Zlatko Dizdarević: ZLOČIN SA PREDUMIŠLJAJEM

Povezani članci

• Represija kao dio diskursa moći u romanima Meše Selimovića
• Odlazak buntovnika
• Od Bobana do Kordića: Zašto Hrvatska voli ratne zločince?
• Attacks on Bosnia and Herzegovina „Croatia and Serbia are putting peace at risk“
• GuGu humanitarni bazar
• “Za ovo ćete glasati?”

Na sceni je sada dovršavanje potpuno novog sistema vrijednosti prema kojem je taj put legitiman i pobjede na njemu su mjera uspjeha. U tom sistemu, smrt u Parizu je zločin sa predumišljajem. Iskrena saučešća, tuga i zgražanje koji pripadaju normalnom čovjeku, u nečijim glavama sada su povod i kapital za okretanje i kanalisanje prema proizvodnji nove mržnje, nacionalne, vjerske, civilizacijske. Poimenični zločinci i poimenične žrtve tu su ponajmanje bitni za izvođače radova. Terorizam služi da bi se proizveo novi terorizam. Do konačne pobjede jedne “civilizacije” protiv druge “civilizacije”. Oni što proizvode teroriste to znaju. Morali bi to znati i Hollande, i Kerry i mnogi slični. A kad izblijede ljudska osjećanja povodom terorizma u Parizu, ide se dalje, u neku novu prijestonicu. Utom će početi pristizati i oni “umjereni”, trenirani u projektu od pet stotina miliona dolara, i biti uključeni u “borbe protiv terorizma.” Terorističkim “partnerima” sa druge strane, na sreću.

Piše: Zlatko Dizdarević, Novi list

U momentima razložno krajnje emocionalnih svjetskih reakcija na strašni zločin protiv karikaturista pariškog magazina “Charlie Hebdo” i policajaca koji su se u blizini zatekli, u ime profesije kojoj pripadam cijeli život, i baš u ime nje, moram kazati – nisam iznenađen onim što se desilo. Ne samo zato što su zlikovcima duhovno pretpostavljeni nalogodavci, u tom istom magazinu, “pozvani” karikaturom glasno najavili kako “dolaze u Francusku do kraja januara”. Uostalom, i onaj Baghdadi sa vrha ISIL-a rekao je da su “naredne mete Washington, London i Pariz…” a mnogima bilo smiješno.

Nisam iznenađen zato što je ljudima koji samo profesionalno, u onom smislu u kojem je novinarstvo nekada bilo doista ozbiljna profesija i ništa više, odavno jasno da je monstrum tamo-gdje-treba proizveden, i da će doći. A proizveden je ne kao civilizacijska ili genetska greška, već kao projekat uspješno realiziran i čvrsto oslonjen i na medije, evo sada sve bez ostatka zabrinute za “slobode”. Baš onako kako treba da bi bio tumačen, doživljavan i čitan na jednoj strani na jedan način, a na drugoj – na sasvim drugi. Na kojima stranama ? Na stranama koje se odavno prepoznaju, a ciljano čitaju na pogrešan i ignorantski način.

Američki državni sekretar John Kerry, pojednostavljeno je “tačno”, na tipično američki crno-bijeli način, u prvoj reakciji na strašni zločin u Parizu, pun dipolomatskog zgražavanja i velikih riječi, kao i puno ostalih bjelosvjetskih političara, potpuno iznenađen, a opet – jeli – sa namjerom da se sad ne skrene gdje ne treba, kazao kako je uvjeren da se u cijeloj drami “ne radi o sukobu civilizacija”. Francuski predsjednik Hollande, “u sekundi” na licu mjesta, kazao je da je u pitanju “barbarizam”. Svi ostali pominjali su odbranu civilizacijskih vrijednosti, slobodu štampe, slobodni svijet koji plače, dan koji će odrediti budućnost planete…

Samo koji sat kasnije, priča je počela da se otima u košmar. Svašta je u igri. Ništa nije netačno u moru špekulacija, a opet ništa nije plasirano u eter kontekstualno bez veze. Čak i kada su notorne gluposti ponuđene kao argumenat i objašnjenje. U nepovratno davno otrovanom i dezorijetiranom svjetskom “javnom mnjenju” počele su medijske špekulacije bez kraja i konca: …Francuska je najavila zalaganje za kraj sankcija Rusiji, a to ne može… Izrael im je zaprijetio ako priznaju Palestinu… Anti-islamistički pokret u Njemačkoj PEGIDA (“Patriotski Evropljani protiv Islamizacije”) u krvavoj operaciji od pet minuta definitivno je pobijedio i postao neupitni faktor evopske politike, a njihovi protivnici do jučer podjednako jaki – obezglavljeni su… Osumnjičeni zločinci, braća Kourachi su Al Qaeda i to iz Jemena, ali su djelovali “tehnički” profesionalno kao pripadnici francuskih specijalnih snaga… pobjegli su sa lica mjesta i fantomski nestali u gradu prekrivenom kamerama, u po bijela dana, kako?…Sutradan se saznaje da su bili u Siriji…Odmah je “neko” saopćio da će se hiljade zapadnjaka u ISIL-u uskoro vratiti u svoje zemlje, a ko ih je tamo poslao, naoružao, obučio, ni slova…Samo nekoliko dana ranije u SAD potvrđuju da u Turskoj, Jordanu i Saudijskoj Arabiji počinje 500 miliona dolara težak program obuke, naoružavanja i finansiranja “umjerenih opozicionara”, njih petnaest hiljada u periodu od tri godine, za borbu protiv ISIL-a, a zapravo Assada… Zapadne službe koje se time bave objavljuju istovremeno podatak da je više od polovine tih dosadašnjih “umjerenih” tamo već prešlo na stranu ISIL-a, sa svim oružjem koje su im dostavili “Prijatelji Sirije”. Ko je tu lud, i o kakvom se sukobu radi!

Najprostije novinarsko, profesionalno, obično ljudsko osmatranje naših lokalnih, malih i benignih realnosti koje, kao, nemaju nikakve veze sa teroristički brutalno prolivenom krvlju u Parizu, a sutra sasvim izvjesno i po drugim gradovima Evrope i Amerike, natjerat će čovjeka da kaže i još ponešto. Ma koliko to kazivanje bilo povod sada zvanično iznenađenima i šokiranima da ustrvrde kako su te, naše lokalne sitnice, nešto drugo.

Na internet portalima u BiH, isti dan kada se desio zločin u Parizu, pojavilo se na stotine   doista stravičnih, naravno nepotpisanih reakcija spram kojih su “klasični” fašizam i poznati nacizam ništa. Te reakcije pokazuju, da ne teoretiziramo dalje, kako ovdje, među nama, ima na desetine pa i stotine, ako ne više, onih koji bi uradili sve isto što su uradili operativci u Parizu, ma čiji bili, samo što ovi ovdje valjda još nemaju (za sada) sredstva i organizaciju za tu vrstu operacija. Problem je, međutim, na još jednom terenu, formalno minornijem od onih svjetskih ali za nas vjerovatno i gorem. Ovdašnje tužilaštvo, sudstvo i policija našli su za shodno da brutalno “napadnu” redakciju portala koji je objavio snimak što s razlogom kompromitira lokalnog političara i stranku koju predstavlja, ali tužilac, sud i policija koji će pokušati da utvrde ko su klasični “anonimni” teroristi što preko portrala punih usta pozivaju na klasični rasistički genocid – ne postoje. U Bosni i Hercegovini se desetine i stotine svakojakih trećekategornika “štite” oružanom pratnjom i kolima sa rotacijama, čak i kad su na privatnim putovanjima, ali zaštite nema za imama Selvedina Beganovića iz Trnopolja kod Kladuše kojeg vehabije već sedam puta napadaju i pokušavaju ubiti zato što je digao svoj glas protiv vrbovanja ljudi odavde za “džihad” u Siriji i Iraku!

John Kerry je sasvim u pravu kada kaže da zločin u Parizu nije izraz “sukoba civilizacija”. Misleći pri tome, valjda, na floskulu o sukobu civilizacija u onom kontekstu što ga je u svjetskoj javnosti inaugurirao Samuel Huntington. Ali, zločin u Parizu itekako jeste rezultat “sukoba civilizacija” pri čemu su različite civilizacije, globalno, dvije. Ona koja je zajahala arogancijom, interesom, korporativizmom koji diriguje silom, medijima, poretkom što se šprda civilizacijskim vrijednostima iz doba kada se taj poredak, koliko-toliko, zasnivao na humanističkim vrijednostima i organizaciji koja je uzimala u obzir ljudska prava, suverenitet i slobodu. Naravno, i mnogo odgovornije novinarstvo od ovog danas. I ona druga civilizacija   u svijetu potpuno poniženih, izbrisanih, poraženih i obespravljenih, ona koju ne priznaje niko. I koja će odgovoriti silom. Takva generacija je, i više nego uočljivo i sasvim logično, nepregledna regrutna baza baš za silu, za bijes, mržnju, osvetu do fizičkog samožrtvovanja jer su im “gore” obećani pravda, dignitet i smiraj.

Mržnja je danas biznis. Smrt je profit u tom sukobu civilizacija, a tuđi život više nije ni puki broj u tom sukobu. Haos se proizvodi i ima ogromno tržište. Svuda je oko nas, podjednako i u najbrutalnijoj formi poput događanja u Parizu, i u ovim naoko malim, usputnim “glupostima” koje legitimiraju nepravdu i kobajagi tek lokalna siledžijstva. Ona, ta mržnja, ne pada sa neba, tek tako. Tehnologija te proizvodnje je postala usavršena. Desetine hiljada ljudi širom svijeta time se danas bavi na naučnoj osnovi. Business is business. Čak su i političari u svemu tome puke igračke. Izvođači radova. Kupljeni nerijetko za mizerne sladostrasti kojima se hrane mali formati, taman spram njihovih. Glavnim igračima, međutim, važno je da neprijatelj mora da postoji da bi se ogromni mehanizam svekolikog profita iz sukoba održavao.

Cinično je koliko se svjetski mediji, bez ostatka – uključujući i one portale što ovih dana promoviraju najstrašniju mržnju u ime slobode izjašnjavanja – zgražavaju nad krvavim plodom te mržnje u Parizu. Puna mi je arhiva i raznih “uglednih” pariških novina koje su u svemu tome minulih godina u toj proizvodnji mržnje prednjačile, u storijama o Istoku posebno. Misli li neko da u Africi i na Bliskom istoku obični ljudi ne pominju prečesto da je Francuska od 1960. godine do danas tamo vojno intervenirala više od trideset puta, u klasičnim operacijama odbrane neokolonijalizma. Uz najdirektniju podršku svojih medija. I misli li neko da se to nije pretakalo u proizvodnju mržnje, želju za osvetom i, najblaže kazano, proizvodnju terora i terorističkih operacija unaokolo.

Svijet ide danas tim putem. Bez imalo naznaka da će zastati, ili skrenuti u dogledno vrijeme u nekom drugom pravcu. Više bezmalo niko i ne postavlja pitanju ispravnosti tog puta. Na sceni je sada dovršavanje potpuno novog sistema vrijednosti prema kojem je taj put legitiman i pobjede na njemu su mjera uspjeha. U tom sistemu, smrt u Parizu je zločin sa predumišljajem. Iskrena saučešća, tuga i zgražanje koji pripadaju normalnom čovjeku, u nečijim glavama sada su povod i kapital za okretanje i kanalisanje prema proizvodnji nove mržnje, nacionalne, vjerske, civilizacijske. Poimenični zločinci i poimenične žrtve tu su ponajmanje bitni za izvođače radova. Terorizam služi da bi se proizveo novi terorizam. Do konačne pobjede jedne “civilizacije” protiv druge “civilizacije”. Oni što proizvode teroriste to znaju. Morali bi to znati i Hollande, i Kerry i mnogi slični. A kad izblijede ljudska osjećanja povodom terorizma u Parizu, ide se dalje, u neku novu prijestonicu.

Utom će početi pristizati i oni “umjereni”, trenirani u projektu od pet stotina miliona dolara, i biti uključeni u “borbe protiv terorizma.” Terorističkim “partnerima” sa druge strane, na sreću.