Zlatko Dizdarević: Ukrajinsko-arapska zima

tačno.net
Autor 12.4.2014. u 08:12

Zlatko Dizdarević: Ukrajinsko-arapska zima

Sila i iluzije

Piše: Zlatko  Dizdarević, Novosti

Što bi kazao narod, oči mi iskapaše čitajući i čitajući nebrojene tekstove, umne i one druge, o ovome što se dešava u Ukrajini, a zapravo mnogo više mimo nje, unaokolo. Pri svemu tome ne izlazi mi iz glave Bliski istok i ono što je  kroz evo tri godine i kusur napisano o takozvanom arapskom proljeću. Puno sam toga tamo vidio i vlastitim očima i, bitno je, uglavnom se ne poklapa sa silom napisanih tekstova. Tako je kako je.

Shvatio sam da u pričama o kobajagi arapskom proljeću isto kao i o kobajagi demokratizaciji Ukrajine postoje, uz ostalo, dva potpuno različita pristupa. Jedan je onaj koji uspostavljaju  predstavnici akademskih zajednica i raznih, nebrojenih, “centara” za razne “studije” i slični. Drugi je onaj što ga sugeriraju ljudi mnogo bliži sili, ratovima i politici temeljenoj na čistoj interesnoj pragmi. Šta košta da košta, računato i u ljudskim životima. Tuđim, naravno.

U crno-bijelom razvrstavanju istina proizvedenih u ove dvije škole većina “akademaca”  polazi od teorija o ljudskim pravima, međunarodnom poretku, od Povelje Ujedinjenih Naroda, od sloboda, suvereniteta itd. Znam mnoge ubijeđene da je “arapsko proljeće” doista postojalo kao plod  buđenja obespravljenih masa protiv diktatora, da je time okrenuta nova stranica istorije i da je, sve to skupa, manje-više uspjelo. Možda ne baš skroz ali, klica je zasađena i sigurno će proklijati. Predstavnici druge “škole”, mnogo realniji, kazat će kako je priča o ljudskim pravima u svemu tome brutalno zloupotrijebljena, sve do farse. Geostrategija  prostora i geostrategija energija jedino je što se u svemu računalo. Kako onda, tako i sada. Proljeću je dato lijepo ime, asociralo mu je čak i na onaj Prag ’68. a nije mu bilo ni nalik. Sve države “proljeća” su danas razvaljene, totalitaristi uklonjeni, održali se naoružani . Assad još traje i trajat će, a kako su se tu preračunali organizatori spontanosti, duga je priča. I Egipat još traje jer je sila domaće vojske bila jača i lukavija od sile nametnute izvana.

Onda je došla Ukrajina. I ono što o njoj znamo i ne znamo. Znamo uglavnom ono što nam  sugeriraju škole akademaca i raznih centara koji silno vole demokraciju i ljudska prava. Jedna njihova istaknuta članica piše ovih dana kako su “inspiratori demonstracija u Ukrajini bile organizacije civilnog društva koje su se pobunile protiv Janukovičevog ugrožavanja prava na slobodu okupljanja i protiv visko korumpiranog sistema”. I onda, onako usput i ispotiha nastavlja :”Kasnije su krenule i druge stvari…” Te druge stvari diskretno pomenute su čisti fašisti, neonacisti, ekstremni antisemiti, zločinci, snajperisti. Organizirani, podržani i de facto priznati onako kako je to bilo i u “proljeću” Libije, prethodno u Iraku, sada Siriji… Uz krvavu pozadinu sistema poznatih po borbi za ljudska prava kakvi su Saudijska Arabija, Katar, Turska itd.

