Zločinci i duhovnici

Autor 15.6.2011. u 06:00

Zločinci i duhovnici

Ja sam Put, Istina i Život – rekao je novozavjetni Bog ljubavi, milosrđa, dobrote i praštanja svojim učenicima, izgovorivši manifest kršćanske vjere.

“Ti si jedna karina, ja sam ovde bog! Prevedi mu, prevedi!” vikao je Ratko Mladić jula 1995. u UN-ovoj bazi u Potočarima, žmirkajući pod suncem prerezana vrata, nestrpljiv da njegove božanske riječi što prije prevedu komandantu nizozemskog bataljuna.

U idućih nekoliko dana više od 8.000 duša osjetit će svu i konačnu težinu evanđeoskih poruka posredovanjem Đenerala, miljenika Srpske pravoslavne crkve, duhovne zaštitnice Nebeskoga Naroda.

Od prvoga dana srpskoga vojnog oslobađanja Bosne i Hercegovine metodologijom koju je svijet tek na primjeru Srebrenice prepoznao kao nacističku, Mladić i kompanija odana genocidu redovno se mogla vidjeti u društvu s duhovnim vođama srpskoga naroda: lomila se pogača, pilo vino, rukovalo i rukoljubovalo s pokojnim patrijarhom Pavlom, vladikama Nikolajem dabrobosanskim i zvorničko-tuzlanskim Kačavendom (slobodni ste nastaviti niz…) Potonji je 12. jula 1995. u Vlasenici, dok traje neumorno ubijanje dječaka i muškaraca, čestitajući Petrovdan domaćinima, interpolirao i čestitku prisutnim “osloboditeljima”: “Bože, daj da sljedeću krsnu slavu svi dočekamo u sveopćoj slobodi, sveopćem miru, a i prije, i da svi srpski krajevi koji nisu oslobođeni od dušmana i tirana, budu oslobođeni.”

Snimke iz pakla

Tako je govorio Kačavenda, danas član Međureligijskoga vijeća BiH, dok kamera na zidu prostorije fiksira veliku, uramljenu fotografiju Radovana Karadžića koji je, vjerojatno, važnim obavezama bio spriječen uživo uveličati kršćansku svečanost. Herojske i tople trenutke potrebno je ovjekovječiti pa su se i protagonisti najvećega zločina počinjenoga u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata, sve go junak do junaka, voljeli fotografirati i snimati ne bi li najvažnije trenutke svojih života zabilježili u vječnosti. Na Jutjubu se tako može vidjeti jedna lijepa galerija ovjekovječene elite pripadnika SPC-a; meni je najfensi fotka vladike Filareta koji muževno pozira ispred tenka s mitraljezom u lijevoj i štapom u desnoj ruci. Ostali junaci s fotke vjerojatno su mrtvi, jer snimka je nastala 1991, no vladika je živ i zdrav, nešto deblji i rumeniji te i dalje, dvadeset godina kasnije, politički aktivan lobist za svoju/njihovu stvar.

Ovjekovječili su se i pripadnici paravojne fomacije “Škorpioni”, i to dvaput: prvi put primajući sveti sakrament pričesti u Srebrenici, a drugi put, nešto kasnije, strijeljajući zarobljene civile. Trenutak prije nego što će junački, s leđa, brutalno likvidirati mlade Bošnjake vezanih ruku, čuje se glas jednoga iz skupine “Škorpiona”, Slobodana Davidovića: “Pomolite se!” Najmlađi među njima doziva majku… Nekoliko godina poslije gledala sam u jednom dokumentarnom prilogu upravo tu majku kako teškom mukom, ukočenoga lica i suhih očiju, opisuje svoje osjećaje nakon što je – kakvog li neizrecivog užasa – čula i vidjela svoje dijete.

“Feralov” novinar Drago Hedl, među najzaslužnijima za istraživanje i razotkrivanje protagonista zla u ovome ratu, vjerojatno je doživio najpotresniji trenutak u svome profesionalnom radu kada je deset godine poslije Srebrenice u slavonskom selu Šidski Banovci prepoznao “Škorpiona” Davidovića – identificirajući ga na temelju snimljenog materijala. Deset godina stariji zločinac upravo je izlazio iz crkve s mise. Iako je promijenio religiju, napustivši pravoslavlje, i dalje je ostao vjeran kršćanskim principima. Jednom hrišćanin – uvijek kršćanin?

Zaokružimo kompozicijski užas ove teme i vratimo se Đeneralu. Pošto su ga locirali i uhitili, Ratko Mladić, tajnoga imena Milorad Komadić, u iskazu glavnome tužitelju za ratne zločine pohvalio se: “Mnogi su me posećivali ovih godina, a najviše sveštenici…” Što reći: Nismo ni sumnjali?

Razglednica iz groba

Beogradske demonstracije podrške junaku s tajnim treš-imenom, kakve im nadijevaju američki B-scenaristi u filmovima koji pripovijedaju o našem ratu, u prvim su redovima pokazale kako marširaju pravoslavni popovi, ozlojeđeni i ogorčeni političkom “izdajom” nacionalnoga svesrpskog junaka. Nije Ratko kriv, pravi se neprijatelji i oskvrnitelji pravoslavlja nalaze u redovima gej-populacije, tamo treba ud’rit po bandi!

Emir Suljagić te srebreničke 1995. imao je 19 godina. Preživljavao je u svome zavičaju, tada pretvorenom u enklavu, prevodeći za UN-ovce. Preživio je trenutak kada je Mladić, vrteći u rukama njegovu plastificiranu službenu iskaznicu, odlučio da mu je vrati. I sam iznenađen snagom i hrabrošću da zatraži taj žuti komadić papira od Mladića, Emir piše u svojoj knjizi svjedočanstvu “Razglednica iz groba”: “Ne znam tačno odakle je došlo to pitanje, šta mi je dalo snage da zatražim karticu (…), jedino što mi je prolazilo kroz glavu bilo je da ne želim ostati bezimen leš (…). Preživio sam jer se Mladić tog dana osjećao kao bog. Imao je apsolutnu moć da odlučuje o životu i smrti. Mjesecima kasnije ću ga sanjati svaku noć: iznova sam proživljavao taj susret, trudio se da zaboravim detalje koji su me proganjali. Budio sam se pred njegovim zakrvavljenim pogledom, povraćalo mi se od zadaha iz njegovih usta, u nosnicama se zadržao bazd alkohola koji se širio oko njega. Plašio sam se da ću poludjeti pokušavajući da objasnim sebi zašto je poštedio mene, beznačajnog kao što su u njegovim očima morali biti i moji prijatelji čije je strijeljanje naredio. Nisam uspio pronaći odgovor.”

“Nisam kriv”, bile su prve riječi kojima se izjasnio Ratko Mladić na beogradskom sudu.

Nije kriv, odjekivat će kroz vječnost, ako ne u javnosti, otvoreno, ali u mnogim hrišćanskim srcima sigurno.

Novossti

 

Autor 15.6.2011. u 06:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija