Zlatko Dizdarević: Ukrajina – tko je tu izgubio glavu

tačno.net
Autor 25.2.2014. u 08:32

Zlatko Dizdarević: Ukrajina – tko je tu izgubio glavu

I što sad? Vidjet će se vrlo brzo. Veliki će se namirivati milom ili silom. Cijenu će, izvjesno golemu, platiti netko drugi, možda onaj najmanje kriv. Ili je greška baš u toj floskuli. Mogu li biti najmanje krivi oni koji redovito odabiru pogrešne. I kao vođe i kao prijatelje.

Piše: Zlatko Dizdarević, forum.tm

Mrtvi monstrum Goebbels, historijski šampion propagande, negdje se na nekom svijetu ovih dana cereka od zadovoljstva. Ponovo je uspio sa svojom mitskom sentencom: laž ponavljana više puta postaje istina…

Ako je ovo vrijedilo u njegovo vrijeme, kada je politički i medijski upakirana neistina putovala nebrojeno puta sporije nego danas, a pamet mase bila manje-više podjednako prijemčiva za ponavljane “istine odozgo”, može se samo zamisliti kakve to rezultate daje danas. Jedan od tih rezultata je, evo, Ukrajina. Zapad je tako dobio još jednu bitku u borbi za “slobodni svijet, demokraciju i ljudska prava”, na granice Rusije, zemlje “opasnih totalitarističkih apetita” treba izaći NATO, koji će im ohladiti ambicije, “volja naroda” iskazana kroz “mirne demonstracije” je uslišena, a osloboditelji koji su silno podržali tamošnje demokratske procese idu dalje. Da se istom časnom poslu sada mirnije posvete u Venezueli i započetom u Siriji, gdje im se pogreška ljetošnje trenutne slabosti ne smije ponoviti. Sutra opet u Iranu, a onda, tko zna, preko Ukrajine, Bjelorusije, Gruzije, Moldavije, sve bliže samoj Rusiji, pa Kini, Latinskoj Americi i već kaparenom Pacifiku… Baš onako kako doktrina potpune kontrole planeta iz jednog centra, zna-se-kojega, zahtijeva.

Nije razlog za crveno svjetlo upozorenja to što je s čela Ukrajine otišao Janukovič. Po mnogo čemu je zaslužio možda i gore od toga. Koliko zbog obijesti i korupcije raznih vrsta, kojima se mnogi istočni oligarsi nisu umjeli oduprijeti, toliko zbog malog političkog formata koji je naprosto otvarao vrata izvođačima radova ekstremne i naci-fašističke provenijencije.

Razlog za alarm je ubrzano privođenje kraju koncepta šake preambicioznih neokolonijalista čijim strastima više kao da ne vladaju na presudan način samo korporativno-interesne računice u otimačini preostalih planetarnih resursa. Čini se sve češće da motivi proizlaze čak i od svojevrsne nastranosti pomalo medicinske provenijencije, od užasnog straha da ih se može proglasiti nadigranima u slučaju Sirije, Irana, Egipta, Latinske Amerike… Kao da je panika da se “druga strana” može osjećati pobjedničkom, eto, i u priči s Ukrajinom, pa će stvar početi da se čita u očima onih koji u njih gledaju kao u bogove decenijama, dovoljnom za potpuno urušavanje neupitnog autoriteta zasnovanog na “posebnosti” i bespogovornosti sile.

Interesi velikih sila

Sve se ovo proizvodilo na političkoj sceni i hranilo najmoćnijim medijima koji su danas, funkcionirajući doista gebelsovski, oličenje velikoga gubitničkog jada u odnosu na ono što su nekad bili. Totalitarizam realiziran kroz globalizirano korporativni mrak, u centrima tzv. slobodnog svijeta u najmanju je ruku podjednak političkom totalitarizmu istinski mračnih “istočnih” sistema po svijetu. Tužno je, međutim, da je on u velikih zapravo mnogo gori u usporedbi s onim što o sebi sami misle namećući slobodu laganja sebi i drugima.

Tri su ravni, sasvim pojednostavljeno kazano, u kojima se odigravala storija o Ukrajini, ali još više povodom Ukrajine. U vezi sa sve tri onaj je spomenuti Goebbels manje ili više pobijedio.

Prva je ona na izvoru priče, o odnosu Ukrajine i Rusije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza prije 25 godina, Ukrajina je počela svoju samostalnu priču sudbinski određena geopolitikom. Golema zemlja s 46 milijuna stanovnika, u geostrategiji prostora jedna od najvažnijih na svijetu, morala je iz egzistencijalnih razloga ostati neutralna, a bila je izuzetno primamljiva za razne apetite i Istoka i Zapada. Za Evropu kao potencijalno golemo tržište, za Ameriku kao ključna karika u stiskanju lanca oko Rusije, za NATO kao mjesto odakle se svaki metar Rusije vojno može nadzirati čime god se hoće, a za Rusiju kao crta obrane po dubini prema Zapadu. O Crnom moru, floti, pomorskim bazama i “proruskom” Krimu, da se i ne govori.

Storija nije, naravno, crno-bijela i na nju su oduvijek utjecale mnoge nijanse. Od sastava i povijesne genetike stanovništva, ideoloških podjela, prošlosti, premještanja granica… Ipak, mnogi geostratezi i analitičari u tih minulih četvrt vijeka slagali su se da je vojna neutralnost Ukrajine jedina moguća solucija za održavanje mira. Ona je odmicala NATO od granica Rusije, ali i zemlju od patronskih apetita Moskve. Treba priznati, Putin je u različitim prilikama javno davao do znanja da Rusija nema ništa protiv europeizacije Ukrajine, ali se s ulaskom NATO-a tamo ne može pomiriti. Ipak, u onih 25 godina EU je oblikovao lijeno, ali uporno svoju istočnu politiku, dok se NATO na Istok širio direktno. Onaj mali “goebbels” uporno je ponavljao da je to zbog opasnosti za istočne evropske zemlje – od Moskve.

Na evropski proces “Istočnog partnerstva”, Rusija je odgovorila projektom “Euroazijske Unije”. Što zakulisne što javne operacije i jednih i drugih pritiskale su nekadašnje sovjetske države u ruskom okruženju da se privole njihovu carstvu. Evropa je posebno godinama ašikovala s Ukrajinom, Gruzijom, Moldavijom i drugima kako bi zaposjela trajno svojevrsnu liniju podjele od Baltika do Kavkaza. Rusija se trudila da se “njihovoj” Uniji uz Kazahstan i Tadžikistan priključe i Armenija i Azerbajdžan. Bjelorusija je privremeno bila po strani, premda se danas, nakon Ukrajine, sa sigurnošću može tvrditi da zbog svoje pozicije ni ona neće dugo čekati na “demokratsku revoluciju” po istom scenariju pa i s istim izvođačima kao u Ukrajini. Naravno, uz objektivnu olakšicu borcima za demokraciju na domaćem terenu, u liku i posebno djelu predsjednika Lukašenka, takvog kakav je.

Putin je kriv za sve

Ukrajina je s Janukovičem i za Evropu i za Ameriku, posebno za NATO, postala dodatno značajan igrač nakon što je s EU-om potpisala, nakon šest godina pregovora, Sporazum o asocijaciji i Istočnom partnerstvu. Nikoga na Zapadu nije tada previše sekiralo što je njihova prethodna miljenica Timošenko u zatvoru. Ispostavilo se, međutim, da su EU-obećanja od kojih se ne živi jedno, a životna realnost drugo. Ekonomija, tržište, samostalnost bez čvrstih veza vani, uz golema nadanja ljudi koji su decenije života pod stegom proveli sanjajući svjetlucavi i sretni Disneyland Zapada, gurnuli su Ukrajinu na koljena. Nekad respektabilna industrija ostala je bez posla, kao i golema žitnica bez tržišta.

A priča koju propaganda nije pričala bila je, sasvim pojednostavljeno, sljedeća: Bruxelles je zatražio od Kijeva, slijedom obećanja o sretnoj budućnosti, da potpiše trgovinski pakt s EU-om, što prije svega znači i slobodni protok roba s kontinenta u ovu zemlju. Scenarij dobar za Evropu, ali poguban za ukrajinsku posrnulu proizvodnju, a posebno industriju. Već viđeno. Moskva tada nudi Ukrajini 15 milijardi dolara pomoći, smanjenje cijene plina do 30 posto i velike poslove za ukrajinsku industriju, znači i stotine hiljada zaposlenih. Uvjet je da postojeći sporazum o slobodnoj trgovini između Rusije i Ukrajine ne može ostati na snazi ako se potpiše pakt s EU-om, jer bi to značilo da je Rusija, kroz Ukrajinu, postala bescarinsko otvoreno tržište za evropske robe. Evropa glatko odbija kompenzirati Ukrajini gubitak ruskog tržišta i ruskih roba, do čega će doći ako se trgovinski pakt prihvati. To ih se ne tiče. Janukovič u ovakvim okolnostima ne potpisuje  trgovinski pakt s EU-om, što se na Zapadu pretvara u stvar ruskog onemogućavanja demokracije u Ukrajini, u ucjenu i pritisak ruskog totalitarizma…

Sve ostalo je već viđeno, scenarij je dobro poznat i uigran. Na ulice prvo izlaze protestanti s porukama koje su legitimno iskazivanje stavova. Samo par dana kasnije, barikade, paljenje, agresija. Uskoro organizacije ekstremista i desničara preuzimaju “revoluciju”. Opozicija gubi utjecaj i ugled pred mračnim naci-fašistima iz prošlosti, ali evo i današnjice. “Svoboda”, “Desni sektor” i slični zauzimaju zgrade državnih institucija, ucjenjuju, potiskuju sa scene Klička, Jatsenijuka, Tijagniboka i druge. Na red dolaze snajperisti na krovovima, oružje na ulicama, lideri koji se javno hvale da će ići protiv “komunizma, Židova i Rusa do posljednje kapi krvi…” Mali i veliki ponavljači laži, s naredbama iz velikih centara vani ponavljaju kako su to “mirne demonstracije” i kako se one moraju tolerirati. Sjećate se “umjerenih džihadista” u Siriji…

Putin je zauzet Olimpijskim igrama, koje na Zapadu nisu propuštali omalovažiti i ismijati kad god su i gdje god su mogli, pa je tajming odličan za dovršavanje Ukrajine i rasturanje konferencije o Siriji. On ponavlja kako nema ništa protiv evropskog puta Ukrajine, kako je unutarnja situacija njihova stvar, kako obećanu pomoć ne uvjetuju tamošnjom političkom strukturom, ali i kako se Rusija ne može složiti da NATO uđe u Ukrajinu… Za Zapad i neke druge, unatoč svemu, Putin ostaje glavni krivac za sve. Ponovljene laži postale su istina.

Ruske rakete u Meksiku

U velikom intervju u Jutarnjem listu od protekle subote glasoviti geostrateg, specijalist (američki) za Istok, sin disidenata iz Poljske Januš Bugajski hladno izjavljuje za naslov na prvoj stranici: “Kremlj je zbog svojih interesa spreman dovesti u pitanje samo postojanje Ukrajine!” Autor intervjua mu ne postavlja elementarno, logično i profesionalno pitanje: a što je Amerika, zbog svojih interesa u Ukrajini, spremna dovesti u pitanje? Ili, preciznije, što je već dovela u pitanje? No, to su već naša posla. Zaključak: ključni problem Ukrajine, ali i svih na tom prostoru je – u Rusiji!

Druga ravan u kojoj se odvija priča o Ukrajini jest ona o Americi i Rusiji. Čak i da se prihvati teza “neutralnih” koji kažu da je riječ o dvije podjednako ambiciozne i kapacitirane sile, teško je primjenom jednostavne logike ne složiti se da je kompletan vojno-politički aktivizam Sjedinjenih Američkih Država u svemu ovome ofanzivan, a Rusije odbrambeni. Washington uz to temelji svoja “prava” na samoproizvedenoj mantri o njihovoj obavezi i misiji “čuvara slobode, mira i demokracije” (najomiljenije tri riječi Nobelovca). Kao i u Iraku, Afganistanu… U to ime, valjda, žele doći sa svojim nuklearnim oružjem na granice Rusije, ili u stomak Rusije, a s pritajenim planovima i ambicijama prema Iranu, uz “demokratski osvojene” Ukrajinu i Gruziju te već postojeću Poljsku i Rumuniju, eto ih u Podmoskovlju. Kako bi izgledalo, recimo, da su ruske rakete na američko-meksičkoj granici, ili na onoj kanadskoj, a okrenute na Washington. Sve ovo nema veze s ideološkim opredjeljenjima, jednostranim tumačenjima ili kojekakvim političkim “emocijama”. Govorimo o faktima i zaključcima koje ti fakti proizvode. I postavljamo pitanja o aršinima.

Veoma je slična  priča sa Sirijom, Rusijom i SAD-om s kraja prošlog ljeta. Bio je dogovor o eliminaciji sirijskog arsenala bojnih otrova, međunarodno objavljen i verificiran gdje treba. Temeljem toga, navodno, Amerikanci su u dvanaest i pet minuta odustali od napada na Damask i šire. Asad ispunjava svoju obavezu, onoliko koliko je do njega, i to međunarodni dužnosnici potvrđuju. O tome sam sasvim konkretno razgovarao s njima prije nepuna dva mjeseca u Damasku s članovima tima OPCW, koji su tamo radi toga bili. Washington sada kaže da Damask ne ispunjava zadaću. U međuvremenu su proglasili “umjerenim opozicionarima” islamiste iz sedam terorističkih organizacija udruženih u “Islamski front”, pa sada ponovo stavljaju na stol ratnu opciju. Asadova glava je stvar pobjede ili poraza u obračunu s Rusima, kako to John Kerry sada vidi, a očito im je bilo teško progutati bjelosvjetske ocjene po kojima su Rusi ljetos u cijeloj priči odigrali pozitivnu i mudru ulogu pa zaustavili američku “izuzetnost”. Priprema terena za novu vojnu opciju u Siriji i ciljani razlaz na ženevskoj konferenciji o Siriji, jer je “opozicijska strana” koja tamo objektivno nije nikoga predstavljala osim sebe i patrona Amerikanaca, bila nespremna i bez akreditacije za bilo kakav racionalni dogovor. To je, opet, novi pritisak na Rusiju (i Iran), a ne na Siriju. A ako treba, u Siriji će se sve spržiti intervencijom do kamena, samo da se Moskva preko Bliskog istoka ne vrati na veliku svjetsku scenu. Time bi se inaugurirao i kraj monocentrizma u svjetskoj politici, toliko bitan desničarima i konzervativcima u Americi. Za svijet se, ipak, postavlja sve otvorenije pitanje što je, recimo, u slučaju Sirije, u pozadini. Je li Kerry svjesno varao dogovarajući se s Lavrovom o sudbini Damaska ljetos, ili su jastrebovi u Vašingtonu porazili u međuvremenu naizgled pomirljivijeg Obamu, pa se priča okrenula. Ni jedno ni drugo nije argumenat za jačanje vjerodostojnosti one američke “izuzetnosti”.

Rušenje međunarodnog poretka

“Tehnička strana” priprema za osvajanje Putinova navodnog terena u svijetu je polako već obavljena. Amerikanci su ili odustali, ili se povukli iz svih najvažnijih sporazuma s Rusijom unatrag trideset godina vezanih uz nuklearno oružje i balističke rakete, NATO i granice raznih “odbrambenih štitova”. Na scenu stupaju lažne storije o ljudskim pravima, prosperitetu… o “umjerenim” teroristima u Siriji i “mirnim” fašistima u Kijevu, o obavezama NATO-a da brani “ugrožene susjede Rusije”, sve do doista opasne prijetnje u vidu analitičarskih procjena, poput recimo spominjanog američkog Poljaka i geostratega Bugajskog, kako će se Zapad suočiti s “jasnim izborom – bespomoćnost  ili intervencija!” Premda je, prema svemu sudeći, ta dilema već riješena. Samo onaj pojam Zapada treba malo suziti jer je to bez Evrope, što bi kazala očito utjecajna dama iz State Departementa, pomoćnica državnog tajnika Victorija Nuland, lijepo dimenzionirajući Evropu u očima Amerike s onim “j…š  EU!”

Zaigranost Amerike ambicijom da skreše krila Rusiji je očita i – krajnje opasna. Hladni rat koji se nagoviješta u vezi sa svim ovim je, zapravo, već počeo. Američki brodovi su u Crnom moru, ruski zajedno s kineskim organiziraju manevre u istočnom Mediteranu. Olimpijske igre su završile, u Ukrajini se više ne brani Janukovič (lakše za Putina), nego sama granica Rusije. I pozicija na Bliskom Istoku, i okruženje zemlje od Al Kaide koju direktno ili indirektno Amerikanci uz pomoć arapskih partnera pokušavaju gurnuti prema Kavkazu i dublje.

Treća ravan je za sve ostale najgora, a sadržana je u činjenici koju je sada doista teško negirati. Kakav-takav međunarodni poredak već je srušen. Rušenjem Janukoviča ulicom i teroristima koji su ukrali sistem, definitivno je legitimirano ono što se nagoviještalo zadnjih godina: ako sila nebeska odluči da joj netko ne valja i nije im u interesu, srušit će i njega i zemlju ako ne može drugačije. U čemu je razlika, ako je ima, u “slučaju” Janukoviča i mnogih (ne svih) ostalih koji su srušeni ili se pokušava s rušenjem? Janukovič je bio legalno izabran, na udžbenički demokratski način po svim standardima rušitelja i onih što iza njih stoje, ma kakav bio i ma koliko zaslužio da ga se smijeni. Taj su izbor podržale i pozdravile i Evropska unija, i Sjedinjene Američke Države, i Rusija i vlade svih “ugroženih zemalja” u okružju. Pod njegovom vlašću su mu zemlju proglasili spremnom za EU. To je onda prestalo vrijediti, preko noći. A toliko su tu Evropu nježno očekivali u Ukrajini. Nisu došli.

I što sad? Vidjet će se vrlo brzo. Veliki će se namirivati milom ili silom. Cijenu će, izvjesno golemu, platiti netko drugi, možda onaj najmanje kriv.

Ili je greška baš u toj floskuli. Mogu li biti najmanje krivi oni koji redovito odabiru pogrešne. I kao vođe i kao prijatelje.

forum.tm

tačno.net
Autor 25.2.2014. u 08:32