Oni što se manje bave ljudskim pravima kao temeljima međunarodnog poretka spremni su hladno da kažu kako presedan sa Ukrajinom i Krimom, recimo, nije napravljen u relaciji Kosovo-Krim, već mnogo ranije, naprimjer  na relaciji  Kuba nekad i NATO sad u Ukrajini. Geostratezi prostora i energije, po njima, ne ratuju zarad ljudskih prava. Oni ratuju za  dominaciju sile, prava na žandaranje po svijetu i profitiranja od toga. Ukrajina i Krim jesu bili neutralni  dok nisu pritisnuti preko noći da odaberu “ili – ili”. Rusija ili Evropska Unija. Bez raketa u Ukrajini kojima je manje od 60 sekundi leta do Moskve, ili sa njima. U svijetu koji više nije jednocentričan  mada stari “centar” to nije u stanju da svari. Kao i u svijetu u kojem je i takozvanim arapskim proljećem urušen bezbjednosno-energetski  poredak, a od ljudskih prava napravljena šprdnja. Legitimiran  je svijet u kojem postoje samo uspomene na vremena kada se Povelja UN koliko-toliko poštivala a samo je sila ostala kao argumenat.  Da to neće izaći na dobro pametnima je bilo sasvim izvjesno ali, akademizam je odavno izgubio smisao pred realnošću sile i onih što su se opasno zaigrali, vjerujući da su “posebni”.

Arapsko proljeće je mrtvo, a ono pripremano ukrajinsko već je prekriveno debelim sniježnim pokrivačem. Pupoljak tu nema šanse. Stvari su bizarno iste. U osvajanje takozvane demokracije, a za interese centara daleko od Tripolija, Kaira, Damaska, u igru su gurnuti najgori mogući teroristi, proglašeni “oslobodiocima”. Kao u Ukrajini. Gori od onih koji su srušeni. Da paradoks bude potpun, Kairo je “odbranjen” vojnim udarom koji je za mnoge danas bolja solucija od “Muslimanske braće”. Taj “uspjeh” (da budemo cinični) u Tripoliju se, nažalost, nije desio. U Siriji, Assad bi danas na svakim poštenim izborima  dobio  većinu. Zato što je za Sirijce alternativa  koju im nude “demokratski centri” iz velikog svijeta stotinu puta gora od bivšeg režima. Bio sam tamo i to vidio nedavno.

Priča o početku drame tamo je danas već šablon, kao u Ukrajini. Prvo su bili doista pravedni zahtjevi studenata i onih “centara” a onda su “krenule i druge stvari”.  Krađa revolucije. Instruktori izvana, ekstremisti iznutra, svjetske dobro poznate obavještajne službe, rušenja, snajperi…Kada padne krv, kasno je za povratak. I tako do danas. U Siriji potpuno a možda i nepovratno razorena hiljadama godina stara država, više od sto hiljada mrtvih. Zemljom hara stotinjak hiljada najgorih zlikovaca, fanatika i terorista prozvanih na Zapadu “umjerenim borcima protiv totalitariste”.

Naravno, Assadov “totalitarizam” i ljudska prava objašnjenje su tu samo za naivne.

Posljednja vijest iz Sirije kaže da se više stotina Čečena, najkrvavijih uvezenih “boraca za demokraciju”, a zapravo koljača, sprema za prebacivanje na drugi front, u Ukrajinu. Tamo ih nestrpljivo čekaju. “Desni sektor”, onaj profašistički a “revolucionaran”, doveden i organiziran kao one “kasnije druge stvari” u interpretaciji pomenute aktivistkinje, prošle sedmice je provaljivao u Parlament u Kijevu i tamošnja skladišta oružja. Eto, čak su se i u Briselu zbog toga zabrinuli. Farsa. Prvi val demokratizacije, po fašistima, nije uspješan pa se stvar mora popraviti. Dileme nema, oni sigurno, kao i teroristi u “arapskim proljećima”, ne krče puteve ljudskim pravima, već interesima  uklopljenim u imperijalne strategije. Međunarodno pravo, poredak i pravila igre već su uklonjeni. Put za razna lažna proljeća a zapravo zime širom je otvoren. Na iste ili slične načine, kao jučer na Bliskom Istoku, danas Ukrajini a sutra ko zna gdje… Šta će o tome ko kazati, posebno kibiceri sa distance, doista je postalo manje interesantno od onoga što rade piromani, u ime ljudskih prava. Preko leđa i ljudi i prava.

      

tačno.net
Autor 12.4.2014. u 08:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija