Zločin ženske samostalnosti

Boris Pavelić
Autor 27.1.2021. u 10:06

Izdvajamo

  • Pet godina kasnije, Erceg je postala glavnom urednicom Ferala. Ne treba ovdje ponavljati djelomice poznatu pripovijest o tim čudesnim novinama koje su, šovinističkom vremenu usprkos, uspjele sačuvati novinarstvo, istinoljubivost, satiru, kritiku, društvenu solidarnost, otpor, inteligenciju, pismenost i kreativnost, pa čak i ostvariti zamjetan tržišni uspjeh. Ali, treba ponoviti da je Feral deset godina vodila Heni Erceg, kao jedina žena u Hrvatskoj koja je cijelo desetljeće vodila kritički medij nedostižne snage. Ali avaj, takvo što ne prašta se lako: umjesto da joj iskustvo Ferala zajamči doživotno počasno mjesto u ovdašnjemu novinarskom Senatu, na njezino su mjesto, sasvim u skladu s duhom vremena, zasjele kreature novak-srzićevskog profila, dok su se za Erceg pobrinuli medijski demoni s iskustvom u progonima vještica: jedan ondašnji “opinion maker”, do lakata umočen u sotoniziranje samosvjesnih žena na početku rata zbog navodne “izdaje”, i miljama udaljen od viteških vrlina Feralovog žurnalizma, Heni Erceg prilijepio je etiketu “Yoko Ono hrvatskog novinarstva”, i ta se voajerska kletva itekako dobro primila, kako se već čaršijsko ženomrstvo uvijek dobro prima u palankama patrijarhata, uz podsmijehe i značajna muška pogledavanja.

Povezani članci

Zločin ženske samostalnosti

Zašto je Heni Erceg izopćena iz hrvatske javnosti? Zašto joj je uskraćen glas? Zašto je bila prisiljena napisati kako je Mladina, “uz sarajevske Dane Senada Pećanina, jedini list čiji su me urednici, nakon gašenja Feral Tribunea, pozvali na suradnju. U Hrvatskoj, naime, tako nešto nije bilo moguće.”? Kakav je to zločin počinila Heni Erceg, pa da ni sve njezino novinarsko i uredničko iskustvo, kakvo imaju tek rijetke hrvatske novinarke, nije bilo vrijedno pažnje hrvatskih medija? Evo koji: zločin ženske samostalnosti.

Mnoge su hrvatske novinarke doživjele napade i neugodnosti, sve jednu veću od druge. Ali, ekskomunicirana je samo jedna: Heni Erceg. Otkada je prije trinaest godina ugašen Feral Tribune, kojemu je deset godina bila glavnom urednicom a od prvog broja novinarkom, Heni Erceg u Hrvatskoj nije objavila ni retka, niti ju je itko ikad pitao za mišljenje, usprkos sada već rutinskom običaju da novinari svakoga dana na televizijama komentiraju kojekakve aktualne događaje. Pa zar nije neobično da se nikad nitko dosad nije još zapitao: je li moguće da baš nikoga ne zanima što ima reći novinarka i urednica koja je o posljednja tri i pol desetljeća svjedočila kao važno reportersko i uredničko lice u nekima od najutjecajnijih medija? Jest, neobično je, ali ne i neobjašnjivo: Heni Erceg, naime, utjelovljuje sve što društva poput naših najteže opraštaju: individualistica je i protukolektivistica, liberalna, samosvjesna, polemična, borbena, kritična, ambiciozna – i, možda ono najgore, žena. Poput tolikih drugih ovdašnjih “vještica”, Heni Erceg na vlastitoj je koži bila prisiljena naučiti što znači živjeti prema vlastitom odabiru. Njezino izopćenje iz hrvatske javnosti udžbenički je primjer tihe osvete kakvu su patrijarhalizam i mizoginija, ma u koje se kostime prerušavali, uvijek spremni prirediti ženi kada ih rukavicom prasne po licu.

Jer, je li, tko da podnese ženu koja se o vlastitoj domovini – “domovina”, kako to lijepo zvuči! – odluči napisati nešto ovakvo: “Hrvatska je i danas demokratski insuficijentna država, država nepoštovanja manjinskih prava, naročito onih građana srpske nacionalnosti, država mržnje, ukopana u nacionalizmu, klerikalnom konzervativizmu, sklona da generacije podučava i odgaja na negaciji historijskih činjenica, to jest na povijesnom revizionizmu”. Tko da izdrži ženske klevete i laži o “političkim elitama, mahom desničarskim”, koje su, “uz akademske elitiste, najodgovornije za državu kojoj su i danas najvažniji simboli Rat i Nacija”? Tko da ozbiljno shvati “žensku glavu” koja tvrdi da Hrvatska “uporno njeguje romantični odnos prema zločinu NDH, poriče antifašizam i veliča zločince iz zadnjeg rata u Hrvatskoj i Bosni”, okupljajući tako “zajednicu nesretnog naroda, zaluđenog pogrešnim, anticivilizacijskim vrijednostima”? Tako naime piše Heni Erceg. Ali,  njezine rečenice u hrvatskim medijima nismo mogli pročitati: neki od njih takvim blasfemijama ne žele ni primirisati, a oni koji neka njezina uvjerenja i dijele – uglavnom u razblaženim varijantama – njeguju sofisticiraniju, često posve osobnu pizmu prema bivšoj glavnoj urednici Feral Tribunea. I tako za Heni Erceg u Hrvatskoj vrijedi ‘silenzio stampa’.

Pa ipak, njezin se glas uspio probiti onamo gdje i jest njegovo pravo mjesto;  u ljubljansku Mladinu, taj pionirski brod medijskog bunta i slobodarstva cijele bivše Jugoslavije. U Mladini Erceg već četrnaestu godinu redovito objavljuje kolumne, izbor kojih je prije nekog vremena, u izdanju kultnoga  riječkog izdavača Ex Libris te Centra za kritičko mišljenje i portala tacno.net iz Mostara, ukoričila odeblji svezak od 350 stranica, pod naslovom “Sir, vrhnje i fašizam”. Uvršteno je tu, kronološkim redom, oko 150 kolumnističkih svjedočanstava o repovima nacionalizma i rata koji još i danas po ovim zemljama uvijek iznova ruše svaki neodlučni, nedorečeni i ambivalentni pokušaj njihova civiliziranja. “Danas mi se čini da je ovo obilato štivo zapravo ishod višegodišnjeg pisanja jednog te istog teksta, i da može poslužiti kao upozorenje kako je lako, kao treptaj oka, skretanje iz tobože prihvatljivog nacionalizma – kao da je takav uopće moguć – u fašizam i sve zlo koje sa sobom nosi”, piše Erceg u uvodu knjige. “Utoliko ima rezignacije u pisanju o državi Iluziji, samodostatnom konstruktu za vladajuće grabežljivce i tihu masu malograđana kojima su sir i vrhnje nacionalni ponos, a susjed Srbin ili neki migrant nacionalna kuga. Jer koliko se, ako uopće, odmaklo od one davne Krležine hrvatske krčme iz koje se ‘čuje pjesma pijandura i odjekivanje nerazgovijetne i razdrte strofe ‘da svoj narod Hrvat ljubi’…”. Da, zato je ta knjiga vrijedna: jer pamti ono što svi nastoje zaboraviti.

Ali, “Sir, vrhnje i fašizam” nije samo knjiga nužnih, hrvatskome licitarskom umu izrazito neugodnih svjedočanstava. Ona postavlja i važno pitanje: zašto je Heni Erceg izopćena iz hrvatske javnosti? Zašto joj je uskraćen glas? Zašto je bila prisiljena napisati kako je Mladina, “uz sarajevske Dane Senada Pećanina, jedini list čiji su me urednici, nakon gašenja Feral Tribunea, pozvali na suradnju. U Hrvatskoj, naime, tako nešto nije bilo moguće.”? Kakav je to zločin počinila Heni Erceg, pa da ni sve njezino novinarsko i uredničko iskustvo, kakvo imaju tek rijetke hrvatske novinarke, nije bilo vrijedno pažnje hrvatskih medija? Evo koji: zločin ženske samostalnosti.

Otkad je postala novinarkom, Heni Erceg protivila se silnicima. Potkraj osamdesetih, postala je reporterska zvijezda studija u Splitu ondašnje Televizije Zagreb. No nije to bilo vrijeme novinarskih “celebrityja” koji dramatičnim glasom broje turiste na graničnim prijelazima, ili turaju ministrima kruške pod njuške, nego doba teškog i opasnog reporterskog šljakanja: nosila je glavu u torbi putujući redovno u Knin i ono što će već za koji mjesec postati, doslovno, “okupiranom zemljom”. “Često mi je znao poručiti: ‘Neka dođe, da joj ja objasnim što rade njeni ustaše”. A volio je TV kamere, kao i svi ti agresivni skotovi, u njih se hvastati i javno blebetati ono što ih je kasnije na suđenjima u Haagu značajno teretilo”, napisat će u svojoj knjizi o Ratku Mladiću, koji joj se, baš kao i Milan Martić, uvijek javno obraćao onom karakterističnom patrijarhalno-nasilničkom mješavinom koketiranja i prijetnje. U Kninu su je tukli i prijetili joj, kao ‘ustašici’, otvoreno, pred kamerama; a jednom kad se vratila u Split, prebili su je pred stanom. Ništa zato; koji mjesec kasnije, javljala se iz Dubrovnika u obruču, da izađe iz opkoljenog grada u posljednji čas, u vratolomnoj plovidbi gliserom izloženom na puškomet ratnim brodovima JNA, još uvijek neoporavljena od šoka cenzure kojom su, baš kao i Siniši Glavaševiću iz Vukovara, tuđmanovski priležnici u Zagrebu kljaštrili njezine ratne izvještaje.

Vratila se s ratišta u splitsku redakciju, ali ondje se dogodilo nešto naizgled neobjašnjivo: kreativnu slobodarsku groznicu ratnog izvještavanja u napadnutoj zemlji zamijenio je natmureni čemer cenzorskog diktata. I prvo je pogodio Heni Erceg, ženu koja je – zamislite to! – smatrala da je posao novinara izvještavati, a ne, kako se tada počinjalo zborno pjevati, “lagati za domovinu”. Pa je, nakon mjeseci šikaniranja i ponižavanja, u obratu dostojnom filmskih ekranizacija, i iz motiva o kojima nije pristojno nagađati, otišla s onima koji su mislili to isto: u prvom broju Feral Tribunea, Slobodan Šnajder dao joj je intervju s naslovom vrijednim pamćenja – “Nećemo dati Hrvatsku tako lako”.

Pet godina kasnije, Erceg je postala glavnom urednicom Ferala. Ne treba ovdje ponavljati djelomice poznatu pripovijest o tim čudesnim novinama koje su, šovinističkom vremenu usprkos, uspjele sačuvati novinarstvo, istinoljubivost, satiru, kritiku, društvenu solidarnost, otpor, inteligenciju, pismenost i kreativnost, pa čak i ostvariti zamjetan tržišni uspjeh. Ali, treba ponoviti da je Feral deset godina vodila Heni Erceg, kao jedina žena u Hrvatskoj koja je cijelo desetljeće vodila kritički medij nedostižne snage. Ali avaj, takvo što ne prašta se lako: umjesto da joj iskustvo Ferala zajamči doživotno počasno mjesto u ovdašnjemu novinarskom Senatu, na njezino su mjesto, sasvim u skladu s duhom vremena, zasjele kreature novak-srzićevskog profila, dok su se za Erceg pobrinuli medijski demoni s iskustvom u progonima vještica: jedan ondašnji “opinion maker”, do lakata umočen u sotoniziranje samosvjesnih žena na početku rata zbog navodne “izdaje”, i miljama udaljen od viteških vrlina Feralovog žurnalizma, Heni Erceg prilijepio je etiketu “Yoko Ono hrvatskog novinarstva”, i ta se voajerska kletva itekako dobro primila, kako se već čaršijsko ženomrstvo uvijek dobro prima u palankama patrijarhata, uz podsmijehe i značajna muška pogledavanja.

I prati je ta kletva, u najmaštovitijim mogućim varijantama, do dana današnjega. Nema toga za što Heni Erceg nije optužena: predbacili su joj valjda sve moralističke optužbe kakvima samo beznadno malomišćanska sredina može biti opsjednuta, ali to je tek početak javnog suđenja najomraženijoj hrvatskoj vještici; ona je, valjda, jedina osoba u hrvatskom novinarstvu kojoj su privatne osobine, kakve god bile, protumačene kao profesionalne mane; optuživali su je za gramzivost, što je kulminiralo izmišljenim optužbama za navodno gomilanje stanova; protivnici Feral Tribunea i nacionalisti otpisivali su je kao izdajnicu hrvatske stvari, što za novinare Ferala nije bilo ništa neobično, dapače, smatralo se ožiljkom časti; ali, Heni Erceg jedina je novinarka tih novina koju su poprijeko gledali i mnogi vjerni Feralovi čitatelji, prisvajajući pravo da sude i presuđuju – na štetu žene, dakako – o odnosima i procesima o kojima baš ništa nisu mogli znati.

I nitko ništa o tome ne preispituje. Kao i obično, hrvatska masovna svijest samozadovoljna je vlastitom tupošću. Ona najbolje zna kada pogrešno zna, najbolje razumije kad se ne trudi razumjeti, najviše kažnjava kada bi trebala nagrađivati. Ona ne sluša, nego deklamira; ne razmišlja, nego diktira. Utoliko, izgon Heni Erceg iz hrvatskoga javnog prostora nije se ni mogao odviti drugačije: on je tek logičan nastavak hajki što su počele 1991, “vješticama iz Rija”, i nastavile se sve do danas prema svakome tko se prosječnim hrvatskim predrasudama pričini kao predstavnik onog Drugog, radikalnog, užasavajućeg Drugog, bilo to drugo u muškome obličju, primjerice, Olivera Frljića, ili ženskome tijelu i pismu Heni Erceg. Ili, kako će u jednoj od kolumni “Sira, vrhnja i fašizma”, posvećenoj odlasku Frljića iz Hrvatske, napisati sama autorica: “Sve u svemu, stvari se (…) odvijaju više nego dobro. Vlast, a bojim se i većina građana, upravo ima razloga za trijumf.”

Boris Pavelić
Autor 27.1.2021. u 10:06