da neće ostati  na profitabilnoj strani povijesti – suđena je, evo, “lustracija” po drugi put. Malo mnogo u samo jednom životu. Iz kurvinjskog mraka što polako prekriva i samo ime nekadašnje slobod(n)e – koju  smo imenom doživljavali i u miru i na početku rata, dolaze evo novi ultimativni nalozi urednicima. Čak i ne toliko od onih što već jesu vlasnici tog mraka, koliko od onih što “dolaze…”. Takvi već sada smjenjuju, zabranjuju objavljivanje, brišu po portalima netom objavljene istine jer su “greška”. Sve to rade iz daljine, telefonom, javno šuteći  k’o kurve (izvinjavam se prostitukama, ne mislim na njih, naravno). Oni računaju  na podanike koji će, također šutke, klimati glavama u korist čistke koja bi, misle idiotski, njih mogla zaobići. Pada li na pamet tim malim novim “slobodnim” poslušnicima, čisto onako, u samoodbrani, kako će i koliko i oni sami biti gnjide za zgazit usput, iz hira, kada im je već palo na pamet da ruše dinosaura poput Borisa i drugara. Ili, šta o tome recimio misle ljudi u za njih  nevažnom Sarajevu koji su svojevremeno zadivljeni gledali u onaj crni “Audi” što je nakrcan svim i svačim iz nekog supermarketa u Splitu, na nalog velikog Kule, pristigao u potpuno opkoljeni grad. Kraj nosa onih što su pokušali tada da “lustriraju” Sarajevo malo bržim i otvorenijim načinom od ovoga kojeg sada počinju da provode novi mali poslušnici uneređenih gaća od straha za “egzistenciju”. Znaju li oni uopće o kakvoj se i koliko dugoj egzistenciji radi. Pada li im na pamet da im je jedina brana jadu koji nadire baš od japije od kojeg su sazdani Boris i slični, ma koliko ih bilo. Ne znaju jer nemaju ljudski pogon koji bi im omogućio da to saznaju.

Jednom sam, na početku rata, sletio u Split avionom UNPROFOR-a, nakon prave golgote u pokušajima da se domognemo tamošnjeg aerodroma i nekako odatle poguramo blokirani papir za “Oslobođenje”, donaciju iz Italije. Zaustavilo me, patriotski i ljutito, na ulasku u aerodromsku zgradu, sa strane piste, jer sam još imao neprijateljski “crveni pasoš”. Mi iz Sarajeva tada nismo imali ništa, a kamo li neke nove, patriotski podobne  pasoše. A u onom đavoljem, crvenom, još sam i bio upisan sa pogrešnim mjestom rođenja. Domoljublje, naravno,  podrazumijeva da je i mjesto rođenja vlastiti, ciljani izbor. I u času kada je izgledalo da nemam šansi ući u Split, pojavila se odnekud uniformirana šefica onom domoljubu koji mi je prijetio blokiranjem tamo, te raširivši ruke uz veliki osmijeh povikala: “Ajme Jure, pa to ti je oni naš Zlatko čije “sarajevske priče” u Slobodnoj čitamo svaki dan, ćaća i mater mi plaču svaki put nad pričama tog čovika…”  Poslije sam vidio, a nisam znao, da je uz te tekstove išla i neka moja fotografija iz bivšeg života.

Sedam dana sam proveo tada u Splitu, u doista Slobodnoj, i sedam pripadajućih slobodnih noći sa Borisom, Predragom, Maganjom i drugarima. Već se slutila lustracija pameti što dolazi. Sjećam se da sam  odatle, iz redakcije u Splitu, napisao kolumnu koja je završila porukom: “Divno je bilo vidjeti prijatelje, pojesti kod mog Krnića, mimo svekolike njihove morske ponude, željena dva jaja na oko i paradajz načetvoro pa posoljen. To mi bilo sjećanje na normalnost, kao i sjetiti se ponovo šta su sijalica i voda… Ali jedino ljepše od svega toga jeste – vratiti se u Sarajevo !”

Rekli su mi tada da sam lud. Možda jesam, a možda i nisam bio. Vratio sam se, i ostao svoj. Valjda zato i kasnije pomalo podoban da ne lažem u diplomaciji i da budem sretan što mogu da kažem i nakon svega ono što mislim, kao  novinar. Bilo to ispravno ili ne. Naprimjer, i ovo da me duša boli za onom slobod(n)om koja čisti vlastitu, najbolju djecu što su je cijelim svojim bićem održavali na nivou imena, i to u ime onih što joj svim svojim bolesnim i ličnim ambicijama ime sahranjuju. Ko bi rekao da se krug od slobod(n)e do neslobod(n)e, uz ljude što su bili istinski, dobrovoljni, uvjereni, genetski, neplaćeni čuvari toga blaga tako lako zatvorio. Samo zato što ih je onaj nalog iz mraka natjerao. Tako će, valjda, ti nalogodavci sutra lakše izaći na svjetlo mrklog dana.

Nije nam nepoznata ni nedavna, ni malo starija povijest tih izlazaka iz mraka na svjetlo dana. Samo što, valjda, mislimo da se to nama neće desiti.

Zlatko Dizdarević
Autor 20.6.2015. u 16:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija