Zračni jastuk za prizemljenje lidera monopolarnog svjetskog poretka

tačno.net
Autor 17.12.2015. u 10:49

Izdvajamo

  • Najveći dio svjetske javnosti s odobravanjem je dočekao početak ruske borbu s ISIL-om, a već nakon par dan zračnih udara ostao je i zapanjen ne samo intenzitetom tih udara, već prije svega vrhunskom organiziranošću ruskih zračnih snaga i tehnološkom logistikom koju imaju s kopna, mora i svemira. Međutim, sedmog dana borbe s ISIL-om Rusija je demonstrirajući svoju vojnu moć zaprepastila i Ameriku.

Povezani članci

Zračni jastuk za prizemljenje lidera monopolarnog svjetskog poretka

foto: militarytimes

Vojnom intervencijom u Siriji Rusija je izašla na svjetsku scenu kao oružano moćan i nezaobilazan politički igrač u rješavanju svjetskih kriza i problema. Ta činjenica kao i činjenica da se dobar dio svjetske javnosti razočarao u  Americi i američkoj demokraciji koja im je desetljećima bila uzor, nametnule su i pitanje kakva je sudbina jednopolarnog svjetskog poretka i kakva je perspektiva stvaranja višepolarnog svijeta?

Piše: Bogoljub Lacmanović

Geopolitička slika i odnos snaga u svijetu više nije isti kao što je bila proteklih četvrt stoljeća, odnosno od  raspada  SSSR-a i Varšavskog vojnog bloka kada su SAD počele provedbu svog projekta o monopolarnom svjetskom poretku u kojem će vašingtonska vladajuća elita, kao eksponent  svojih krupnih multinacionalnih kompanija upravljati svim ključnim međunarodnim poslovima i procesima. Tu sliku i odnose izmijenio je ove jeseni ruski predsjednik Vladimir Putin koji je mimo želje i američkog „odobrenja“ odlučio i 30.rujna  poslao svoje Zračno svemirske snage u borbu protiv  terorista ISIL-a.

Za razliku  od   jednogodišnjeg  američkog (i njihovih saveznika Saudijske Arabije, Emirata, Katara i Bahreina) jalovog bombardiranja, ruski su zračni udari po položajima ISIL-a odmah  izazvali lavinu  burnih i različitih reakcija u svijetu. U Washingtonu i Londonu kao najdugovječnijem i najodanijem američkom savezniku- negativnu.

Pentagon je odmah optužio Rusiju da ne bombardira teroriste ISIL-a već položaje sirijske „umjerene opozicije“  koja se bori protiv predsjednika – diktatora Bashara Al-Assada. BBC se pak „proslavio“ s objavljivanjem fotografije s navodno  ranjenim, od ruskih raketa, sirijskim  mirnim žiteljima već u trenutku dok su ruski  ratni zrakoplovi tek polijetali na prve borbene zadatke sa svoje zrakoplovne  baze nedaleko Latakije.  Ili, iako je Putin kategorički izjavljivao da Rusija neće ući s kopnenim snagama u sirijski rat, američki ministar obrane Ashton Carter javno je prekorio Moskvu kako nije svjesna u kakvu se avanturu upustila, da njezine zračne snage djeluju „neprofesionalno“, a zatim i priprijetio „da će Rusija u Siriji ponoviti sudbinu Sovjetskog  saveza  u Afganistanu“.

Najveći dio svjetske javnosti s odobravanjem  je dočekao početak ruske borbu s ISIL-om, a već nakon par dan zračnih udara ostao je i zapanjen ne samo intenzitetom tih udara, već prije svega vrhunskom organiziranošću ruskih zračnih snaga i tehnološkom logistikom koju  imaju s kopna, mora i svemira.  Međutim, sedmog dana borbe s ISIL-om Rusija je demonstrirajući svoju vojnu moć zaprepastila i Ameriku.

Bilo je to 7.listopada (na 63 Putinov rođendan) kad je Rusija s dva manja suvremeno opremljena ratna broda u Kaspijskom jezeru  lansirala 26 krstarećih raketa koje su, navođene satelitima iz svemira, leteći preko teritorije Irana i Iraka prosječnom brzinom od 500  kilometara na sat i na visini od  80 do 1200 metara doletjele do 1500 kilometra udaljene Sirije i, velikom preciznošću pogodile sve  postavljene ciljeve. Tog je dana srušeno i uvjerenje vojnih stratega Pentagona kako je bez avijacije američki teritorij za Ruse nedodirljiv. Rusija nije krila da ima još suvremenije krstareće rakete s dometom od pet tisuća kilometara, a to znači da lansirane  s ruske  obale Tihog oceana mogu u niskom letu neprimjetno  od američke PRO doseći ciljeve na zapadnoj obali SAD.

