Zločin bez kazne

Ivo Anić
Autor 16.11.2016. u 22:05

Zločin bez kazne

Foto: Emmanuel Ortiz

Najporaznija činjenica svakako jest za jedan narod, da su njegovi pripadnici na jedan grad ispalili preko pet tisuća granata koje su ubijale civile. Najporaznija činjenica je i da su ti isti pripadnici tog istog naroda iza granatiranja grada i nakon pješačkih borbi nad poraženom vojskom i civilizma izvršili organiziranu pljačku i odmazdu. Najporaznija je činjenica i da su te ljude zatrpali u grobnicu iz koje su kasnije ekshumirana 181 ljudska tijela od kojih su mnogi, po forenzičkim nalazima vještaka, umrli u nezamislivim mukama. Najporaznija činjenica jest i da se zločini nisu odigravali u samome gradu, već da su oni najstrašniji izvršeni po zabitim selima, na primjer selu Surjanu koje je spaljeno zajedno sa ljudima od kojih je nekolicina bila u invalidskim kolicima. Upravo ta invalidska kolica forenzičari su pronašli uz spaljena tijela u kućama.

Najporaznija činjenica za jedan narod svakako je zlokobni plan koji je vidljiv iz samih borbenih djelovanja tih dana. Stotine slučajeva uništavanja pokazuje sistematičnost onih koji su stajali iza haubica, iza topova. Na meti nisu bili samo strateški objekti, već tvornice, infrastruktura grada, naknadno je opljačkana fabrika vijaka Metalac, kombinat za preradu drva Manjača, pilana Lisina koja je spaljena. Mrkonjićanka, Mrkonjićputevi, Tekstilni kombinat Mladost, sve je to sistematski granatirano i planski uništeno. Porušeni su pritom i svi spomenici NOB-a u gradu. Granatirani su civilni objekti, škola, više od četiri tisuće obiteljskih kuća, ubijeno je tih dana više od osamdeset ljudi preko šezdeset i pet godina, od kojih je četrdeset i šet bilo žena.

Najporaznija činjenica jest da su razmjeri zločina takvi i toliki da jasno ukazuju na plansku provedbu, ne stihijsku i samim tim podliježu po svakom ratnom ili civilnom pravu odgovornoj zapovjednoj hijerarhiji. Najporaznija činjenica jest, da su zapovjednici znali što se događa čak i po obližnjim selima iz kojih je kuljao gusti, crni dim i iz kojih su se čuli jauci, krikovi umirućih.

No svakako najporaznija činjenica jest da među nama žive ti ljudi koji su tih dana u Mrkonjić Gradu izvršili te stravične zločine. Ljudi koji za te zločine nikada nisu odgovarali iako se zna točno i koje su postrojbe sudjelovale u zločinu i kakve su oznake te postrojbe nosile. Najporaznija činjenica za jedan narod jest da pripadnici tih oružanih snaga danas žive pored vas, ispijaju svoje kave u vašim kafićima, šetaju svoje pse ispred vaših dječijih vrtića u koji idu vaša djeca.

Najporaznija činjenica jest svakako da ti ljudi jednostavno  moraju imati te i takve slike u svojim glavama. Slike za koje nikada nisu odgovarali. Slike izmasakriranih starica i pougljenih leševa staraca. Slike ubijenih i spaljenih civilnih kuća, škola, bolnica.

Ako mislite da ti ljudi kao monstrumi žive pored vas i zaboravili su svoje zločine za koje nikada nisu odgovarali, grdno se varate. Ništa oni nisu zaboravili. Dapače, te su im slike itekako žive i noću ih bude. Te slike koje im govore da se takvi užasi mogu dogoditi već sutra ako narodi polude na ovim prostorima, a polude u pravilu svakih pedeset godina.

Pitanje je kako će tada reagirati ti vaši susjedi koji danas mirno šetaju svoje pse kraj vaših vrtića? Hoće li vas u  noći nekog novog straha pitati za nacionalnost? Svjetonazor?

Stranačku pripadnost? Mislite li zbilja da su ti ljudi u tolikoj mjeri potisnuli svoja zlodjela da su doživjeli katarzu? Da osjećaju kajanje? Zgražanje nad svojim djelima?

Najporaznija činjenica iz tih događaja jest da ti i takvi ljudi žive i dan danas mirno pored vas. Ljudi koji su u stanju prerezati vrat, invalidnoj osobi u kolicima pucati u prsa, zalijeti vam kuću benzinom i zapaliti je. Ti ljudi su oni koje srećete u pošti dok plaćate račune, ti ljudi preparkiravaju automobile na parkiralištu do vašeg, sa tim ljudima razgovarate o vremenu i ocjenama svoje djece na roditeljskim sastancima.

Najporaznija je to svakako činjenica ako malo bolje razmislite. No ona ipak najporaznija jest da se naše društvo nikada nije zapitalo koliko je važno te i takve ljude procesiurati. Ako ništa, pregledati ih stručno i psihološki.

Najporaznija činjenica jest da su ti ljudi među nama. Zašto ih institucije ne stavljaju pod nadzor, procesiuraju, kazne za takve monstruozne zločine na teritoriju druge države?

Pa vjerojatno jer drže da će im još trebati.

Ivo Anić
Autor 16.11.2016. u 22:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija