Kada se senzor isuši

Povezani članci

• BH novinari poručuju: Sramota je živjeti u istoj zemlji sa Dodikom
• Esad Bajtal: Zločinci se slave kao heroji, žrtve se tretiraju kao zločinci
• Plivanjem protiv raka: Maarten s onoga svijeta
• Otvoren 19. veličanstveni Sarajevo Film Festival
• SERGIO ŠOTRIĆ: Dragi Srbi, ostajte ovdje – virus “svi Srbi u jednoj državi” nije zarazan, ako njegujete osnovnu ljudsku higijenu i redovno perete ruke
• Odgoj, što li to bješe?

Vrijeme u kojem živimo obojeno je šundom, kičem, raznim reality emisijama. Izgleda da je ljudima današnjice sve interesantnije od društvenih problema i građenja sopstvene ličnosti. Kako izaći iz tog „ludila“ spektakla?
Fascinantno je kako je naše društvo uspjelo da degradaciju ukusa pretvori u svoj maksimum i najcjenjenije obilježje. Odsustvo elementarne pristojnosti u svakome segmentu života potpuno je zapanjujuće. Kultura govora, jedenja, vožnje automobila, kultura seksualnosti, komunikacije – sve je dovedeno do krajnje granice neukusa. Često uzimam primjer – da se naplaćuje parking ispred bolnice u Prijedoru! To je toliko amoralno i neshvatljivo da ostajem bez riječi… Kako takvim ljudima igrati Brechta ili Čehova, kada je senzor za empatiju i čovjekoljublje potpuno izgubljen.
(Intervju sa Darkom Cvijetićem, Buka, 13.08.2014.)

Umetnici često vrlo dobro uviđaju, da ne kažem osećaju, probleme društva u kojem žive, bez obzira na ustaljenu malograđansku predstavu o njima kao nekim asocijalnim blunama i zamlatama. Ima umetnika i sa jedne i sa druge stane društvene realnosti; ima onih što kose, a bogami i onih što vodu nose; ima umetnika koji podržavaju režime u kome žive i pišu im hvalospeve i to su najčešće u pitanju lično-interesni, da ne kažemo plaćenički razlozi; ima umetnika koji ne mogu da se pomire sa političkom realnošću u kojoj žive i lično se angažuju u borbi protiv autoritarizma i drušvene nepravde; ima ih i koji poginu uzvišenom, herojskom smrću, a ima i onih koji ceo život “ručaju” za stolom vladara. Ima ih raznih, a bogami i poraznih… Ali pesnici, pravi pesnici, nekako su, od svih umetnika, uvek imali najizraženije čulo za društvene probleme, bez obzira da li su o njima konkretno govorili ili u “simbolima”. Nigde reči ne bole više ili pak ne zadiru dublje u “meso i kosti” društva od onih pesničkih, pa bilo da hvale ili kude. Često i u pesmama koje su poznate kao ljubavne možemo naći kritiku sistema vladanja i “žeđ za slobodom”, samo ako ih pažljivije pročitamo (B. Miljković, Uzalud je budim – na primer).

E sad, zašto ja sve ovo napriča/napisa o pesnicima? Pa zbog pesnika i glumca Darka Cvijetića iz Prijedora. Ja volim njegovu poeziju i “rado ga čitam” – kako se to obično u malograđanskom maniru kaže. Darko C. je pesnik izrazito angažovan, od samog sebe, na predstavljanju naše ratne i poratne stvarnosti i on to radi iskreno, savesno, često i “krvavo” bolno. No, ako vas interesuje Darkova poezija onda je pronađite i čitajte; ja nisam njegov promoter ili menadžer – bože sačuvaj… Ja bih nešto da kažem o Darkovoj “dijagnozi” stvarnosti u kojoj živimo: “…sve je dovedeno do krajnje granice neukusa. Često uzimam primjer – da se naplaćuje parking ispred bolnice u Prijedoru! To je toliko amoralno i neshvatljivo da ostajem bez riječi… Kako takvim ljudima igrati Brechta ili Čehova, kada je senzor za empatiju i čovjekoljublje potpuno izgubljen.”

Često slušamo umetnike kako današnjica, stvarnost, realan život i ljudi u njemu teško ili nikako ne korespondiraju sa samom umetnošću, što je opet stalna inspiracija za umetničku kritiku te iste stvarnosti jer umetnost uvek živi, ako je prava, negde na granicama realnog. No, kod Darka C. imamo jednu čudnu formulaciju koja prevazilazi ”samo” kritički odnos prema stvarnosti u kojoj živi; Darko postavlja pitanje koje zalazi u smisao naše društvene relanosti: šta da se radi “kada je senzor za empatiju i čovekoljublje potpuno izgubljen”? Ako je istina da smo izgubili senzor za empatiju i čovekoljublje – a valja pesniku verovati, osobito ako je dobar i vredan kao Darko C. – onda moramo nešto da poduzmemo ili odosmo do đavola… Vidiš što ti je pesnik (ovako nešto ne možete da čujete od političkih tribuna ili pak angažovanih intelektualaca) kada i kaže nešto mimo poezije to zvuči kao “čas anatomije”. No, što je nama činiti da se izvučemo iz ove nezavidne situacije? Kako mi da vratimo naš izgubljeni “senzor”? Možemo da pokušamo… Evo recepta: uzmete jednu glavicu luka i jedan oštar nož; potom stavite luk na sto ili astal i počnete da ga sečete ravnomernim pokretima (oblik i veličina isečenog luka nisu važni, mada je bolje što sitnije seći jer će sam proces onda duže i bolnije trajati); nakon nekoliko minuta počeće da vam teku suze (to je ona slano-gorka tekućina koja vam teče iz očiju i obično je ima u obilnim količinama kada gledate indijsko-turske serije); a onda, kada vam suze krenu, zamislite kolone izbeglica ili zapaljenu kuću ili napuštenu decu ili raskomadan leš u jarku ili silovanu devojčicu ili prebijenog demonstranta ili prosjaka ili tako nešto slično…; pokušajte da dovedete u vezu suze i te događaje koje zamišljate; ako uspete da izazovete suze “na suvo”, to jeste bez luka, onda ste na dobrom putu da vratite osećaj empatije i čovekoljublja, što je osnova za postojanje onog što se obično naziva “dobro društvo”.

Ako vam je dobro i bez navedenog senzora, onda ništa… Živećete sto godina (samoće) ili pak deset godina na putu do EU ili pak hiljadu godina nigde… Možda je tako i bolje jer vam ovaj senzor može loše uticati na karijeru ako želite, na primer, da se prijavite na konkurs za novog urednika E-novina (izvini Pero L, ali ništa lično, više onako empatično) ili, pak, za savetnika u ministarstvu finansija… Ili što bi Darko C. rekao:

KAFKANJE U MJESTU

Prvo je njoj kazao kako ima duboke
Oči.
Potom je nama kazao
Kako su mu to najdublje
Izvađene oči.
. . .

Sigurno je i da Bećković jeste čitao
Weiningera i to kako se medvjed u
Rusiji samoubija u klopci.
Otud kaže mi ta pjesma o vuku
Koji liže nož. I sigurno je da
Južni Slaveni šetaju oko Strossmayera.
I sigurno je da si bio budala u
Rovu. I da su svi uzalud poubijani.
I da je opasno biti knez u
Košutnjaku. I imati čajdžinicu u
Centru Sarajeva. Da filozofe
Atentiraju kao i prijestolonasljednike.
Da za života možeš biti general u
Dvije vojske. Da je opasno imati mješanu
Krv. Da se križ i krst mrze na užas
Starog Iše. I da je Ćosić napisao i
Kosovo i Vreme smrti. I da je gadno
Biti isprebijani Pekić u Vreme čuda.
Sigurno je. I da je Kovačević diplomat.
I da je Basara diplomat.
I da je umro Izet Sarajlić pokopavši
Sve svoje mrtve. I da smo Ćopićevu kuću
Spalili. I da je Hilandar izgorio.
I da Mostar ima novi most. I da će se
Vuk uvijek oblizivati o nož. Da. I to je
Sigurno. Da ćeš i ti strašno šutjeti o svemu.

(Autonomija)