Štoviše, kad je uskoro u borbu protiv ISIL-a Rusija pokazno uključila i svoje strateške bombardere koji su poletjeli s njezina krajnjeg sjevera i u velikom luku zaobišli teritorijalne vode evropskih država članica NATO, te demonstrirajući i njihovo tankiranje u zraku iznad gibraltarskog tjesnace ušle u Sredozemno more odakle su raketirali ISIL, a zatim nastavili let preko Sirije, Iraka i Irana do baze na jugu Rusije, vojni eksperti su zaključila da su po vojnoj moći ruske oružane snage stale uz bok oružanih snaga  SAD, a to znači da su Putin i Rusija izbili Washingtonu adut vojne premoći na kojem se 25 godina temeljila američka liderska uloga u svijetu i monopolarni svjetski poredak. Posredno je to priznao i Obama koji je prestao podcjenjivački govoriti o Rusiji kao „tamo nekoj regionalnoj sili“. I dok je bivši veleposlanik SAD u OUN John Bolton i dalje tvrdio da „Rusiji nije mjesto u Siriji“, britanski The Guardian je konstatirao da je Rusija samo za mjesec dana deset puta više uništila  strateških ciljeva i žive sile ISIL-a, nego SAD i njezine saveznice za  godinu dana bombardiranja Sirije. Kina,koja je Putinov saveznik u borbi protiv američkog globalnog liderstva zaključila je u svom poznatom mirnom tonu, da se protiv ISIL-a jedino Rusija „muški“ bori.

russia-airshow

Foto: CNN

Rusku vojnu akciji podržala je i javnost većine evropskih zemalja članica NATO koja je  još od izbijanja ukrajinske krize, ne vjerujući svojim, počela tražiti istinu u ruskim medijima. Nakon istraživanja tog fenomena proljetos je to  konstatirala i austrijska novinarka Sybille Hamann objavljujući u bečkom Die Presse članak pod senzacionalnim naslovom „Europljani traže istinu u ruskim medijima!“.

Međutim, vladajuća elita EU  počela je oprezno „mijenjati ploču“ tek kad je jesenas prema Starom kontinentu potekla rijeka izbjeglica, uglavnom iz Sirije, Libije, Jemena i Afganistana. Zbog izbjeglica  koje neke zemlje  nisu htjele udomiti, druge pak ni tranzitno propuštati preko svog teritorija, došlo je do  svađa i međusobnih optuživanja koja su vodila raskolu EU. U takvoj situaciji više se nije moglo u  medijima prešućivati da je za ratni kaos na Bliskom Istoku i bujice izbjeglica prije svega odgovorna zbog svoje pogrešna politika Amerika, ali i lideri EU koji su „guranjem glave u pijesak“  podržali tu politiku nasilnog nametanja demokracije. EU je počeo apelima javno tražiti Washington da prekine s političkom izolacijom Rusije i krene u suradnju jer se bez Moskve ne može riješiti sirijska kriza. Jean-Cload  Juncker je u svom stilu poručio: „Iako to nije seksi (privlačno o.a.) mi moramo svestrano surađivati s Moskvom“.

U debati za okruglim stolom na drugom kanalu njemačke  državne  televizije (ZDF) istaknuti političar   Oscar Lafontaine  uskočio je u riječ zapovjedniku NATO Ben Hodgesu i, osporavajući generalove priče kako SAD po svijetu vodi samo borbe  za demokraciju i međunarodnu stabilnost, emotivno ga je šireći ruke upitao: “Pa dokle će te vi Amerikanci rušiti režime i voditi  ratove radi nafte i plina…?“  A  kako se svojedobno Hillary Clinton omaklo pa je javno  izjavila da će TTIP, odnosno  trgovinski američki sporazum s  EU o bescarinskoj zoni biti „novi NATO“, burno su reagirali građani Berlina. Masovno, oko 150 tisuća ljudi izašlo je na antiameričke demonstracije skandirajući protiv tog ugovora. Vatru je, umjesto Angele Merkel, opet gasio Jean-Cload Juncker izjavljući: „TTIP ne odgovara interesima  EU i mi ga nećemo potpisati“. Tako je vjerojatno propao još jedan Obamin vanjsko-politički projekt kojim je htio slijedeće godine krunisati završetak svog drugog predsjedničkog mandata.

Na youtube  ove je jeseni postala hitom i snimka  izlaganje čuvenog umirovljenog  generala i političara Wesley Clarka koji 3.listopada 2007. godine u elitnom debatnom Commowealt  Clubu u San Franciscu otkrio da je u Pentagonu još početkom  2002. godine vidio pisanu odluku da SAD trebaju  u roku slijedećih pet godina  srušiti sedam režima. U Libiji, Siriji, Jemenu, Iraku, Somaliji, Sudanu i  Iranu. Pri tom je Clark napomenuo da je ta odluka očito bila  temeljena na novoj američkoj  vanjsko- političkoj strategiji koju je George Bush stariji, nakon raspada Varšavsko vojnog bloka dao 1991.godine izraditi tadašnjem zamjeniku ministra obrane Paulu Wolfowitzu. Taj je Dokument  završen početkom 1992. godine i djelomično objavljen u The New York Timesu, pa je po autoru odmah nazvan „Doktrina Wolfowitz“ o stvaranju jednopolarnog svijeta. Zašto, odgovor je lako naći ako iz dokumenta citiramo i samo dvije rečenice: “Naš je glavni cilj da ubuduće  ne dopustimo rađanje novog, poput SSSR-a konkurenta, bilo na prostoru bivšeg Sovjetskog saveza i uopće bilo gdje u svijetu. Temelj naše obrambene strategije je i sprečavanje pojavljivanja bilo kakve druge  dominirajuće u nekoj regiji sile koja bi se mogla suprotstavljati našoj globalnoj vlasti“.

Zanimljivo je da je unatoč  poraza na predsjedničkim izbora G. Busha starijeg, doktrinu republikanca Wolfovitza  odmah započeo provoditi demokratski predsjednik Bill Clinton, a nakon njega  taj su vanjsko-politički  kurs nastavili njegovi nasljednici – republikanac George Bush mlađi i demokrat Barack Obama. Clinton je, unatoč  prethodnim  obećanjima koje  Washington dao Mihailu Gorbačovu počeo s pripremama širenja NATO na Istok i čak je uspio nagovoriti Jeljcina da se bez velike buke u Moskvi, Poljska kao prva od bivših članica Varšavskog ugovora primi 1999. godine u Transatlantski vojni savez.

Bilo je to vrijeme kad se Clintova administracija često sukobljavala u Vijeće Sigurnosti OUN jer joj nisu prolazili prijedlozi i odluke. Bijela kuća počela je ignorirati Ujedinjene nacije, a tadašnji (već naprijed spomenuti) šef Clintonove misije pri OUN John Bolton zaprepastio je diplomatski svijet izjavom: „Šta je to OUN? Postoji samo međunarodna zajednica  kojom treba upravljati jedna velesila kao jedini globalni vladar svijeta“. Tom izjavom Bolton je potpuno razotkrio ciljeve „doktrine Wulfovitz“, pa su kasnije američki politički analitičari došli do zaključka da iza te doktrine stoje krupne multinacionalne kompanije uglavnom za energetiku i  proizvodnju oružja, a da su predsjednici tek puki izvršitelji njihovih globalnih planova. Stoga ih je Donald Trump  nedavno posprdno nazvao „poslužiteljima krupnih korporacija.

Vojnom intervencijom u Siriji Rusija je izašla na svjetsku scenu kao oružano moćan i nezaobilazan politički igrač u rješavanju svjetskih kriza i problema. Ta činjenica kao i činjenica da se dobar dio svjetske javnosti razočarao u  Americi i američkoj demokraciji koja im je desetljećima bila uzor, nametnule su i pitanje kakva je sudbina jednopolarnog svjetskog poretka i kakva je perspektiva stvaranja višepolarnog svijeta?

EU je već odavno propustila šansu da postane samostalni subjekt u međunarodnoj areni, pa se za višepolarni svjetski poredak  zalažu Rusija, Kina, Indija i ostale članice BRICS-a. Međutim, i te se zemlje razlikuju u prognozama koliko bi mogao  potrajati taj proces: pet, šest godina ili cijelo destljeće. Tim više što monopolist  nikada ne prepušta lako i bez boja svoj monopol.  Američke poluge globalnog liderstva nisu samo moćne oružane snage, nego i dominantna ekonomija, a posebno financijska premoć  zahvaljujući tome  što je dolar već 70 godina svjetska valuta u kojoj se i dalje  pretežno obavljaju svi trgovinski poslovi, ali i čuvaju devizne rezerve.

Po BDP-u Kina je prošle godine pretekla SAD. Prognoze  su da će je i per capita  sustići, ako ne i preteći  već za sedam godina. Međutim, sudbina dolara najopasnije je problem  za stabilnost i mir u svijetu.  Američki je dug prošle godine premašio 17 tisuća milijardi dolara, pa je to u „povjerljivom“ razgovoru s njemačkim novinarima u Bremenu potvrdio izvršni direktor „Instituta za izučavanje globalnih perspektiva“ na Sveučilištu Columbia, ali i viši oficir Američke agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) prof. dr Paul Christie. Prema njemu okruživanje Rusije snagama NATO nije bio jedini razlog izazivanja ukrajinske krize. Razlog je bio i postavljanje  „klina“ u robnu razmjenu između Rusije i EU. „Kad bi EU značajni dio svoje robne razmjene vrijedne preko 400 milijardi eura  preusmjerio od  Rusije prema SAD, pomagao bi  Washingtonu da  izbjegne defolt (tehnički bankrot) i devalvaciju dolara koja može izazvati velike neprilike, pa i rat“, upozorio je, a ustvari priprijetio Paul Christie. Svjesne su te opasnosti i članice BRICS-a pa su odlučile da  postepeno i sporije povećavaju međusobnu trgovinu u svojim valutama i tako  stvore „zračni jastuk“ za što bezbolnije prizemljenje globalnog lidera.

Tekst je objavljen u časopisu “Glas narodne diplomacije”

tačno.net
Autor 17.12.2015. u 10:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija