Zračna bruka Franjo Tuđman

Povezani članci

• VIŠE OD SPEKTAKLA
• Teofil Pančić: Istina je ,izgubili smo Kosovo
• Boris Dežulović: Danke, Prnjawohr!
• Nenad Popović: Kad je Dinamo igrao fudbal
• To je tvoja zemlja
• Korona, ranije gripe i – MI

Dragi putnici, približavamo se Zračnoj luci Franjo Tuđman. Molimo vas da ispravite naslone sjedala, da privežete sigurnosne pojaseve… i da pročitate ove naslove:

»Zbog MiG-ova se odgađa otvorenje terminala Zračne luke Franjo Tuđman?«

»Upitan datum otvorenja terminala Zračne luke Franjo Tuđman – otkriven sigurnosni problem!«

»Zračna luka Franjo Tuđman premala!«

A sad vas molimo da pošteno odgovorite: je li Franjo Tuđman, posljednji predsjednik Predsjedništva nesamostalne Socijalističke Republike Hrvatske i prvi predsjednik samostalne i suverene Republike Hrvatske, zaslužio takvu blamažu?

Je li zaslužio da se njegovim imenom nazove zračna luka s tolikim sigurnosnim nedostacima da će se promet na njoj odvijati kao na željezničkom prijelazu u Cerju Tužnom ili u Šušnjevu Selu, dakle – pomoću rampe?

Jer rampa na pisti Franje Tuđmana je, eto, najumnije rješenje do kojega su došli površni projektanti i zbunjeni stručnjaci za sigurnost zračne plovidbe, nakon što se otkrilo da bi se civilni zrakoplovi, aerodromski autobusi za prijevoz putnika od aviona do terminala i servisna vozila mogli naći na putu MiG-ovima Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva kada ovi budu polijetali na hitnu intervenciju.

I kako da se čovjek ne zapita: je li Vlada Zorana Milanovića iz čiste zlobe i pakosti predložila da se zagrebačkoj zračnoj luci nadjene ime Franje Tuđmana, samo kako bi njezini putnici gubili vrijeme i živce čekajući da se podigne rampa, kako bi red letenja bio nepouzdan, te kako bi gužve u zračnom prostoru, na uzletištu i u aerodromskoj zgradi postale nesnosne?

MiG-ovi i rampa su tek prvi od čitavog niza problema uočenih nakon što je obavljena serija testiranja s putnicima i avionima. A otkrilo se – piše kolega Josip Bohutinski iz Večernjeg lista – da je novi terminal u međunarodnoj zračnoj luci Franjo Tuđman manji nego što bi smio biti. Da ima samo 13 stajanki za zrakoplove, za razliku od staroga terminala na kojemu ih je bilo 22. Da ima samo 14 izlaza, dok ih je stari terminal imao 22. Da ima samo tri izlaza za putnike koji do aviona ne mogu doći aviomostovima nego samo autobusima, a trebalo bi ih biti najmanje pet. Da su parkirne pozicije za zrakoplove toliko uske da će servisna vozila morati čekati red kako bi došla do aviona i obavila ono što moraju. Da će Boeing 777, Airbus A340 i ostali širokotrupni zrakoplovi nakon slijetanja na Franju Tuđmana zauzimati po dvije parkirne pozicije…

A zašto je sve toliko tijesno, usko, nedostatno? Zato što je netko štedio na prostoru. A taj netko je družina koncesionara predvođenih tvrtkama Bouyges i Aéroports de Paris, koji bi – da su bili u mogućnosti – valjda smanjili i nebo iznad Franje Tuđmana.

Prostorna stiska vidljiva je ne samo na pisti, nego i u samoj zgradi terminala, gdje se odustalo od projekta koji je predviđao da se napravi podrum u kojemu bi se sortirala prtljaga. Trpanjem sortirnice u prizemlje, unutrašnjost novoga terminala ispala je skučena, unatoč tome što zauzima 66 tisuća četvornih metara, a potpuno je poremećen i planirani protok putnika.

Najviše problema imat će putnici u transferu, koji će – pokušavajući stići na vezani let – prolaziti kroz brojna uska grla, gužvati se po tijesnim stubištima i čekati pred jednim jedinim detektorom za metal, što će izazivati dodatna kašnjenja.

Je li Franjo Tuđman zaslužio da se na njemu ovako surovo štedi i da, umjesto zračne luke dostojne svoga imena, bude neuralgično stovarište putnika i prtljage?

Zar nije zavrijedio da se u njegovu čast na zagrebačkom aerodromu otvori spomen-soba u kojoj bi – kao znak sjećanja na spektakularni doček što ga je 13. siječnja 1996. priredio američkom predsjedniku Billu Clintonu, kada je tadašnji Najviši Gost na proputovanju iz Tuzle vrtoletom dovrtoletio do Plesa – bio stalno izložen »Autoportret s psom« Miroslava Kraljevića, uz ostale probrane umjetnine iz hrvatskih muzeja i galerija, te uz onaj saksofon dobrodošlice?

Zar bi koncesionari bankrotirali da su u zračnoj luci instalirali videozid na kojemu bi se vrtjeli prizori Tuđmanovih historijskih govora održanih na Plesu, uključujući i onaj s Judinim škudama i sa crnim, zelenim i žutim vragovima?

A kad su već napravili to što im je prekomjerna štedljivost dopustila – taj maleni i teško propusni terminal, tu brklju na pisti, te zbijene parkirne pozicije gdje će se jedva dolaziti do aviona… – zašto onda taj velikogorički krilodvor nisu nazvali nekako primjerenije škrtačkoj izvedbi nad kojom se zgražaju i zrakoplovni stručnjaci i uznemirena javnost?

Zašto bi se takva zračna luka, puna teško popravljivih grešaka i još teže nadomjestivih nedostataka, morala zvati po Franji Tuđmanu, ako nije dostojna njegova imena i djela? Zašto je ne nazovu po onom Titu ili po nekome još plesavijem?

novilist.hr