Zoran Pusić: Liliputanski imperijalizam

Izdvajamo

• Nosioc suvereniteta u BiH treba biti građanin. Koncept građanske države nije u suprotnosti s nacionalnom ravnopravnošću. Etnička pripadnost pojedinog građanina je dio njegovog identiteta, a ne njegovo političko opredjeljenje. U tom smislu potrebne su korekcije Ustava BiH.

Povezani članci

• Izricanje presuda: Popović i Beara krivi za genocid u Srebrenici, ali ne i za ubistva kod Trnova
• Željko Komšić: Postojao je šverc oružjem
• Bakirova kuhinja
• Mogli smo i više i brže
• Angelina Jolie dodijeljena zlatna značka Univerziteta u Sarajevu
• Online nastava: Budućnost nastavnog procesa ili njegov suicid?

Iz uvodnog izlaganja Zorana Pusića na konferenciji “Dayton i zemlje Zapadnog Balkana dvadeset godina poslije. Što dalje?”, koja je održana u Zagreb, 29. listopada 2015: Moglo bi se reći da je današnji odnos međunarodne zajednice prema BiH na određeni način parafraziran u naslovu ove konferencije. Što dalje, samo s uskličnikom, a ne s upitnikom. Maknuti se što dalje od tog mjesta loše savjesti međunarodne zajednice.

Uz Daytonski sporazum vezane su mnoge kontraverze. Dokaz tome je i ova konferencija koja se kao aktuelnim pitanjem bavi posljedicama tog sporazuma dvadeset godina poslije. Kod ocjenjivanja sporazuma u Daytonu ne treba smetnuti s uma da je zaustavio rat, posebno u BiH. Kakva bi bila sudbina ovih prostora može se dosta uvjerljivo nagađati usporedi li se Dayton s neuspjehom konferencije u Rambouilletu i Parizu malo više od tri godine kasnije. Tamo sporazum kako da se zaustavi sukob na Kosovu nije postignut i onda je taj sukob eskalirao u rat s 15 000 mrtvih i milijun izbjeglica.

Međutim, isto je tako jasno da nešto što je u danom trenutku bilo presudno za uspostavljanje primirja, pa mira, može, u najboljem slučaju, dati samo generalne smjernice za početak obnove u ratu razorene zemlje. U BiH je trebalo obnoviti ne samo materijalna dobra i privredu nego i, ili prije svega, društvo i društvene institucije.

Mnogi danas misle da su manjkavosti Daytonskog sporazuma vodile prema konstrukciji političkog sistema u BiH koji ne može funkcionirati. Da Daytonski sporazum u isti čas garantira cjelovitost BiH i sprečava da BiH profunkcionira kao država. Od nje stvara neku vrstu političkog zombija koji se permanentno raspada, a ne može se raspasti.

Moglo bi se reći da je današnji odnos međunarodne zajednice prema BiH na određeni način parafraziran u naslovu ove konferencije. Što dalje, s uskličnikom, a ne s upitnikom. Maknuti se što dalje od tog mjesta loše savjesti međunarodne zajednice. Istina, bilo je tu i kratke i odlučne akcije kojom je zaustavljen rat i na koju se može biti ponosan, ali i duge godine sramotne neodlučnosti i prepuštanja zemlje kojoj je trebala pomoć te zajednice, da tone u korupciju, etničke netrpeljivosti i besperspektivnost. Neposredni susjedi BiH, Hrvatska i Srbija, koje imaju dobar razlog za lošu savjest, ne predstavljaju trenutačno prijetnju za cjelovitost BiH. Dapače, one su garant te cjelovitosti, ali ne kao regionalne vojne sile kao što se vole vidjeti u ogledalu, nego kao loši đaci koji su dobili domaću zadaću, a još do maločas su bili dio problema, a ne njegovo rješenje. Da li su te pozitivne promjene kod susjeda BiH ireverzibilne? Nadamo se da jesu, ali treba biti na oprezu. Kako sam ja iz Hrvatske navest ću jedan zabrinjavajući primjer odavde. U zadnje vrijeme može se sve više čuti predizborno, ali i ne samo predizborno, veličanje Tuđmana, njegovih ideja i njegove politike. Treba jasno reći da je njegova ideja o BiH bila da je BiH kao državna zajednica neodrživa, a njegova politika da pospješi tu neodrživost.

Takva politika liliputanskog imperjalizma ili, u blažoj verziji, sanitarnog kordona za koji će se uvijek naći licemjerna opravdanja u zaštiti pravih europskih, kršćanskih vrijednosti, u opasnosti od džihadista, ili, u još blažoj verziji, naprosto nezainteresiranost za probleme prvih susjeda, štetna je za BiH ali je štetna i za Hrvatsku i Srbiju ako takve politike provode. Posebno za njihova društva.

Igmanska inicijativa godinama je upozoravala na unutrašnje probleme BiH koji se u okviru koji daje Daytonski sporazum samo perpertuiraju, dakle na neadekvatnost tog okvira za rješavanje tih problema. Igmanska inicijativa je bila i jeste posebno kritična prema politikama Hrvatske i Srbije kad su te politike bile kratkovidene na štetu bilo cjelovitosti bilo funkcioniranja BiH kao države.

Naše je duboko uvjerenje da bi uistinu pragmatične politike, koje bi vodile računa o direktnoj koristi Hrvatske i Srbije, išle za što bržim oporavkom BiH jer je to vezano za bolje funkcioniranje i ekonomski oporavak svih zemalja Zapadnog Balkana. BiH bi trebala biti cjelovita i decentralizirana država. Kao takva ona će djelovati kao vezivno tkivo zemalja Zapadnog Balkana. U suprotnom, nestabilna BiH znači stalnu potencijalnu prijetnju stabilnosti Zapadnog Balkana, na kojoj bi se i inače trebalo poraditi i što je jedna od glavnih djelatnosti Igmanske inicijative.

Važan konkretni korak prema cjelovitoj i decentraliziranoj BiH bila bi postepena transformacija sadašnjih entiteta iz primarno etničkih u primarno administrativne cjeline. Ta transformacija trebala bi biti provedena u retorici političara, nije teštko pokazati da je ona životni interes velike većine građana BiH, u adekvatnim promjenama i nadopunama pravne regulative i, kroz javnu debatu i iznošenjem argumenata u medijima, u svijesti građana.

Nosioc suvereniteta u BiH treba biti građanin. Koncept građanske države nije u suprotnosti s nacionalnom ravnopravnošću. Etnička pripadnost pojedinog građanina je dio njegovog identiteta, a ne njegovo političko opredjeljenje. U tom smislu potrebne su korekcije Ustava BiH.

Potrebno je zadržati pozitivne strane Daytonskog sporazuma, a potisnuti i ukloniti one koje su se, kroz ovih dvadeset godina, pokazale lošim ili su prije dvadeset godina bile rezultat napora da se postigne primirje, a ne vizija kako će BiH funkcionirati dvadeset godina u budućnosti. To se prije svega odnosi na kompromise koji su bili nužni za postizanje primirja, a koji, desetljećima zaleđeni u vremenu i licemjerno isticani kao slovo sporazuma, predstavljaju negaciju samog duha Daytona da se osim postizanja primirja otvori perspektiva trajnom miru i oporavku BiH.

Treba poduprijeti proces integracije BiH u EU. Na državnom nivou to bi posebno trebala biti politika Hrvatske koja je jedina od susjeda BiH članica EU i koja ima najdulju granicu s BiH. Pri tome voditi računa o iskustvenoj činjenici (slučajevi Bugarske, Rumunjske, Hrvatske) da su kvalitetna poboljšanja zakonodavstva, političke prakse, funkcioniranja pravosuđa, .. postizana tokom procesa integracije dok postoje zahtjevi EU koje treba ispuniti, a da se poslije prijema u članstvo EU ta poboljšanja smanjuju ili nestaju.

Igmanska inicijativa promovira u zemljama regije Nordijski model suradnje koji se pokazao tako poticajnim za Nordijske zemlje i doveo do trajnog mira i prijateljskih odnosa, do dinamične ekonomije, do tehnološkog razvoja i međunarodnog ugleda tih zemalja. Postoje snažni argumenti da bi dugoročno opredjeljenje za takav model suradnje za zemlje Zapadnog Balkana predstavljalo kvalitetnu promjenu i otvaranje perspektive iz sadašnje situacije.

H-alter

^{Iz uvodnog izlaganja Zorana Pusića na konferenciji “Dayton i zemlje Zapadnog Balkana dvadeset godina poslije. Što dalje?”, koja je održana u Zagreb, 29. listopada 2015. (op’. ur.)}