Zoran Milanović: Najmoćniji, a najslabiji

Autor 29.2.2012. u 21:10

Zoran Milanović: Najmoćniji, a najslabiji

STOJI ZORAN Milanović na Starom mostu u Mostaru i gleda u Neretvu. “Izgleda strašno”, kaže on svojoj pratnji. “Možda bih se usudio skočiti na noge, ali na glavu nikako”.

Zvuči kao mudra odluka. Odluka koja je sasvim u skladu s političkim karakterom novog predsjednika Vlade. Kao što je na mostarskom Sveučilištu ustvrdio da je “Hrvatska na rubu, ali ne provalije, nego nove prilike”, tako je na ogradi novog Starog mosta stao na pola puta: skočio bi, ali ne na glavu.

Na isti način bi proveo reforme u Hrvatskoj, ali ne baš do kraja.

Skočio bi, ali da preživi

Smanjio bi proračun, ali ne mnogo. Racionalizirao bi državnu upravu, ali ne do kraja. Ne bi mijenjao Zakon o radu, pa ipak možda malo bi. Objavio bi Registar branitelja, ali samo djelomično. Gasio bi Vjesnik, ali ne do kraja. I sve tako i sve u istom tonu. Uglavnom, skočio bi, ali tako da bude siguran da će preživjeti.

I to je u redu. I to je mudro. Jer najmanje što nam treba jest premijer samoubojica.

Nema očekivanja od Milanovića

Ali kad dođemo do suštinskih problema Hrvatske, kad dođemo do Todorića i njegovih poticaja, dvoraca i bonova, do Mladena Bajića i njegova “kukurikanja”, do Nine Pavića i njegovih mutnih poslova, do HDZ-a i njegova kriminala, do Milana Bandića i njegove korupcije, do Ante Gotovine i ratnih zločina, a ovih dana čak i do Ive Josipovića i  njegova prijatelja Marka Vojkovića, onda shvatimo da od Milanovića zapravo ništa ne očekujemo.

On je u ovome trenutku, barem formalno, najmoćniji političar u Hrvatskoj. I koliko god to zvučalo gordo, u njegovu slučaju zvuči dozlaboga neuvjerljivo.

U oporbi ga nije bilo. U Vladi dominiraju Radimir Čačić i Slavko Linić. Ministri su prepušteni sami sebi, dok se ne snađu ili ne završe na liječenju. U javnosti nitko ne zadržava dah iščekujući Milanovićev sljedeći potez.

A državom vladaju drugi.

Što misli o Josipoviću?

Zoran Milanović nije bio veliki ljubitelj kandidature Ive Josipovića za predsjednika države. Ta ideja bila mu je nametnuta i on se, kad je vidio da prolazi, s njom složio. Nakon pobjedonosnog ishoda ugledni politolozi, inače bliski SDP-u, proglasili su to pobjedom Milanovićeve političke mudrosti. Ili tako nekako.

Sada se pak Milanović našao u situaciji da je Josipović, zbog formalnih i neformalnih veza, utjecajniji od njega. U medijima, u javnosti, u biznisu, u centrima moći.

Šutio o Bajiću

Zoran Milanović je godinama šutio o Mladenu Bajiću. Onda se napokon okrenuo protiv njega, kritizirajući ga zbog neučinkovitosti i služenja Sanaderovu režimu. Da bi sada, nakon što se Bajić “dokazao” u predizbornoj kampanji, ponovno podržao njegovo izvješće u Saboru.

Zna Milanović i tko je Nino Pavić. Nije želio s njim piti šampanjac, kao bivši premijeri, ali je zato jeo sushi s Davorom Butkovićem. Jer je znao da bez podrške EPH ne može doći na vlast, a naročito opstati na njoj.

Što će s Todorićem?

Zna Milanović i tko je Ivica Todorić. Zato mu je uoči izbora u Nedjeljom u dva uputio neizravnu prijetnju: “Najveći u gospodarskom sustavu imaju dobre rezultate, posebno u poljoprivredi. Šire se, ali na račun malih. Bit će natjerani da svoje račune plaćaju na vrijeme”.

Ali kako Milanović to misli postići? Kako misli dovesti u red onoga tko se ponaša da je Hrvatska njegova privatna prćija? Kako to misli učiniti sa svima ostalima koji ovoga trenutka harače Hrvatskom?

Test Milanovićeve nemoći

Upravo na tim centrima moći testiraju se granice Milanovićeve moći. Ili nemoći.
U najmoćniju fotelju u državi stigao je friško izgrađenom reputacijom fajtera i kvartovskog štemera, koji se javno pohvalio da se tukao sve dok nije diplomirao. A opet, stječe se dojam da zapravo ne zna što bi s tom moći.

Na premijerskoj, gotovo kancelarskoj poziciji Milanović ima moć dovesti zemlju u red. Kontrolirati ministre. Stati na kraj Bajićevim manipulacijama. Prisiliti Todorića da se pokori zakonima. Ili napisati nove zakone da se pokori Todorić. Odreći se medija i nadasve dići ruke od njih.

Te svakako, prekinuti veze koje centri moći pružaju prema Pantovčaku u želji da tamo pronađu političku zaštitu.

Smjena straže

Kažu da je Milanović nepotkupljiv i nekorumpiran. Ali korupcija udara i na ljudsku slabost i osobnu taštinu, na častoheplje i oportunizam, na ambiciju neproporcionalnu kompetentnosti.

Ako noseći stupovi Sanaderova režima osjete da mogu Milanovića pasivizirati, dajući mu ono što želi – a to je miran premijerski mandat –  u zamjenu za to da ih njegova Vlada ostavi na miru, tada je jasno da parlamentarni izbori nisu bili ništa drugo nego formalnost.

Izvršili smo smjenu straže i sad možemo nastaviti po starom.

Najslabija karika nove vlasti

Oni, pak, koji vape za suštinskim promjenama u društvu i koje se ne svode tek na apotekarsko prčkanje po proračunu, ne pogledavaju previše prema Milanoviću. Prvo zato što ga često ne vide, a onda i zato što su svjesni da je on možda i najslabija karika nove vlasti.

Osim kad treba najuriti Vladimira Ferdeljija zbog verbalnog delikta. I tako ostaviti ministra Komadinu na oboli kadrovskom propuhu.

Uglavnom, postoje političari koji se bacaju na glavu kako bi se dočekali na noge. Zoran Milanović nije jedan od takvih. On se baca na noge da bi izvukao živu glavu.

Sva sreća da ne skače s ruba u provaliju, nego u “novu priliku”. Možda i nama to uspije.

Index.hr

Autor 29.2.2012. u 21:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija